Komentari

moody.blog.hr

Dodaj komentar (27)

Marketing

  • pal MOOD

    !

    avatar

    13.07.2020. (18:30)    -   -   -   -  

  • Demetra

    Strašno teško, nema riječi koja bi dala utjehu, ja je ne nalazim, a da bilo što kažem nema smisla. Sve je u postu rečeno. Žao mi je.

    avatar

    13.07.2020. (19:12)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    Samo prevencija pomaže, onoga ko je odlučio niko neće odgovorit, da bi to mogli trebali bi postojat racionalni i iracionalni razlozi za samoubojstvo, pošto racionalni ne postoje, to pada u vodu.
    U svakom slučaju raditi na vidljivosti problema, samoubojstva su naime Atak na najosnovnije ljudsko pravo, pravo na život, i samim time bi trebalo imat prioritet pred svim ostalim pravima i izmišljenim ugrozama.
    I svakako u sklopu zdravstvenog sustava oformit centre sa prevenciju.

    avatar

    13.07.2020. (19:13)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    Postoje centri za psihološku pomoć ( odgovor @Fr ) ali, korisnici u startu dolaze s jednm od roditelja.............Kasnije, u poboljšanom stanju dolaze sami po dogovoru, a posebno i uvijek su primljeni kad su u krizi...
    Dugotrajan je to proces s nepredvidivim krajem, na žalost

    PS: ovo za špijuniranje ma kako zvučilo je ispravno: jedino, špijuniranje mora raditi jedna osoba ( ne oba roditelja ) i sljediti " znakove" koliko može.

    avatar

    13.07.2020. (19:30)    -   -   -   -  

  • Kockavica

    U knjizi Kako razgovarati s neznancima - Malcolm Gladwell, ima poglavlje koje analizira konkretan slučaj Sylvije Plath, kao jedan od elemenata razvoja teze koju iznosi u knjizi.
    Uglavnom, teorija dislociranosti - tko se odlučio ubiti ako mu oduzmeš jedan način, pronaći će drugi način,
    i teorija uparivanja - samoubojstvo je ponašanje koje je vezano uz određeni kontekst.
    Iznosi kako je teško počiniti samoubojstvo u smislu metode, te da oduzimanjem kontekst lake metode može se spriječiti dobar dio slučajeva.
    Sylvia Plath je stavila glavu u pečenicu i pustila plin (tada otrovni). Uvođenjem plina u kućanstva osiguran je lagana metoda, dostupna i bezbolna, mnoge/i su je iskoristili. Do neke 1975.g. uveden je prirodni plin, ukupan broj samoubojstava je drastično pao.

    Sad sam oduljila, treba pročitati knjigu. :)

    avatar

    13.07.2020. (19:42)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    Anči znam da postoje centri, ne znam koliko su dostupni, u svakom slučaju mislim da problem nije dovoljno vidljiv, mislim da su rijetki svjesni da samoubojstvo godišnje počini 700-800 osoba, da je pristup drugačiji i da se problemu poklanja onoliko pažnje koliko se recimo poklanja pravu homoseksualaca na udomljavanje, da bi broj bio manji, ne postoji veći problem od ovoga, ljudski životi su u pitanju, stotine njih, ne mogu vjerovat da ne možemo Napravit više, barem javno progovorit o tome i skinuti stigmu, s tog problema, u 21 stoljeću.

    avatar

    13.07.2020. (19:51)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    Sjeti se @FR našeg bivšeg admina , njegovog teksta ( javno objavljenog svim roditeljima ) i činjenice, da ponekad NE znaš ništa....a onda ,jednim trenutkom života svog djeteta ostaješ zauvijek pregažen : život ti dozvoljva samo disanje

    avatar

    13.07.2020. (20:53)    -   -   -   -  

  • jekatisine

    Moji roditelji nisu shvatili da imam problem do moje 22. godine, a imam problema od starta puberteta. A imali smo slučaj u bliskoj obitelji.
    Stvar je u tome da se znakovi vješto prikrivaju. Kamuflaža se navlači tako lako jer nijedan roditelj to ne želi vidjeti.

