Poezija Montipajtonovaca
petak , 31.12.2004.
Zahvaljujući Quod scripsi, scripsi otkrio sam internet izdanje novosadskog časopisa za književnost Polja i iz broja 428 prenosim vam nekoliko pjesmuljaka Montipajtonovaca.
Uživajte...
Michael Palin
DRVOSEČINA PESMA
Drvoseča sam od kalibra, to nek se zna,
Vascele noći šljemam, danju knjavam ja.
Testerišem danju, pa se ondak dignem,
Popijem šest piva pa piškim gde stignem.
Petkom idem u nabavku, do obližnjeg grada,
Posle se uparadim kao kakva mlada.
Skakućem na jednoj nozi, crni grudnjak nosim,
I plešem po stolovima stopalima bosim.
U herbarijum slažem cveće, leptire i lišće,
Noću sanjam snažnog momka što mi guzu stišće.
Drvoseča sam ja bez mane, davno nemam mame,
Nije zgodno ostavljat kraj mene momke same.
Najveća je želja moja, ko razume – shvata,
Kad odrastem da budem cura – baš kao moj tata!…
TOLERANTNA PESMA
Nemoj da, zaboga, mrziš Arape
Što pred džamijom izuvaju cipele, čarape,
Poštuj Švabu kao druga
I ne nazivaj Nigera – "Crnčuga" –
Nemam ja ništa protiv stranaca. Naprotiv. Neki su od mojih najdražih neprijatelja strancovi… Ali ti nisu od naših. Jok, brate. Nemam, dakle, ništa sproću stranci, al bi ih valjalo proterati. Meni oni ne smetaju dok su tamo gde jesu. Kod svoje kuće. I kad dođu do mene, ja neću kod njih…
Eric Idle
FILOZOFSKA PESMA
Imanuel Kant beše tip što ne zanima ga gužva,
U četri je sedô zida i nalivô se kô spužva.
Hajdeger je, braćo mila, bio zverka retka:
Tetka mu je kô smuk pila, a bio je – kô tetka.
Hjum je zadahom svojim mogao oboriti vola,
A rasprave je završavô mahom ispod stola.
Vitgenštajn, baš kô i Sartr, beše mudar momak,
Kom jetra je oteknuta pojela sav stomak.
Niče beše umna glava u svakome trenu,
Još kô beba voleo je s piva dudlat penu.
Sokrat je, bogme, od pijanki načinio čuda –
Napio se od otrova, jer nije imô kuda.
Platon je cugat volô, a bogami i – mogô:
Cuge beše kô ideja, a ideja beše mnogo.
Aristotel bi se, za vrč vina, odrekao vere,
Prešao bi u pagane i oblokô se bez mere…
Stari prdež od Dekarta kaže da sve štima:
"Sve dok pijem, znači, brale, mene dotle – ima!"
VITEZOVI OKRUGLOG STOLA
Vitezovi mi smo od Okrugloga stola
Čim se zgodi zgoda zgodna
Zgotovimo vola
Obrnemo vola, zadignemo skute,
Zaplešemo, sve po stolu, uz papričice ljute
Vitezovi mi smo od Stola Okrugloga
Naliveni rujnim vinom i litrama groga
Plesački smo potkovani, ali su nam glupe rime
Stog smo svi kol'ko nas ima frustrirani time
U sate sitne kad nas cuga stigne
Redak je među nama onaj kom se digne
Ako se i digne, slaba fajda to je
Oko nas se same muške guze roje
Vitezovi mi smo od okrugloga stola
I na žalost svi smo istog, brate, pola
Najveća je stoga fešta, oko pola tri,
Kad mamurnog Klerka Gebla imitiramo mi…
(Preneseno iz časopisa Polja, broj 428
S engleskog prepjevao Robert G. Tili)
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Carlos Fuentes - "Stablo naranče" (izd. Litteris, 2004.)
Likovi Fuentesovih priča sabranih u zbirci Stablo naranče izlažu se životnim opasnostima i trpe nepravde, ne uspijevajući zadovoljiti svoje ambicije: mornar koji baca bocu u more, španjolski vojnik koji živi s Indijancima i služi kao prevoditelj Cortesu, učeni Grk koji sudjeluje u opsadi Numancije, Cortesov sin koji je uvučen u zavjeru protiv kralja, i holivudski glumac koji posjećuje jednu javnu kuću u Acapulcu. Fuentes nam prikazuje bijedu osvajanja Amerike, ratne strahote u Europi i egzotičnost suvremenoga svijeta kroz slikovitu figuru stabla naranče. Orijentalno stablo čije je sjeme, zasađeno u Europi i Americi, simbol plodnosti, miješanja i zanosa "Novim Svijetom" postaje tako Arijadnina nit koja povezuje, suptilnom igrom zrcala svih pet Fuentesovih novela. Okrugla ploda poput majčine sise ili zemlje koju pomorac-otkrivač sanja obići, stablo naranče opisuje krugove vremena, osobne i povijesne sudbine...
O autoru :
Carlos Fuentes, meksički romanopisac rođen 1928. godine, uz Garciu Marqueza i Vargas Llosu, jedan je od divova južnoameričke književnosti, uvijek u najjužem krugu pretendenata na Nobelovu nagradu. U njegovu se djelu miješaju katolički sprovodi i poganska žrtvovanja, španjolske palače i aztečke piramide, ritualne, kulturne i socijalne razlike između kultura starog i novog svijeta.
Autor "Smrti Artemia Cruza" , "Starog Gringa" , "Terra Nostre" , "Godine s Laurom Diaz" , Fuentes je, između mnogobrojnih nagrada, dobitnik i Cervantesove nagrade 1987. godine.
Knjigu je objavio zagrebački Litteris, u prijevodu Tanje Tarbuk.
komentiraj (3) * ispiši * #
Preminula Susan Sontag
četvrtak , 30.12.2004.
Dobitnica ugledne književne nagrade National Book Award, poznata američka spisateljica Susan Sontag umrla je u New Yorku u 72. godini, objavljeno je iz bolnice u kojoj se liječila od leukemije.
Susan Sontag jedna je od najistaknutijih američkih intelektualki, a poznata je po esejima o umjetnosti i književnosti, kritici suvremene civilizacije i ljevičarskom angažmanu.
Jedna je od rijetkih američkih intelektualki koja je osudila rat u Iraku, a zbog toga je primila i brojne prijetnje smrću.
Autorica je petnaestak djela, a za povijesni roman U Americi 2000. godine nagrađena je National Book Awardom, jednom od najprestižnijih američkih književnih nagrada.
Tijekom duge karijere snimila je i četiri filma te režirala brojne kazališne predstave, a bila je poznata i po svojoj borbi za zaštitu ljudskih prava.
Na ovome linku možete pročitati tekst Žarka Paića napisan kao predgovor još neobjavljenom hrvatskom prijevodu knjige In America Susan Sontag.
