utorak, 23.08.2016.

I have a dream

Sanjala sam noćas da nema :

PDV-a od 25% nego je 18% jer je budžet očišćen i deratiziran od svih gnjida,pijavica i vampira, da nema 525 parafiskalnih nameta nego samo pet, da je krivosuđe postalo pravosuđe, da dan fiskalne slobode počinje 01.travnja(šta da sanjah da je to 10.travnja?), da jedem sarmu, a ne samo kupus jer drugima sam platila jastoge,da je10 kubika potrošene vode šesto već 80 kuna,da je javno dobro zagarantirano USTAVOM, a ne pravilnicima monopolista, da nema Ovršnog zakona gdje dug od 160,00 kuna neplaćene HRT pretplate postane 1400,00 kuna (tako dobar posao izabranim odvjetničkim i javnobilježnićkim uredima)plus 214,00 kuna FINI, plaćanja potvrda banci 125,00 kuna na uplatu od heeeej 10,00 kuna, zakonom- moraš primit dohodak na tekući račun, a ne na ruke u vrećici, plaćanja uzletanja helikoptera kad se "uvaženima i časnim" prijebe i to ne svoje zakonite, ljetovanja glupog i glupljeg za 7,50 kuna na dan,otpremnina milijunskih "top-flop - ruka-ruku mije" menađerima, partizana i ustaša,labirinata birokratskih gdje bogu kradu dane minotauri dobro plaćeni,razlike između "zakona o radu" i zakona o uhjebima...... "Jupitera" bez "vola", kredita s deviznom klauzulom jer dobiš kune, nerada plaćenog, demagogije,ekonomskog fašizma i svih ostalih ije i izama....i..iii...

i onda sam se probudila u svom hrvatskom krevetu, otvorila vrata podstanarskog stana i krenula dokazivat svima u JAVNIM KUĆAMA da ja nisam samo "krava muzara i stoka sitnog zuba i vreća kupusa. serekeš...i shvatih da je život u MOJOJ državi (domovina je sasvim nešto drugo) - snomorica.Et.

- 18:25 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2016.

ugibalište

Nazuvam cipele vozne,
obmanom prividnih snova lakirane.

Sjedam u auto,
gepeka krcatog,
koracima savršenim, prohujalih dana, krasta otpalih iz
svih, više izgubljenih, neg dobijenih bitaka,lažljivim šaptom„NADE“- bit će lakše.

Prijetvornički osmjeh potkupim obećanim eurima i mašem svojima.

Žmirkava svjetla mog grada,retrovizorom postaju sve dalja,

Grabim s 165 km na sat, kilometre autoputa,pustog,praznog, avetinjski tamnog.

U mah odlučim – stat na prvo ugibalište ,ostavit ovdje suze odlaska.
i skrenem i zaustavim se.

Jecajima posijem mračnu pustopoljinu,
da me s povratka dočekaju
iznikla zlatopolja ushita,
a s jeseni, otkosi zrele radosti.

- 22:26 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2016.

vremeplov- i nazad i naprid

Katkada kad čitam drage blogere padne mi na pamet komentar onako, iz teksta, a katkada me neka riječ odvuče daleko u sjećanja. Ovaj puta me je riječ karabit odvukla u djetinjstvo, na riječku Krimeju, kada se je gradilo susjedno naselje Vojak. Tamo bi našli tog karabita, našli nekakvu limenku s limenim poklopcem, dno limenke izbušili čavlom, stavili grumenčić karabita, pljunuli na njega, poklopili limenku i malo sačekali. Nakon nekog vremena, limenku bi pritisnuli nogom na pod, rupi na dnu primaknuli zapaljenu šibicu i bruuummmmmm. Grunulo bi bučno, a limeni poklopac bi odletio daleko. A mi bi skakali od veselja. - PLASTIK (komentar na jednu moju pjesmu)

E ovaj me komentar teleportirao u moje djetinjstvo.Nedjelja je bila moj dan za djetinjstvo, kad sam štrljakava, vavik u hlačama tregerušama,kratko samoošišana bila jedna od dečkiju,višlja od svih za glavu i hrabra kao šegrt Hlapić.

Iza moje bašče bio je "šumarijin" šljivik (nema ga više, sad je tu elitno naselje- krem ala krem našeg gradića) omeđen tarabama, u kojima smo moj brat i ja rasklimali jednu letvu da se iskrademo pa da si maštom oplemenimo odrastanje.

On i ja i muška družina ( ma ja jedino žensko) imali smo ljute neprijatelja - Korejčane ( i sad se to naselje, sklepano od barakica zove- ulica Javora, a javora nigdi, ni onda ni sad, al je tad uvik neka frka bila pa otud naziv Koreja) pa smo u tom šljiviku ratovali, i to nimalo nježno. Moj brat i ja smo "stolarska dica" pa nam je otac izradio lukove, a za strijele smo koristili žice ili žbice od starih bicikala pa u igri indijanaca i kauboja mi smo šicali njih, a oni nas naoštrenim drvenim strijelama. Kad smo ratovali kao partizani i Nijemci letjele su bombe od zemlje i gline,kokšjeg i psećeg dreka, al zimi je bilo najžešće ratovanje ( valjda eskimi protiv esima)kad smo pravili grude pa ih još namazali vodom da se skore preko noći, e to je bilo bolno, ali osim modrica i jedenja snijega (bilo je grdo kad te "zarobe" pa ti snijeg uguraju u prorez između vrata i odjeće- brrrrr- ovo svjedočim kao "zarobljenik"). Tad nitko nije imao skafander, neg odeš van u 9 ujutru pa se vratiš u 9 navečer sav skoren sa sigama koje ti vise iz nosa, sa crvenim i bolnim prstima koje prvo staviš u ladnu vodu, pa onda ( ko i noge) u pećnicu na drva da se povratiš, a otac nimalo roditeljski oplete te još il šibom il kajšem.

Primirje smo imali oko Božića jer tad se "pucao" karabit. Karabita je bilo , al metalnih limenki nigdi, tako da je to bila cijelogodišnja "operacija" ( ja sam ocu krala limenke od lajma i laka i kad me pito di su nestale- ja ko anđeo velim - pojma nemam- šta će meni limenke- brat još anđeoski potvrdi (ucijenjen od mene, da ću reć mami da joj je on svu čokoladu za kuhanje pojeo, a ostavio samo omot, a ja preuzela krivicu na sebe)- a limenke sakrite. Tad smo zajedno, dogovorno, upravo onako kako je Plastik opisao pucali karabit - iskopaš rupu - staviš limenku s karabitom i vesealja - ona grune - poklopac odleti a mi svi - jeeeee sretni - ma roditelji pojma nisu imali heheheh. I već tad sam znala da kad odrastem hoću biti dijete (koje nisam imala vremena biti u djetinjstvu) i eto u tragovima, u natruhama sam i ostala, možda se baš zbog toga najbolje slažem s mojim najdražim ljudima - djecom. E kojaa ću ja baka biti, ma super baka,samo da moja "ljena" djeca na tom porade, a ja ću svoju unučad poučiti svim pizdarijama i heheheh nek im roditelji pate. Šta oni misle da su bili radost sama?