    Kad vodiš naizgled savršen život, sve ide, ispiti na faksu se polažu, imaš prijatelje koje ti roditelji dobro znaju, partnera kojeg obožavaju...
    A umireš iznutra svaki dan pomalo. Prvo plačeš pod tušem. Onda dođe ona opasna faza kad suze stanu. Gledaš sebe kako gubiš osnovne funkcije. I znaš da ne želiš tako živjeti.

    Jedne noći prije 8 godina znala sam da ću ili napustiti taj život ili napustiti život uopće. Imala sam i odabranu metodu.

    Ali nisam. Mutno se sjećam noći kad sam odabrala živjeti. Ali za to sam trebala ostaviti sve iza sebe. Nisam bila na jednom bolničkom liječenju. Bila sam na dva. 8 mjeseci traženja adekvatne terapije, razgovorom i lijekovima. I još nisam izliječena.

    Uskoro ću postati roditelj. Moja kćer, kao i ja, nosi genetsku predispoziciju za psihičku bolest. Iskreno se nadam da će biti zdrava. Ako ne, nadam se da ću prepoznati znakove na vrijeme.
    I to ne prije nego si nešto učini. Nego prije nego bolest uzme maha.

    avatar

    13.07.2020. (22:20)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    Sjećam se, i često mislim o tome, svaki put kad ga vidim negdje, i svaki put mi se grlo stegne, ja ne znam kako bi tako nešto i da li bi uopće preživio.
    I ovako ovdje samo nešto trkeljam, iako je ovo tema na kojoj bi najradije vrištao.

    avatar

    13.07.2020. (23:47)    -   -   -   -  

  • Olja sanja

    Zahtjevna tema, nedovoljno popraćena kod nas.
    Nedostaje nam psihološke pomoći na sve strane,
    ne samo kod adolescenata. Čini se da nitko nema
    sluha za ovakve vapaje.

    avatar

    14.07.2020. (00:30)    -   -   -   -  

  • mercies spill

    Komentirala bih dvije rečenice koje su mi zapele za oko i srce.

    - Bol zbog smrti djeteta je krvareća rupetina…Oni koji to prežive ostaju zauvijek kljasti i oštećeni, nesposobni za prave emocije.

    Tako piše Joe Bigg. A ja bih rekla da je upravo obrnuto, njegov trud oko pisanja posta to dokazuje. Kad roditelj samoubojice razvija u sebi svijest da je kljast i oštećen, upada u istu zamku kao i njegovo dijete. Ukoliko našu djecu podučavamo radosti života, ukoliko smo se usudili stvoriti ih za ovaj svijet, nakon njihova samoubojstva dužni smo nastaviti još radosnije. Time smo dostojni svog roditeljstva.

    - Samoubojstvo ne ubija bol, samo je sebično prebacuje nekom drugom.

    Ovu rečenicu roditelja treba suprotstaviti rečenici bolesnog djeteta (navedenoj u postu) – Obitelj je apsolutno jedan jedini razlog zašto se nisam ubio već odavno.

    Potencijalnim samoubojicama bih poručila da se suzdrže od planiranog čina i da govore o sebi. Potrebno je odgovarati na njihova pitanja i ostale oblike vapaja za pomoć. Iako i tada naša pomoć može biti neučinkovita, većini će pomoći. Potencijalni samoubojice zapravo su najbolje i najčišće što kao ljudski rod imamo. Sigurna sam da bi tijekom života proživljavali i darivali ogromnu radost upravo zbog naizgled mračnih dubina svojih duša koje većina ljudi nema.

    avatar

    14.07.2020. (08:45)    -   -   -   -  

  • Blog@Blog

    Žao mi je. Ne mogu ni zamisliti koju bol nosite u sebi. Hvala vam na ovom postu, siguran sam da će pomoći

    avatar

    14.07.2020. (20:26)    -   -   -   -  

  • 5-13

    Ti si ovo prenio od Bigga?

    Znaš što ću ti reći?
    U tom lancu zakažu svi!
    Psiholozi, psihijatri, škola, kompletno društvo, okolina, SVI ...
    Niti jedan ne ode bez jasnih znakova i kod niti jednog znakovi nisu pravovremeno ozbiljno shvaćeni.