Tekst je nedavno objavljen u Paićevoj knjizi eseja Montaigneov rez.
komentiraj (1) * ispiši * #
Autobiografija Traci Lords
Ako niste znali, porno diva Traci Lords nedavno je objavila svoju autobiografiju odlomak koje pročitati možete evo upravo ovdje :
"I've always felt feline, enjoying the simple pleasures of a cat, like lying in the sun all stretched out, or feeling the grass tickling my limbs. It was sheer bliss for me. One lazy afternoon about three months after I met Ricky, I was lying in a field making big angels in the tall grass as I waited for him. We had a date. He was late, but I didn't care, content to soak up the rays of sunshine, peaceful and warm.
I must have fallen asleep because when I woke up, Ricky was stroking my hair. I purred quietly in pleasure, happy he was finally there. He was so beautiful with his sweet lips and long blond hair falling in his eyes. He kissed me softly as he'd done so many times before, and I cuddled closer to him. Lying on top of me, he pressed his body against mine, and I could feel the wetness as I wiggled under his weight.
He told me I was beautiful as he started unbuttoning my blouse..."
A što je dalje bilo potražite kod Bilande (Lovefool)... But beware, mogli bi se iznenaditi...
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Alessandro Barrico - "Kule od bijesa" (Mirakul, 2004.)
srijeda , 29.12.2004.
Malo pomalo i sve je veći broj djela Alessandra Barrica koji doživješe hrvatski prijevod. Tako smo prije par tjedana dobili i hrvatsko izdanje njegova prvog romana "Kule od bijesa".
"U nekom kutku Europe devetnaestoga stoljeća, u nekom zamišljenom, ali mogućem gradiću, vrvi od povijesti i priča: snovi gospodina Raila i usne gospođe Rail; priča o prvim vlakovima; muškarac koji čuje beskraj; dječak koji na sebi nosi vlastitu sudbinu; čarolija Crystal Palacea; neobičan život arhitekta Hectora Horeaua. A zatim i muškarac koji prisustvuje rasprodaji svojih dobara; onaj koji ubija iz umora; onaj koji umire od čuđenja i još mnogi drugi.
Stilistička je to partitura, sastavljena od virtuoznosti i bistrine, čeznutljive čulnosti, bolne litanije. Bariccovo narativno pismo iznimne je ljepote koja se rađa iz energične intuicije svijeta."
O romanu svjetski je tisak rekao sljedeće :
Prava mala galaksija priča koje se isprepleću ostavljajući za sobom blistave vrtoglave brazde.
Corriere della sera
Raskošna simfonija, himna raznolikosti koja briljantno obnavlja polifonu 'umjetnost romana'.
Magazine litteraire
Knjiga rijetke ljepote.
La Repubblica
Ne znam izaziva li ovaj izlazak u svijet proze više čuđenja ili divljenja.
Panorama
U "Kulama od bijesa" ima nešto od enciklopedizma Alberta Savinija, jezičnih igara Emilija Gadde, slobode konstrukcije i dara imaginacije koji podsjećaju na Itala Calvina.
Le Figaro
O autoru:
Alessandro Baricco rođen je u Torinu 1958. Nakon što je diplomirao filozofiju radi nekoliko godina kao copywriter u reklamnim agencijama i kao glazbeni kritičar u uglednim novinama. Objavio je tako dvije knjige glazbenih eseja Genij u bijegu te Hegelova duša i krave iz Wisconsina.
Podjednaka ljubav prema glazbi i prema književnosti od samoga početka nadahnjivala je toga briljantnog esejista i pripovjedača. Godine 1991. debitira s romanom Kule od bijesa, koji dobiva nagradu Campiello i potom 1995. francusku nagradu Médicis za stranu književnost, a danas je preveden na brojne jezike. Godine 1993. objavljuje Ocean more, roman koji dobiva nagradu Viareggio i koji postaje europski bestseler, zatim 1994. slijedi Novecento, djelo u obliku monologa-pripovijesti koje je poslužilo kao predložak kazališnom djelu, a potom i filmu.
Godine 1996. Baricco objavljuje Svilu, roman koji je doživio tridesetak izdanja, preveden je na dvadeset i sedam jezika, bestseler koji je postao osnovom i za operni libreto.
Potom 1999. objavljuje City, prvi talijanski roman koji je predstavljen isključivo on-line. U veljači 2002. potpisuje scenarij reklamnog spota za 125 godina tvornice Barilla, te objavljuje Next, kratak esej posvećen temi globalizacije.
Kratka pripovijetka-roman o ratu i osveti pod naslovom Bez krvi izlazi 28. kolovoza 2002. godine.
Roman Kule od bijesa , u prijevodu Vande Mikšić, objavio je zagrebački nakladnik Mirakul
komentiraj (1) * ispiši * #
Balašević danas u Rijeci!
utorak , 28.12.2004.
Danas, s početkom u 20 sati, u riječkoj Dvorani Mladosti, koncert će održati legendarni "panonski mornar", vječni idol svih patetičara poput mene - Đorđe Balašević.
Od 1996. pa do današnjega dana imao sam sreću prisustvovati na ukupno 11 Đoletovih koncertnih ukazanja, ali to nije razlog da svaki novi sa istom dozom nestrpljenja ne očekujem...
Karta je u džepu... a možda upravo danas, u mojoj Rijeci, Balašević napokon otpjeva i svoju, osobno mi najdražu pjesmu, a koju, ne znam iz kojih razloga, na koncertima nikad ne pjeva...
Drvena pesma
Snio sam noćas nikad prežaljenu stvar...
Mog drvenog konjića...
Kanap i zvuk točkića...
Vrbice zvon...
Za mnom verni Sančo moj...
U pohodu na Nespokoj...
Snio sam još i svoju prvu tamburu...
Kako ko noćna dama
Iz južnog Amsterdama...
Iz izloga... Mene klinca zavodi...
Na smrtne grehe navodi...
Di je to drvo raslo, od kog je tesana?
Dal' se pod njime neko nekada ljubio?
Otkud u njemu izvor svih mojih pesama?
Dal' je to znao onaj ko ga je dubio?
Di je to drvo raslo, vrh kojih bregova?
Dal nas je ista kiša mlađane zalila?
Ko mu je grane kreso, mati ga njegova?
Čija je ruka lišće s jeseni palila... da znam?
Snio sam, onda, krevet, sav u čipkama...
Obesnu igru vatre...
Sklopljene šalukatre...
Na uzglavlju... Ruža u intarziji...
Pod kojom smo se mazili...
Snio sam sanduk, crni, srebrom okovan...
Novembar... Izmaglica...
I kvartet dragih lica...
Maleni čun... Nasred luke pokisle...
Da me u večnost otisne...
Di je to drvo raslo, spram kojih vetrova?
Dal' je pod njime neko za nekim žalio?
Što ga je grom obišo, mati ga Petrova?
Ko je u šake pljuno, pa ga strovalio?
