Komentari

fragmenti2.blog.hr

Dodaj komentar (20)

Marketing

  • V

    Na proljeće će cvjetati crveni tulipani.

    avatar

    15.11.2022. (10:15)    -   -   -   -  

  • delicatus

    :(

    avatar

    15.11.2022. (10:19)    -   -   -   -  

  • Kockavica

    :*

    avatar

    15.11.2022. (10:19)    -   -   -   -  

  • stara teta

    :((((
    takvi frajeri ostaju dugo u sjećanju. nek mirno spava na svojem suncu.

    avatar

    15.11.2022. (10:34)    -   -   -   -  

  • pal MOOD

    ostavio trag :(

    avatar

    15.11.2022. (11:06)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    ma daj (((

    avatar

    15.11.2022. (12:30)    -   -   -   -  

  • golden age

    kažu, prešao Regenbogenbrücke :(

    avatar

    15.11.2022. (12:38)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Tužno. Žao mi je!

    avatar

    15.11.2022. (13:24)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Počivao u miru! Baš mi je žao. :(

    avatar

    15.11.2022. (14:05)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    Zlajo je legenda.
    Pretužno!

    :((((

    avatar

    15.11.2022. (14:18)    -   -   -   -  

  • modrina - neba

    Baš mi je žao...takvi so mi uvijek bili dragi...baš te boje...veliki je to gubitak:(((

    avatar

    15.11.2022. (14:55)    -   -   -   -  

  • V

    Zlajo je deset godina bio kod mene, a došao je kao lijepo odgojen i uhranjen, zreli mačak - svojom voljom je došao i ostao.
    Imao je jako lijep život, u ljudskim godinama bi to bilo 70-80, možda i više, i jedino mi je sada malo krivo što mu nisam pomogla da ode još prije dva dana. Ali malo sam se još uvijek nadala, a i on se svim silama borio.
    Je životinja... ali mene i moju obitelj uveseljavao je deset godina i time zaslužio naše veliko poštovanje.

    Hvala vam na riječima utjehe... ja sam se već ranije i pripremila i pomirila, ali sad ste me baš raspekmezili :)

    avatar

    15.11.2022. (15:20)    -   -   -   -  

  • Flekserica

    Jako mi je žao.
    Zadnji Mijau! Zlaji u čast od Mačka, male maške i Gandalfa bijelog.

    avatar

    15.11.2022. (15:29)    -   -   -   -  

  • marival11

    Može li se plakati za mačkom kojeg si upoznala na blogu? Može i to jako:((( Uživaj, Zlajo, po nebeskim poljanama i pozdravi mi moga Bornu....

    avatar

    15.11.2022. (16:13)    -   -   -   -  

  • j.