    Mnogi mogu biti utjeha i pomoć. Ne moraju biti stručnjaci. Potencijalni samoubojice nisu ljudi s dijagnozama nego su prije svega ljudi (često visoko inteligentni i iznimno senzibilni).
    Čovjeku svakome pomogne podrška, prisutnost, zainteresiranost.
    Ne treba okretati glavu jer nisi stručnjak. Čovjek si i to može pomoći.

    Utjehe nema. Nikada.

    avatar

    15.07.2020. (06:50)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Za tvoju bol utjehe nema i neće je ni vrime donijeti. Hrabro
    je i vrlo čovječno od tebe što pokušavaš pomoći drugima.
    Neka jednom pomogne, mnogo si uradio. Svi koji se odluče
    da sebi oduzmu život, nemaju više snage da se bore sa
    osjećajem svog neuspjeha, a najčešće nisu u pravu da je
    to NJIHOV neuspjeh.

    avatar

    15.07.2020. (07:11)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Meni se 2014.-te ubio suprug. Ništa nije upućivalo da će to učiniti: svi ponekad imamo sasvim dovoljno razloga za takvo što.
    Poslije su nam stručnjaci objašnjavali, da se on na takvo što nije pripremao, nije planirao. Pa mjesec dana prije toga, spasio je psa iz poplave, liječio ga je na Veterinarskom, skupljao donacije za liječenje. Obožavao je sina, unuke.
    Nije bila depresija, bilo je trenutno pomračenje uma.
    Ne moram ni reć, da sam sinu za petama. Za svaku sitnicu, tjeram na razgovore sa specijalistima. Nametljiva sam i dosadna. Iz straha, iz prevencije, pričam puno s njim, kada želi. Ali..nema garancije. I ja to znam. Nemoj si samo predbacivati. Nije realno razmišljanje da genetsku predodređenost za nešto, možeš na bilo koji način prevenirati...a ja ne znam, recimo, ima li moj sin genetsku predodređenost...pa eto, u biti, živim u strahu.

    avatar

    15.07.2020. (09:32)    -   -   -   -  

  • jekatisine

    Da sustav zakaze, zakaze.

    Jer su skolski psiholozi zaposleni na pola radnog vremena a stotine djece pokrivaju.
    Jer razrednici vide djecu 1 sat tjedno.
    Jer ne postoji smisleni program koji bi djecu educirao o psihickom zdravlju (novi kurikulum je jos gori).

    Jer roditelji budu jos manje informirani od djece.
    Jer je tesko doci do kvalitetnog psihologa ili psihijatra.

    Jer lijekovl nisu konacno rjesenje, nego samo prva pomoc.
    A i trebaju im tjedni da profunkcioniraju.

    Imam iskustvo i bolesne osobe i osobe koja radi s djecom s poteskocama. I uzasno je. Ako mi nesto istinski moze slomiti srce, onda je to vidjeti mladu osobu kako odustaje. Kako se osjeca samo u svemu. Jer dobro znam kako je

    avatar

    15.07.2020. (09:37)    -   -   -   -  

  • samo za vranju

    Suosjećam i vrlo emotivno sam doživjela ovaj post.

    U životu sam si zadala zadatak da svojim malenima doslovno ispirem mozak utuvljujući im u glavice da ni za što na svijetu ne naprave suicid. Bili me katkad briga i za matematiku i za hrvatski i sve ostale predmete. Ova lekcija i osluškivanje njih najvažnija je lekcija u životu.

    Ovaj post će sigurno pročitati i oni koji su zbunjeni, nesigurni i nesretni. Glasujem da se distributira i u novine i sve ostale medije.

    Oprosti si. Nije lako, nisi mogao ući u njegovu glavu.

    avatar

    15.07.2020. (10:40)    -   -   -   -  

  • pal MOOD

    živimo u digitalnom dobu kad je postalo još teže razlikovati između fikcije i realnosti, no iz riječi @JoeBigga izvire toliko iskrenosti, riječima pretočenog bola, od onog najpodmuklijeg udarca kojeg život može zadati - kad otrgne najvoljenije koji daju smisao životu;
    Divim s njegovoj snazi za dijeljenjem iskustva vječnog žiga, što ga čini dragocjenim makar tako spasio i ma jedan život...
    neka ostane zapisano i ovdje