Jedina moja mila... Što si me budila?
Bio sam tako blizu naličja vremena...
Taji se jedno drvo u mojim grudima...
Gde li će nesto nići iz toga semena... da znam?
komentiraj (4) * ispiši * #
Pjesme svjetlosti i sjene
ponedjeljak , 27.12.2004.
Poeziju, priznajem , ne pratim u dovoljnoj mjeri (mea culpa!!!), al' to nije razlog da bi svoje čitateljstvo zakinuo za ono najbolje što današnje hrvatsko pjesništvo ima za ponuditi.
Po mnogima, knjiga poezije Tomislava Bajsića naslovljena Pjesme svjetlosti i sjene ne samo da je najbolja ovogodišnja domaća poetska zbirka nego je i najbolja knjiga uopće koju je hrvatska književnost 2004. podarila, pa vam stoga u nastavku donosim nekoliko pjesama iz te zbirke.
Uživajte!
NEKA LJUBAV SPAVA
Uvijek sam želio sastaviti jednu antologiju suvremenog brazilskog pjesništva po uzoru na antologiju koju je sastavila Elizabeth Bishop, prevoditeljica i pjesnikinja koja je svojim pronicavim prozračnim koloritnim pjesmama oslikala jedan predivni vitraj Brazila katedrale. Evidentno, takva antologija mi je daleko na horizontu, pa ako ništa drugo, pišem jednu pjesmu u čast i u sjećanje na Elizabeth Bishop.
Kada sam u Petropolisu
hodao kamenim vrtovima Dom Pedrovog šumskog utočišta
čudio se kako je malen bio krevet
princeze Isabelle
i kasnije pod krošnjama visokim poput katedrala u autobusu
na putu
zemljanih
serpentina
pričao s Marianinom polusestrom o nekakvoj farmi u unutrašnosti
i slušao o njenom dečku poljoprivrednom pilotu
sve to vrijeme
nisam imao pojma da si živjela u Petropolisu,
Elizabeth Bishop.
U kući u brdima namještenoj tamnim brazilskim drvom
sa figurom skinutom sa pramca nekog jedrenjaka
možda istog kojim je doplovio Stefan Zweig.
(Kuća Santos-Dumonta oca avijacije u Petropolisu naliči konačištu planinara pri šumskom slapu.)
U kući velikih prozora sa svojom malom aristokratkinjom
mačjih koraka
nad vodopadom koji kuje put u crnom granitu
okružena šumama napokon
sama kao
svjetionik.
PRIMAM SIGNALE IZ ZVIJEŽĐA JUŽNOG KRIŽA
Stojim za prozorom dvadeset i trećeg kata.
Ispred mene, na samom vrhu crnozelenih brda
Krist je Iskupitelj, 30 metarska statua
Svjetionik, kompas beskonačnom prostoru.
Putuju svjetlosni oblaci.
Koze hodaju vrhom brda tu na mojoj visini, neki čovjek
radi u polju, u srcu 12 milijunskog grada.
Ispred mene marina i Glava šećera zaklanjaju puni pogled
na Gunabara zaljev.
Praia Vermelha vojna pomorska staza za trčanje uz liticu
I granitni blokovi uz Glavu šećera za slobodno penjanje.
Vidim favele —
Ožiljci, usječeni duboko u planine.
Vidim i prosjeke strmih vrhova koji prekriveni gustom
Vegetacijom koja kao da izvlači korijen iz potonulog mora
Još uvijek naliče vulkanima.
Grad je mapiran neonskim meridijanima.
Stojim na mjestu gdje sudaraju se vjetar s mora
I vjetar s planina —
Primam signale iz zviježđa Južnog Križa.
MIRIS BRAZILA
Miris Brazila, brazilski zrak
ima poseban miris, poput otvorene dinje.
Prolijeću žute ptice.
Moja zemlja u mom sjećanju ima miris
ranjivosti i mekoće; tvrda je, smrznuta, bezlična
Samo kada prolijeću grabežljivci.
JARDIM BOTANICO
“Kakav to bljesak u listovima, sjenastim listovima, poput suza kada netko tuguje; blista, blista u lišću? Je li to rosa ili su to suze, rosa ili suze, viseći tu godinama i godinama poput rose teške suzama?
To je onda kada rosa počinje padati, otpuštati se i padati. Možda to zapravo nisu suze, gledajte, gledajte kako polako padaju. Čujte ih padati na tlo, čujte, svud uokolo.
Taj nije zvuk suza, taj što tuče zemljom. Gledajte kako leži poput sjemenki, crnih sjemenki. Gledajte kako se prima korijena poput morskih algi, brže, brže od algi. Sve to blistavo sjemenje hvata se korijena, zatajnog korijenja, i kakav će čudan cvijet ili voće izrasti iz tog zatajnog korijenja? Cvijet ili voće?
To je lice. Da, lice. U toj sumorno tamnoj pozadini svaka sjemenka izrasta u lice. Poput jedne vojske u snovima lica se čine, tamnija, tamnija, poput sna.
Previše su stvarna da bi bila san.”
po Pjesmi listova, Elizabeth Bishop
Iz Jardim Botanica mogu sagledati cijeli svijet
iako mu je nadmorska visina 0
taj botanički vrt velik je poput zemlje.
Dao ga je sagraditi car Brazila Dom Pedro II
Ima više od 5 tisuća vrsti drveća i nemjerljivu vegetaciju
palete svih boja —
Dugački perivoj presijeca vrt sve do paviljona za glazbu
U središtu u centru svega starodrevna je zgrada sa studijima
visokih prozora koja služi studentima Likovne akademije
Postoji i jedna velika regija posvećena samo Amazoni
nepregledni puteljci i sjecišta, lijane, mostovi, kameni prolazi
mali vodopad —
Tamo sam preletjevši lijanom preko jedne bare
doživio inicijaciju —
bilo mi je osam godina ali osjećao sam se kao von Humboldt
prirodoslovac botaničar pustolov jedini koji u sudaru s plemenom
amazonki nije ostao bez glave naprotiv bio je primljen
s počastima.
Kaučukovo drvo i jedna rijetka vrsta gorostasnih vitkih stabala
blistave kore crne glatke poput filmske trake —————>
(Ulovio sam jednom dva Nijemca kako suludo urezuju potpise na tu osjetljivu koru plemenitu poput prijestolja indijanske princeze)
Vlakna pod korom su zlatno-živa a mislili su da ih nitko ne gleda.
ALI LISTOVI, oni žive.
Večeras u paviljonu nitko ne svira
i uopće nema satova
— ali ovdje samo, mogu se koncentrirati
kako bih oživio neki trenutak u vremenu.
(bilo bi sve samotnije da stakla paviljona studentskih ateljea nisu blistavo osvijetljena plamenim tracima obrubljena)
Listovi su ovdje mjesečev trag a zgusnuti drvoredi ocean.