    Sad ću ovdje potpuno privatizirati priču, ali možda to neće na koncu ispasti tako strašno. U životu sam imao dvije papigice, i za onom koja mi je doslovce (radi moje nepažnje) pobjegla kroz prozor i napustila me kada sam bio klinac od desetak godina - plakao sam malo ili nikako - a i zašto bi, kada nisam vidio njenu smrt.
    No, smrt papigice, koja mi je jedne noći za koju je sasvim slučajno što sam usred rata uopće bio kod kuće, pa mi je preminula takoreći na rukama - u doba kada sam oko sebe doživljavao smrt mnogih i meni dragih ljudi i bio već dvadesetpetogodišnjak sa svojom obitelji (to bi me valjda trebalo kakti, možeš misliti, činiti manje osjetljivim na ovakve stvari) - dotakla me se neizmjerno više; naime - hoću ovdje zapravo zagugutati kako i ja, eto, dobro znadem o čemu pričaš.
    Bio je to jedan frajer, isto ovako samosvojan, nedodirljiv i ozbiljan; kupljen od moje prve zarade po povratu iz one vojske - preko studentservisa; prošli smo nas dvojica zajedno (hajde, on meni na ramenu) zapravo moju pravu mladost i u njoj baš sve što me veselilo i tištilo; taj tip – u to sam i danas potpuno uvjeren - doslovce je shvatio kako mu bježanje nije opcija (a ako si na išta osjetljiv kada imaš dvadeset, to je pitanje slobode – i to ti očito tako jednostavno i blisko Velikom Manituu ne mogu objasniti svi filozofi ili rokeri ovog svijeta – nego jedna papiga); to sam vidio na svoje oči kada se iz ljepote vrta ohrabren mojim glasom i povjerenjem počeo vraćati sa izazovne grane kakve maline ili breze - meni na ruku, pa već kroz koji mjesec nije niti pomišljao na samostalnost (dok mu ja nabijam „Love Will Tear Us Apart“) - unatoč jatima vrabaca što su ga sirenski mamila na to - da bi konačno zapravo i zaboravio letjeti dulje od onoga što mu je trebalo da sa stola - u kombinaciji sa vještim usponom po stolnjaku - krade šećer ili uživa u siru i vrhnju.
    Bio je kao Klaus Maria Brandauer u Mefistu, u onoj legendarnoj Szaboovoj sceni kada izlazi iz štengi podzemne u Parizu razmišljajući o bijegu od čelična zagrljaja Berlina, i onda se vraća, pa sam sebi veli: sloboda, ma daj, trice i kučine, da vidim u kojem mi je džepu karta za do hotela.
    Dan danas moja Najdraža citira kao najveći kompliment kojeg sam joj ikada uputio - to što sam joj još za njegova života - kazao kako mi je bolja od njega.
    Sasvim sam siguran – i kao prilično površan čitatelj tvog bloga – da je Zlajo i tebi donio mnogu spoznaju takvog tipa.
    Životinje su u tom smislu – baš onako kako to vele mnogi, sluge čovjekove: ali njihovu vrijednost nikada nećemo spoznati ako se prema njima ponašamo samo kao gospodari, a ne kao braća pod zvijezdama. Eto recimo, i ovoga ljeta – jedan događaj mog prijatelja i mene; penjemo se na nekakav za nas starce sada već zahtjevan vrh od dvijetisućeidvjesta metara (zlokobna naziva Črna prst), i vraćamo se otromboljeni, nafiksani magnezijem i predivnim prizorima visina koji su kakti nekakav izraz slobode i samosvojnosti, i bolni kako to već ludi muškarci na koncu pedesetih mogu biti – u željezničku stanicu u nekoj teškoj slovenskoj provinciji; tamo poput mumija ležimo na klupama u čekaoni guckajući nekakav usput nabavljeni ritoznojčan; i odjednom shvaćamo da nam društvo čini ubogi ptić koji nikako ne može izići na otvoreno, udarajući od očaja u staklo, na rubu samoozljeđivanja; strop je visok valjda tri metra, a vrata imaju onaj mehanizam da se sama zatvaraju, pa onda podmećemo pod njih ruksake, tjeramo ga kao strašila, dozivamo, mašemo rukama - i konačno ga uspijevam, onemoćalog i već odrvenjeloga od gladi, žeđi, straha – uhvatiti u dlanove, da ga pustim prhnuti sa perona u vis; jedva je promašio krov nadstrešnice i uspio doletjeti do prve krošnje, pa nestati zasvagda. Na to će moj prijatelj, jako prijazno i oprezno prema meni, fanatiku planina (naravno, ponajviše na riječima): čuj, mislim da je ovo zapravo bio smisao ovog našeg putovanja.
    I sad ti – pored svih fotogafija i videa koje bi tkogod odlučan i uvjeren u ispravnost svoga puta iz tih stopa razdijelio na fejsu i vocapu poput vjetra - reci da čovjek nije u pravu, i da i sa šezdeset nisi isto što si uvijek bio: maleni, preplašeni đačić u klupi škole života. Pa spremiš mobitel u džep, otpiješ još gutljaj, i zadrijemaš spokojno, uvjeren kako se ništa više čovjeku ne može dešavati u životu – nego samo dobro.
    A konačno i to što si zamjeraš o nepomaganju kroz dva dana; nismo mi oni koji bi o takvom čemu umjeli odlučivati; ne kažem da ne smijemo, ni blizu – to svatko od nas mora za sebe odrediti - ali jednostavno ne znamo u svojoj glavi poklopiti niti jednadžbu sa dvije ili tri varijable, a kamo li neku priču koja ih ima više, daleko više.
    I koja se ne rješava nikako drugačije nego ovako kako si ti to učinila.
    Znaš što; zapravo si sada sasvim onako kalkulantski mislim - ovo je win-win situacija; svi su dobili. Mačak svoja zaslužena, bogata vječna lovišta, a ti i mi - naramak tvojih lijepih tekstova koji slijede :).

    avatar

    15.11.2022. (18:01)    -   -   -   -  

  • DOMENICO

    a joooj MOJ prika Zlajo :(
    baš si me rastužila

    avatar

    15.11.2022. (20:08)    -   -   -   -  

  • Supatnik

    Žao mi je, baš mi je žao.

    avatar

    15.11.2022. (23:54)    -   -   -   -  

  • U zvijezdama piše

    žao mi

    avatar

    16.11.2022. (18:16)    -   -   -   -  

  • Regina

    Zlajo legenda.

    avatar

    16.11.2022. (20:33)    -   -   -   -  

  • konobarica

    A divan.
    Sreća su ta bića. Uz njih i sebe malo bolje dokučimo.
    Sad je miran. Odmori Zlajo!
    Drž se V. :*

    avatar

    17.11.2022. (23:20)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...