    @SVIMA HVALA

    avatar

    15.07.2020. (11:45)    -   -   -   -  

  • 5-13

    @JoeBigg nije fiktivna osoba.
    Pridružujem se željama da ovaj post spasi makar jedan život.
    Taj život nije "makar jedan" on je sve!

    avatar

    15.07.2020. (12:46)    -   -   -   -  

  • j.

    hvala bogu, nemam i nisam do sada imao niti sam, niti u bližoj okolini - nikakvih iskustava sa time; to naravno na žalost ne znači da se situacija ne može okrenuti u jednome danu... nekako želim vjerovati da čovjek nije u tome bespomoćan i da može računati na pomoć bližnjih, prijatelja, okoline, a sustav... hja, sustav je tu, kao i svaki, sam radi sebe...
    ako je Ribafishov slučaj nekakav pokazatelj, ja isto nemam pojma kako bih dalje... u ovo doba korone zapravo ponekad razmišljam o tome što mi je najveći strah u životu i dolazim do zaključka da su svi ostali strahovi besmisleni i zapravo neznati, ali da jedino ne mogu zamisliti i zamišljati život i svijet bez vlastite djece...
    strašno...

    avatar

    15.07.2020. (17:04)    -   -   -   -  

  • Vrtlog_

    Moja sućut prijatelju, neman riči za ovo što si napisa, fakat, bol koju nosiš ne poznajem, al svaka čast na trudu i na ovom postu!

    avatar

    16.07.2020. (11:47)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    Više puta sam se vraćala ovdje, pročitam opet, pa opet. U obitelji
    smo pretrpjeli gubitak 25-godišnjeg momka pred svojim vjenčanjem,
    u široj obitelji dva suicidom prekinuta mlada života. Nema te riječi,
    nema klinike ni udruge, ničega nema što roditeljima blaži bol, znam
    iz obiteljskog primjera. Ne mogu ti reći ništa utješno, najbolje znaš
    da imaš samo dva pravca..., ići dalje i živjeti za one koji su tu ili se
    prepustiti, a tvojim prepuštanjem svi gube a nitko se neće vratiti:(

    avatar

    16.07.2020. (17:19)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    P.s. Ovaj komentar naravno upućujem osobi koja stoji iza @Joe Bigg.

    avatar

    16.07.2020. (17:23)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    pretužno...

    avatar

    16.07.2020. (20:12)    -   -   -   -  

  • tignarius

    kao i često iz tvojih postova nedostaje "jasnoće" (ili ja ne kužim)
    tako i ovdje kao i Nema garancije, nisam siguran prenosiš li nečiji text ili iznosiš svoj

    Camus je tvrdio da je samoubojstvo jedini ozbiljni filozofski problem!
    I dobrim dijelom se slažem!
    Ali
    ovdje nitko ne spominje stvarne a nevidljive (nevidljive našem umu i usaljenom srdcu) razloge
    naime i iz teologije i duhovnih spisa RKC-a je potpuno jasno da postoji duh koji osobe (pogodne) nuka na konačno rješenje -samoubojstvom!
    (najbolje malo pročitati Patera Pia iz Pietrelcine)
    i to je užasno opak i napastan proces
    Juda je najbolji primjer i teološki najčešće slabo obrađen primjer /rijetko možete čuti neko suvislo objašnjenje zašto se ubio, zašto je vratio zlatnike, zašto su ih ovi dali za "krvarinu"/

    jedini način na koji se nešto ovako može preboljeti je izvan "ovog svijeta"
    ne umanjujem znanje psihologa, psihijatara (vrlo često i katolički svećenici sugeriraju odlazke njima...mislim da kod don Damira na www.spas-hr ima nekih "objašnjenja") ali jedini spas može biti u izvanmaterijalističkom svijetu i spoznaji da je Bog pravedan, makar nam se često čini da nije...ali je i neizmjerno milosrdan..pa se onda čovjek može vratiti Govoru na Gori i shvatiti da nam ništa nije jasno dok se ne smirimo u Gospodinu kao što Augustin kaže

    Ako misliš da ti na bilo koji način mogu "pomoći" imaš moj mail na blogu, samo se javi

    drž se!!!

    avatar

    18.07.2020. (14:56)    -   -   -   -  

učitavam...