Tomislav Bajsić - "Pjesme svjetlosti i sjene" (AGM, 2004.)
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Mario Vargas Llosa - "Jarčevo slavlje" (Vuković&Runjić, 2003.)
nedjelja , 26.12.2004.KRITIKA : Mario Vargas Llosa - "Jarčevo slavlje" (Vuković&Runjić, 2003.)
Nakon što smo u Don Rigobertovim bilježnicama upoznali onu opušteniju, humorističnu stranu Maria Vargasa Llose, zagrebački nakladnici Vuković i Runjić romanom Jarčevo slavlje odlučili su nam približiti i ozbiljnije lice tog nesuđenog predsjednika Perua i višekratnog južnoameričkog kandidata za Nobela. Naime, dok se u slučaju Don Rigobertovih bilježnica radilo o lepršavoj prozi punoj humora garniranog draškajućim erotizmom, koja je pritom pažnju književnih sladokusaca plijenila čestim izmjenama književnih tehnika i pripovjednih perspektiva, Jarčevo slavlje donosi nam Llosu u nešto “težem” i ambicioznijem izdanju.
Radi se o povijesno-političkom romanu u kojemu se taj peruanski književnik bavi trajnim obilježjem latinoameričke povijesti – jednim brutalnim diktatorskim režimom.
U Jarčevom slavlju Llosa nas kroz tri razine pripovijedanja upoznaje sa diktatorskim režimom Rafaela Leonidasa Trujilla, koji je puna 3 desetljeća (od 1930. do 1961.) vladao Dominikanskom Republikom. Roman je sastavljen od tri narativne linije koje pratimo usporedo, pri čemu nam poglavlja naizmjeničnim slijedom donose tri različite, usko povezane priče.
Prva od njih, ispričana u sadašnjem vremenu, govori o Uraniji Cabral, kćerki bivšeg predsjednika dominikanskog senata, koja se nakon tridesetak godina izbivanja vraća u posjet bolesnom ocu, i pri tome se u monološkoj formi prisjeća djetinjstva proživljenog u uvjetima monstruozne diktature te postupno razotkriva svoju nesretnu sudbinu u kojoj se ustvari zrcali patnja i poniženje cjelokupnog potlačenog dominikanskog naroda.
Drugi fabularni tok vraća nas u prošlost (1961.godinu) i prati pripreme i izvedbu atentata na Trujilla, kao i društvene promjene koje su tim činom uslijedile, a u tim poglavljima Llosa napreskokce za nosećeg subjekta prelazi sa jednog na drugog, od četiri glavna izvršitelja diktatorova smaknuća i donosi nam osobne životne priče svakog od njih.
Sličnom se strategijom Llosa poslužio i u trećoj narativnoj liniji, gdje nas kroz Trujillove dijaloge sa njima, upoznaje sa karakternim osebujnostima nekolicine njegovih glavnih pobočnika, od marionetskog predsjednika vlade, preko okrutnog šefa tajne policije, do zastrašenog predsjednika senata, a istovremeno vrlo detaljno bivamo upoznati i sa Trujillovom ličnošću i metodama njegove diktatorske vladavine (koja uključuje dobro poznat arsenal progona, ucjena, montiranih političkih procesa, nepotizma, sprege crkvene sa svjetovnom vlasti itd.).
Svi mnogobrojni akteri ove slojevite priče bivaju vrlo plastično i uvjerljivo oslikani, a iznimno uspješna psihološka karakterizacija doprinosi lakom razumijevanju motivacije njihovih postupaka. Kod toga je za naše prilike posebno zanimljiv primjer marionetskog predsjednika vlade koji predstavlja savršeno utjelovljenje pojma političkog konvertitstva, a njegov se nepogrešiv politički nerv i iznenađujuća umješnost samoodržanja naročito ističu u periodu nakon Trujillova ubojstva.
U završnom dijelu romana koji donosi vrlo detaljnu rekonstrukciju same akcije atentata na diktatora kao i uvid u početni post-trujillovsi period, Llosa se u cilju kompletiranja slike prihvaća višekratnog opetovanog iznošenja detalja jednih te istih događaja, ali iz očišta različitih sudionika opisanih zbivanja, i pri tome posebno do izražaja dolazi autorova literarna maestralnost.
Iako Mario Vragas Llosa u Jarčevom slavlju epski zaokružuje cijeli tridesetogodišnji povijesni period jedne krvave diktature, on u prvi plan ipak neprestano ističe pojedinačne tragične intimne ljudske priče, i tako istovremeno postiže emocionalni naboj i dramatičnost, ali i angažiranost, kao i univerzalnost i bezvremenost teme.
Kao što je iz svega rečenog jasno, radi se o vrlo slojevitom književnom djelu karakterističnom po stalnim izmjenama pripovjednih subjekata i perspektiva, kao i čestim promjenama narativnih vremena i kombiniranju ispovjednog i iskaza u trećem licu, pri čemu autor ni na trenutak ne gubi koncentraciju, niti dozvoljava da čitatelju izmakne pregledan tok ijedne od brojnih pripovjednih linija, a one se sve na koncu spajaju u dojmljivu fresku koja zorno prikazuje sve grozomorne aspekte života pod čizmom surovog diktatorskog režima.
Premda mi je zaigrano i lepršavo Llosino autorsko naličje iz Don Rigobertovih bilježnica ipak nešto draže, i Jarčevo slavlje koje nam donosi tog latinoameričkog maga pisane riječi u njegovom puno discipliniranijem i ambicioznijem izdanju, svakako zaslužuje najvišu ocjenu.
(Napisao : Božidar Alajbegović, veljače 2004.)
komentiraj (3) * ispiši * #
Malo drukčija božićna priča...
subota , 25.12.2004.
Svaka čast Baretiću, Jergoviću, Dežuloviću, Gromači i inima, ali 2004. osobno ću pamtiti ponajprije po zbirki kratkih proza “Trajekt” Miroslava Mićanovića. Ponajbolja priča iz te zbirke naslovljena je “Pohvala vatri”, dijelom je božićne tematike i nanovo nas bolno podsjeća da u ovo blagdansko doba nisu svi te sreće da pred bogatom trpezom sjede u društvu dragih im ljudi...
POHVALA VATRI
Ime i prezime tog muškarca, njegov nadimak ne moram reći, jer gdje je posljednji oproštaj obilježen ženama koje plaču, limenom glazbom, svećenikom i radoznalom djecom u mimohodu, on je vječna figura. Poneki različit detalj, nevažan za priču, uznemirio bi one koji vole svaku priču sravniti sa svojim iskustvom ili im ta razlika ne da da saslušaju drugog.
Visok, crn, rasčupan i bradat, s uvijek istim vunenim zimskim kaputom i kapom obilježio je djetinjstvo mnogim dječacima. Izgledao im je onako osamljen, golem i ozbiljan kao čuvar nedokučivih tajni. Istodobno je privlačio nekim opasnim megnetizmom i pozivom na pustolovinu koja se događa negdje na kraju svijeta, a odbijao mrzovoljom i šutljivošću.
