Marketing
vremeplov- i nazad i naprid
Katkada kad čitam drage blogere padne mi na pamet komentar onako, iz teksta, a katkada me neka riječ odvuče daleko u sjećanja. Ovaj puta me je riječ karabit odvukla u djetinjstvo, na riječku Krimeju, kada se je gradilo susjedno naselje Vojak. Tamo bi našli tog karabita, našli nekakvu limenku s limenim poklopcem, dno limenke izbušili čavlom, stavili grumenčić karabita, pljunuli na njega, poklopili limenku i malo sačekali. Nakon nekog vremena, limenku bi pritisnuli nogom na pod, rupi na dnu primaknuli zapaljenu šibicu i bruuummmmmm. Grunulo bi bučno, a limeni poklopac bi odletio daleko. A mi bi skakali od veselja. - PLASTIK (komentar na jednu moju pjesmu)
E ovaj me komentar teleportirao u moje djetinjstvo.Nedjelja je bila moj dan za djetinjstvo, kad sam štrljakava, vavik u hlačama tregerušama,kratko samoošišana bila jedna od dečkiju,višlja od svih za glavu i hrabra kao šegrt Hlapić.
Iza moje bašče bio je "šumarijin" šljivik (nema ga više, sad je tu elitno naselje- krem ala krem našeg gradića) omeđen tarabama, u kojima smo moj brat i ja rasklimali jednu letvu da se iskrademo pa da si maštom oplemenimo odrastanje.
On i ja i muška družina ( ma ja jedino žensko) imali smo ljute neprijatelja - Korejčane ( i sad se to naselje, sklepano od barakica zove- ulica Javora, a javora nigdi, ni onda ni sad, al je tad uvik neka frka bila pa otud naziv Koreja) pa smo u tom šljiviku ratovali, i to nimalo nježno. Moj brat i ja smo "stolarska dica" pa nam je otac izradio lukove, a za strijele smo koristili žice ili žbice od starih bicikala pa u igri indijanaca i kauboja mi smo šicali njih, a oni nas naoštrenim drvenim strijelama. Kad smo ratovali kao partizani i Nijemci letjele su bombe od zemlje i gline,kokšjeg i psećeg dreka, al zimi je bilo najžešće ratovanje ( valjda eskimi protiv esima)kad smo pravili grude pa ih još namazali vodom da se skore preko noći, e to je bilo bolno, ali osim modrica i jedenja snijega (bilo je grdo kad te "zarobe" pa ti snijeg uguraju u prorez između vrata i odjeće- brrrrr- ovo svjedočim kao "zarobljenik"). Tad nitko nije imao skafander, neg odeš van u 9 ujutru pa se vratiš u 9 navečer sav skoren sa sigama koje ti vise iz nosa, sa crvenim i bolnim prstima koje prvo staviš u ladnu vodu, pa onda ( ko i noge) u pećnicu na drva da se povratiš, a otac nimalo roditeljski oplete te još il šibom il kajšem.
Primirje smo imali oko Božića jer tad se "pucao" karabit. Karabita je bilo , al metalnih limenki nigdi, tako da je to bila cijelogodišnja "operacija" ( ja sam ocu krala limenke od lajma i laka i kad me pito di su nestale- ja ko anđeo velim - pojma nemam- šta će meni limenke- brat još anđeoski potvrdi (ucijenjen od mene, da ću reć mami da joj je on svu čokoladu za kuhanje pojeo, a ostavio samo omot, a ja preuzela krivicu na sebe)- a limenke sakrite. Tad smo zajedno, dogovorno, upravo onako kako je Plastik opisao pucali karabit - iskopaš rupu - staviš limenku s karabitom i vesealja - ona grune - poklopac odleti a mi svi - jeeeee sretni - ma roditelji pojma nisu imali heheheh. I već tad sam znala da kad odrastem hoću biti dijete (koje nisam imala vremena biti u djetinjstvu) i eto u tragovima, u natruhama sam i ostala, možda se baš zbog toga najbolje slažem s mojim najdražim ljudima - djecom. E kojaa ću ja baka biti, ma super baka,samo da moja "ljena" djeca na tom porade, a ja ću svoju unučad poučiti svim pizdarijama i heheheh nek im roditelji pate. Šta oni misle da su bili radost sama?
-moja kći s 13 mjeseci....daleke godine.....
-.a post je napisan 28.06.2015,godine
Post je objavljen 14.08.2016. u 16:20 sati.