Naslovi knjiga koji su govorili o čarobnim lampama i gospodarima prstenova ništa su spram one posljednje tajne koju je samo on znao kad je kao grobar posljednji prilazio grobu i zasipao ga lopatama zemlje. Njegova izdvojenost, ozbiljnost i zlovolja odredili su zauvijek njegov život i dali mu posebno značenje u životu sela. Mnogi bi na odlasku ispod oka motrili njegove snažne zamahe i odlučnost da što prije završi posao. Nije se obazirao na plač, viku, razgovore ispod glasa : bio je samo nijemi svjedok tuđih briga i nevolja, njegova je lopata bila zadnja. S groblja bi svratio u prvu gostionicu, sjedio bi sam za stolom, u dimu i polumraku seoske birtije pio bi do u kasnu noć. Poslije bi ponetko kroz svoj prozor, zašuškan u sigurnost četiri zida, slušao njegove korake, psovke, pjevanje i brundanje. Psi bi i zvijezde završili noć i sutradan bi sve opet bilo isto.
Tko je on zapravo i kako je postao mjesni grobar, nije lako odgovoriti. Stariji bi se jedva sjetili imena njegovih roditelja, rodbina je bila sretna što se tek u rijetkim blagdanskim prigodama nakratko sretnu i pozdrave. Kružila je, kao što uvijek kruže oko takvih ljudi, priča o velikoj i nesretnoj ljubavi u gradu, gdje je, navodno, studirao. Živio je uglavnom između zapuštene kuće i groblja. Rijetko bi se tko pohvalio da je zavirio u neku od njegovih soba ili bio u njegovom društvu. Milostiviji bi mu poslali nešto novca ili hranu koja je ostala poslije slavlja.
Teško bi semoglo reći da je on volio svoj posao, ali radio ga je pouzdano i predano kao što seljaci obrađuju oranice. Smjenjivale su se godine i već se osjećalo da će ubrzo netko drugi preuzeti njegovu lopatu, nadimak, i postati novi grobar. Tko bi to mogao biti i čija će se i prošlost i budućnost stopiti u jedno, mogli su naslutiti samo uporniji posjetitelji gostionica. Ali još nije bilo vrijeme da se jedna priča završi i druga započne. Sve se odvijalo po predviđenu rasporedu, kao da je ono što se vidi i događa jedino logično i moguće: žene su se sastajale na kavi kad su muževi bili na poslu, čistile i prale dok su oni odlazili u gostionice, naš susjed kovač i dalje je puhao mijeh, okružen vatrom uporno tukao po vrelom željezu. Imao je veliku obitelj i već je odredio svoga zamjenika.
Kovač i grobar bila su možda dva najnespojivija čovjeka na svijetu, ali ako sam ikada vidio da netko tako strpljivo i uporno može međusobno razgovarati – bila su to njih dvojica. Kao da su pokazivali da se može razmijenjivati trijeznost i pijanstvo, radost i umor, sigurnost i glad, osamljenost i obitelj.
Zima je žestoko obuhvatila cijelo mjesto i kao da se svijet zaustavio na jednoj strani kotača. Smrt je zaobilazila selo i kao da je i sama zastala na pragu. Ponestalo je hrane i drva, nije bilo pića u gostionici za mjesnog grobara, a majstor kovač otišao je s obitelji u daleku Australiju. Blistala je blizina blagdana i vesela zvonjava zvona objavljivalam je gradu i svijetu sretnu vijest.
Naš je grobar u vlastitoj sobi iskopao pravokutnu rupu veličine čovjeka, dubine tridesetak centimetara, i ispunio je slamom, što je jedina preostala u sablasno praznoj kući. Približavala se ponoć i on se spustio i legao u šuškavu slamu. Bilo je hladno i zapalio je posljednju cigaretu.
Plamen koji je buknuo iz njegove kuće nije bio radosna vatra koja u ponoć sve obasjava i raduje.
Miroslav Mićanović iz zbirke priča "Trajekt" (Meandar, 2004.)
SRETAN VAM BOŽIĆ želi Knjiški moljac !!!!
komentiraj (1) * ispiši * #
Bojan Sudarević
petak , 24.12.2004.
Na nedavno završenom Zarezovom natječaju za kratku priču pobjedu je odnio Bojan Sudarević čiju prvonagrađenu priču Cyberfolk možete pročitati ovdje.
Inače, Bojan ima i svoju internet stranicu dostupnu evo upravo na ovome linku, a o sebi kaže kako je rođen "11. travnja 1980. u 15:15 u Zagrebu (preciznije: u bolnici u Petrovoj ulici... NE, ne znam broj sobe!!!) kao prvo, zadnje i jedino dijete svojih roditelja (yes!... sve igračke su bile moje... SAMO MOJE!)", trenutno je apsolvent pedagogije i informatologije na zagrebačkom FF-u, veliki je fan SF-a, piše kratke priče "uglavnom znanstveno-fantastične, ali kad mi na pamet padne mainstream ideja koju ne uspijem preobličiti u SF, slegnem ramenima i napišem mainstream priču", dosad ih je objavio više (točnije: 7) komada po raznim časopisima i antologijama, a Orwellovom popisu motiva za pisanje :
1. Puki egoizam.
2. Estetski entuzijazam.
3. Povijesni poriv.
4. Politička svrha "
"Naravno da sam sretan kad ono što napišem ostavi dobar dojam na čitatelje, ali zasigurno ne bih pisao kad to ne bi zabavljalo mene".
komentiraj (3) * ispiši * #
NOVO : Jose Luis Peixoto - "Nijedan pogled" (V.B.Z., 2004.)
José Luís Peixoto rodio se 1974. u Galveiasu, u Portugalu. Diplomirao je moderne književnosti i jezike; radio kao profesor u srednjim školama i surađivao u raznim novinama i časopisima.
Godine 2000. objavio prvu prozu pod naslovom Umro si me (Morreste-me). Nakon toga slijedi roman Nijedan pogled (Nenhum olhar), 2001. za koji dobiva Nagradu José Saramago od Fundacije Círculo de Leitores. Iste godine piše dramu Lisabon/Zagreb zajedno s Vanjom Ratković, koja je postavljena na scenu u lisabonskom Teatru Taborda.
Slijedi roman Kuća u mraku (Uma casa na escuridăo), 2002., te izvrsna zbirka poezije Oronulo dijete (A criança em ruinas), 2003. i zbirka priča Protuotrov (Antídoto), 2003.
José Luís Peixoto je već kao dvadesetogodišnjak pobjeđivao na natječajima poezije mladih koje su organizirali lisabonski književni časopisi. Prilikom dodjele nagrade za njegov prvi roman Nijedan pogled, na kojoj je portugalski Nobelovac José Saramago istaknuo kvalitetu njegove proze, Manuel Frias Martins, uručitelj nagrade, rekao je: "Ujednačenost proznoga ritma i teme, filozofska zrelost određenih misli i ljepota slika, neki su od nepobitnih elemenata ovoga romana".
Tema koju obrađuje Peixoto u svom romanu Nijedan pogled, jest obitelj u maloj ruralnoj sredini, iz koje je i sam ponikao. "Obitelj je", kaže Peixoto u razgovoru s Améliom Pais, "osnovni prostor za iskazivanje osjećaja koji sačinjavaju moj život. A u životu samo dvije stvari smatram nepovratnima: smrt i spoznaju. Nikada više nismo jednaki nakon jednog od tih iskustava."
Obitelj je toliko iskonska za Peixota da naracija poprima gotovo biblijski ton, prateći spori ritam jedne male portugalske sredine u kojoj se izmijenjuju glasovi osamljenosti, tuge, beznađa i smrti.
komentiraj (1) * ispiši * #
Promocija Andrićeve Slavonije
četvrtak , 23.12.2004.Danas, u četvrtak, 23.12.2004. u 18 sati u knjižari Profil megastore (Zagreb, Bogovićeva 7) održat će se promocija nove knjige Stanka Andrića naslovljene SLAVONIJA - sažeti vodič prirodnih i kulturnopovijesnih znamenitosti.
Osim autora, knjigu će predstaviti Seid Serdarević i Nenad Rizvanović.
O knjizi :
Slavonija – sažeti vodič prirodnih i kulturnopovijesnih zanimljivosti – autora Stanka Andrića jezgrovit je i nepretenciozan prikaz zanimljivijih prirodnih i kulturnih lokaliteta na području Slavonije koji može poslužiti i kao elementaran priručni vodič izletnicima, putnicima i turistima.
U ovu knjigu su uvršteni svi slavonski gradovi s osnovnim naznakama njihova povijesnog razvoja i ukratko opisanim važnijim zanimljivostima na području graditeljstva i umjetnosti. Dotaknute su i istaknutije osobe biografski povezane s njima, a nisu zaboravljeni ni zanimljiviji graditeljski spomenici po selima ili izvan naselja (poput srednjovjekovne crkve sv. Bartola u Novim Mikanovcima ili manastira sv. Nikole kod Orahovice). Poseban prostor posvećen je vrijednim prirodnim cjelinama poput Kopačkog rita, Lonjskog polja ili pojedinih dijelova Slavonskog gorja (Jankovac na Papuku, Muški Bunar na Psunju, Sovsko jezero na Dilj-gori).
O autoru:
Stanko Andrić (rođen 1967. u Strizivojni) diplomirao je francuski i latinski jezik i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslijediplomski studij je polazio na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta (CEU, Budimpešta), gdje je i doktorirao.
Dosada je objavio: Povijest Slavonije u sedam požara (1992.), Enciklopedija ništavila (1995.), Čudesa svetoga Ivana Kapistrana – povijesna i tekstualna analiza (1999.), Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske (2000.) i Potonuli svijet (2001.).
komentiraj (1) * ispiši * #
Priče iz bečke kuhinje
srijeda , 22.12.2004.
U ove blagdanske dane u Nakladi Meandar izašla je vrijedna knjiga autora Borisa Perića.
PRIČE IZ BEČKE KUHINJE knjiga je književnih tekstova posvećenih bečkoj kuhinji, njenim mitovima i legendama obogaćena nizom autentičnih recepata koja pruža solidan uvid u taj zanimljiv segment srednjeeuropskoga kulinarskog identiteta.
Bečka kuhinja jedina je kuhinja na svijetu koja je ime dobila prema gradu, a ne prema regiji, naciji ili zemlji, a specifična je i po tome što je većinu jela “uvezla” iz drugih dijelova Europe i Azije, što je čini živopisnijom i zanimljivijom za svakog čitatelja s gurmanskim prohtjevima, ali i etno-sociološkim interesima. U dunavskoj metropoli spomenuta jela, kao što su “tafelspitz", kuglof, bečki gulaš, Sacher-torta ili planetarno popularni bečki odrezak, dobila su s vremenom svoj jedinstven “štih", koji uživaju i danas, a mnoga se - u izvornom ili modificiranom obliku - mogu pronaći i u kuharicama i jelovnicima diljem bivše Austrougarske monarhije, pa tako i u Hrvatskoj.
Uz tradicionalna jela i povijest njihova nastanka, knjiga daje i cjelovit prikaz razvoja poznatih bečkih kavana, te u svijetu jedinstvenog bečkog gradskog vinarstva.
O autoru:
Boris Perić, prozni pisac i prevoditelj, rodjen je 25. svibnja 1966. u Varaždinu. Završio je germanistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Preveo je s njemačkog i na njemački jezik čitav niz autora medju kojima su: Jaroschka, Loidolt, Spyri, Roth, Bernhard, Dorrie, Guardini, Hesse, Schulze, von Sacher-Masoch, Schnitzler).
Objavio je: Sezona stakla, priče, Zagreb, 1993; Heartland, duge priče, Zagreb, 1995; Quatro stagioni, priče, zajedno s Z. Ferićem, M. Kiš i Z. Mlinarcem, Zagreb, 1998; Groblje bezimenih, priče, Zagreb, 2003.
komentiraj (0) * ispiši * #
INTERVJU : Kruno Lokotar
Kruno Lokotar je, kao što već znate, na upravo završenom pulskom sajmu knjiga okrunjen Kiklopom kao najbolji urednik. Povodom toga Andrea je Radak za Slobodnu dalmaciju sa Lokotarom obavila intervju, a u njemu on progovara o svom uredničkom iskustvu, nagradi Kiklop, skorašnjim novim AGM-ovim naslovima i još koječemu...
Je li ta nova nagrada mali korak u našim književno-nakladničkim prilikama, a kiklopski za vašu nakladničku kuću?
“Kiklop” je dobrodošla nagrada, čak i kada je tako težak, pa vam odvali rame ako, recimo, samo dva nosite u torbi, kako se to meni dogodilo kada sam odlučio pomoći Arsenu Dediću. Inicijativa za dodjelu “Kiklopa” je apsolutno dobrodošla, pa ovom prilikom još jednom čestitam dobrom duhu Sajma u Puli, Magdaleni Vodopiji. Prvi razlog te dobrodošlosti vidim u tome što je dodjeljuje struka, koja je potencijalno toliko velika (oko 1700 glasača) da je njome nemoguće manipulirati, a drugo jer skreće pozornost na to koliko je knjiga složen proizvod i otkriva cijeli tim koji stoji iza pripreme svake knjige. Ipak, mislim da bi trebalo još uvesti kategorije za najbolju ilustraciju, te razdvojiti nagrade za prijevode poezije i proze. To je, dakle, kiklopski korak za našu literarnu scenu, dok je malen korak za AGM koji je ove godine, prije pet “Kiklopa”, već dobio osam nagrada za knjige svojih autora, od toga dvije međunarodne. Eto, dobra godina, dobra berba, bili smo sluge svojih izdanja, pa se vraća.
Još da dodam. Prilikom glasanja za urednika godine osobno mi je žao što ove godine nisam bio u prilici, iz ovih ili onih razloga, glasati za urednike kao što su Albert Goldstein, Nenad Popović ili Snježana Husić, ali bilo je lijepo i biti u društvu, također nominiranih, Seida Serdarevića i Milane Vuković-Runjić.
“Kiklop” je prva naša nagrada koja se dodjeljuje (i) najboljem uredniku. Kako to da su urednici kod nas, uz rijetke izuzetke poput Zlatka Crnkovića, do sada uglavnom ostajali u sjeni autora, da se nisu etablirali kao što je to, primjerice, uspjelo producentima u filmskome svijetu?
To je dobro pitanje, na koje teško da imam zadovoljavajući odgovor. Valjda se radi o tome da je knjiga, još donedavno, promatrana nekako sumarno, kao djelo autora, ili u najboljem slučaju, kada se radilo o tankoćutnijim čitateljima, autora i prevoditelja. Nagrade za naj-ilustraciju su, pak, baštinile tradiciju primijenjenih umjetnosti, a urednici su u svemu tome bili, čini mi se, nepravedno zapostavljeni. Možda se radilo i o tome što su urednici svaštarili, pa se u izdanjima koja su potpisivali nije mogla prepoznati njihova autentičnost, preferencije, program... urednička politika. Ili se u drugim dijelovima javnosti nisu uspjeli eksplicirati kao bitan element književne proizvodnje. No, za razliku od filmskih producenata, koji su i mecene i cenzori, urednici ipak ne raspolažu sredstvima. To je stvar managementa, a na urednicima je da ih uvjere kako projekt, iz ovog ili onog razloga, ima smisla, kako ga treba isfinancirati. Nažalost, u našim zakučastim i improvizacijskim uvjetima omeđenima malenim jezikom i polupismenim narodom, urednici su, vrlo često iz nužde, i direktori. Ja imam tu sreću da se u AGM-u ne moram baviti još i managerskim dijelom posla, premda nerijetko u njega ulijećem.
Prije dodjele “Kiklopa” Robert Perišić je kritizirao sistem prema kojem sami urednici uokolo, razno-raznim žirijima, moraju nuditi svoje autore te pratiti je li u tijeku dodjela koje nagrade. Što mislite o tom sistemu, je li on “protuprirodan”, odnosno, mora li urednik biti agilan i dobro obaviješten? Urednički posao je toliko složen i opsežan da nije nikakvo čudo propustite li kandidirati autora za koju nagradu. Perišić ima pravo. Ali, moram priznati da su i nas neki žiriji dobronamjerno podsjećali da je vrijeme da kandidiramo autore, tj. pošaljemo knjige. Zapravo se čudim tomu da dodjeljivač nagrade nije u stanju formirati bazu podataka s mailovima svih relevantnih izdavača, to je bar lako, pa stisnuti cirkularni mail na razne adrese. Drugo je pitanje koliko se knjiga podijeli za svaku nagradu. Toliko članova žirija, pa predstavnici dodjeljivača, pa predstavnici Grada, pa njihovi bližnji - čista pljačka. Zašto ti žiriji, recimo, ne bi otkupili potreban broj primjeraka knjiga, po posebno povoljnim cijenama? Ili, zašto ne bi, barem oni bogati, kao što su novinski nakladnici i TV, odobrili svojim kritičarima sredstva za kupovinu knjiga koje ih zanimaju, ili, zašto ih ne kupuju za njih? Danas postoji info-sistem koji to omogućava.
Vaš urednički rad obilježilo je objavljivanje proznih prvijenaca do tada manje poznatih autora (Vedrana Rudan, Zoran Lazić i Renato Baretić), suprotno od većine uredničko-izdavačkih programa koji igraju na sigurno i na već provjerena imena. Koliko je takav smjer rezultat vaše koncepcije, a koliko pozicije AGM-a, budući da kao nakladnička kuća koja nije u privatnom vlasništvu, već u vlasništvu Grada, AGM može riskirati s objavljivanjem potencijalno manje komercijalnih knjiga?AGM je u stopostotnom vlasništvu Grada, ali to mu ne daje pravo da proizvodi gubitke, dapače.
AGM je, od dolaska direktora Janislava Šabana, u solidnoj pozitivi. Baš zato što smo gradska firma, nemamo pravo tražiti saniranje novcem građana. Na svaki gubitak se danas promptno reagira. No, kako ne moramo ni ostvarivati veliku zaradu, jer svaki višak vraćamo Gradu, možemo si dopustiti da proizvodimo kulturu, u najboljem smislu riječi. Takav sistem je po mnogočemu i destimulirajući. Recimo, za ovih 13 nagrada ja bih se kod bilo kojeg drugog izdavača već obogatio, za kvantitativno povećanje proizvodnje od nekih 100 posto također bih bio honoriran, ali ovdje rezultati posla, nažalost, baš nikako ne utječu na moj status. Ja sam samo gradski službenik na mjestu glavnog urednika.
Kada sam došao u AGM, moja ideja je bila da “proizvodim” autore, tj. da radim prvoobjave autora koje procijenim, u perspektivi, dobrim ulogom. Da stvorim Ajax, vječiti rasadnik najboljih juniora. Tako sam odlučio iz mnogih razloga, a jedan od njih je taj što se između autora i urednika gradi povjerenje, te što, konačno, autorima koji su na početku književne karijere mogu pomoći svojim, kakvim-takvim, iskustvom. Formirane autore je teško, najčešće i besmisleno, mijenjati, oni su brandovi po sebi. A tako bih rado mnogima malo solio! Ali jalova bi to rabota bila. Bio sam siguran da postoji dovoljno proznih rukopisa koji samo čekaju da budu dovršeni, i autora koje netko treba potaknuti na pisanje, naći im temu ili pristup. U Azbestu će uskoro izići još proznih prvoobjava, roman Ivana Vidića, zbirka priča Svjetlana Lacka Vidulića, te hit iduće godine, roman “Gori domovina” Zorana Lazića i Tonćija Kožula. “Gori domovina” će biti uzorito AGM-ovo djelo. Naime, ovdje stvaram team, autore međusobno usmjeravam jedne na druge i na tom “kolektivnijem” pristupu svi, uvjeran sam, profitiraju.
Što još novoga možemo očekivati od vaše nakladničke kuće u skorije vrijeme?
Do Nove godine: “Kalendar” Zorana Lazića, s ilustracijama sjajne Dunje Janković - svojevrstan kentaurski, nadam se i uspješan spoj, kalendara i zbirke priča; “Bogovi Grčke” Waltera F. Otta, nakon Gravesa najutjecajnije knjige na temu grčke mitologije i religije; zatim u izboru Maje Šoljan roman Anite Diamant [/B]“Crveni šator”, za koji kažu da bi Biblija tako izgledala da ju je pisala žena, potom roman “Odrastanje komičara” švedskog hit autora [B]Jonasa Gardella o, uvijek aktualnom, bullyingu, konačno, nakon puno porođajnih muka i komplikacija, knjigu Garyja Kasparova [/B]“Moji veliki prethodnici I” nakon koje se, kažu to veći znalci od mene, o šahu nema više što pisati.
[B]Što je to što ste “nanjušili” u prvih pedesetak kartica Baretićeva teksta, kojega je prema vlastitom priznanju tesao godinama, te mu naložili da u razumnom roku od šest mjeseci napiše ostatak romana?
Baretić mi, kao prvo, nije baš bio nepoznat. Njegov literarni talenat i silna inteligencija izbijali su u njegovim TV kolumnama. Već na prvoj pivi bilo je jasno da odlično komuniciramo, na trećoj sam mu rekao da ona proza koju je objavio u “Torpedu” nije baš nešto i pitao ga ima li išta drugo. Rekao je da ima nešto što će, ovim ritmom, pisati još nekoliko godina. Zamolio sam ga da mi to pošalje mailom. Tih prvih nešto kartica imalo je spor i izlišan uvod, a dalje se kotrljalo savršeno. Nisam znao kamo ide, ali vidjelo se da se dobro zakotrljalo. Baretić je novinar, dakle jedina religija mu je deadline, pa smo se dogovorili: ja dajem deadline i avans, a on ostatak teksta u roku, pod uvjetom da mi svakih 20-ak kartica maila, a ja mu promptno odgovaram. Tako i bi. Uskoro sam s nestrpljenjem iščekivao novi dio feljtona, pisao svoje primjedbe kojih je, by the way, bilo stvarno malo. Prvih 15-ak kartica smo otpilili, u konačnom čitanju riješili neke redundancije (novinarska boljka viška jasnoće). Ja sam mu sugerirao i motiv morske medvjedice koja obitava još samo na Trećiću, a on ga je ingeniozno razradio. Dakle, tu stvarno nije bilo velikog posla, više se radilo o psihološkom pristupu, poticanju na djelo.
I još nešto. Kada je roman bio gotov, zaplakao sam od sreće, nazvao Barnija u 1.30 po ponoći i tvrdio da je napisao remek-djelo. S klapne sam u zadnji čas izbacio rečenicu koja uvjerava čitatelja u to da u rukama drži lektiru. Sada mi je žao. Kako je ta 2003. godina bila iznimno jaka u literaturi, namjerno sam pomaknuo izlazak romana za početak 12. mjeseca, da ne upadne u konkurenciju “Jutarnjeg lista” te, nego tek ove godine. Poslije se pokazalo da je strah, možda, bio neopravdan, jer Baretić je i u toj konkurenciji, doduše od nekih drugih žirija, dobio sve nagrade koje je uopće mogao dobiti.
Što je, prema vama, zadatak urednika čiji autor, pritisnut naramkom nagrada primljenih za svoj prvijenac, sada mora objaviti sljedeće djelo?
Uvjeriti ga da je sada bar lako, jer takav uspjeh ionako ne može, i neće, više nikada ponoviti. Sve to Barni, naravno, zna, ali nikako nismo uspijevali odrediti datum predaje rukopisa čija je fabula, načelno, izrađena, ali još nije za javnost. Puno ga je zadesilo obaveza, dodjela nagrada, konačno, nedavno je postao i po drugi put otac, na čemu mu ovom zgodom, kao i cijeloj obitelji, čestitam. Konačno, tijekom Sajma u Puli zatekli smo se u simpatičnom kafiću “P-14” gdje je lani “Osmi povjerenik” imao premijeru. Možda iz praznovjerja, prije zbog lijepih uspomena, dogovorili smo da promocija novog romana dogodine opet bude tamo, tijekom pulskog Sajma knjiga. Koristim ovu priliku da Barnija na to podsjetim, a da njegove urednike i suradnike izmolim za malo razumijevanja.
Budući da je prošao 16. prosinca, do kada je vrijedila silenzio stampa u vezi s knjigom o fenomenu Big Brothera, što nam možete reći o njoj i o tome jesu li pozvani “stanari” - Sandi Blagonić, Mario Kovač i Predrag Madžarević - uspješno ispunili tjedni zadatak i što to konkretnije znači?
Odlična knjiga pod naslovom “Big Brother: 100 dana ispred ekrana” izići će tijekom sljedećeg tjedna! Upravo radim na sređivanju prava za fotke. Mario Kovač je, kao story editor BB showa, ponudio insajderski, reportažni uvid, iza kulisa BB kuće, a sve komentirajući karijeru aktivista koji je završio kao radnik u raljama multinacionalnog korporacijskog kapitala. Sandi Blagonić se pozabavio antropološkim i sociološkim aspektima BB fenomena, demokratizacijom seksualnosti, prozvodnjom slavnih... Pravo je vrijeme da se aktualizira i njegova knjiga “Zoom politikon” koja daje portrete naših političara, od kojih dobar dio njih sudjeluje u aktualnoj predsjedničlkoj kampanji. Naravno da to ima veze s egzibicionizmom.
Konačno, Predrag Madžarević, autor poznat sladokuscima još iz doba “Godina novih”, napisao je briljantan esej “Prijateljstvo na ispadanje” koji će, ako u ovoj zemlji još itko ima malo mozga, biti ispitna literatura studentima na studijima novinarstva, režije... Taj esej toliko odskače od ostatka naše produkcije da pretpostavljam kao će zasluženi panegirici potaknuti autora na dalje uknjižavanje svojih refleksija ako već, sve do sada, ja u tome nisam uspio. Predi govori o formi BB showa, žanrovski ga određuje, zatim ga mjeri kao tržišni proizvod, konačno, završava sa sjajnom žižekijanskom tezom koju vam neću otkriti. A Melina Mikulić se znoji lomeći te tekstove. A ja žicam fotke... pa mi se ne javljaju... kakva gužva...
Razgovarala Andrea Radak,
Preneseno iz Slobodne Dalmacije, 18.12.2004.
komentiraj (1) * ispiši * #
S čitanja dojam
utorak , 21.12.2004.
Kao što već najavljivah, u Booksi su polaznici prve prozne radionice u petak 17.12. održali javno čitanje svojih početničkih uradaka. Booksa mi je nekih 200-tinjak km predaleko pa osobno (na svoju ogromnu žalost) ne prisustvovah, ali zato putem evo upravo ovog linka možete pročitati dojmove jednog od učesnika čitanja...
komentiraj (0) * ispiši * #
"Kalendar" Zorana Lazića
Iz AGM-a me obavijestiše kako je iz tiska upravo izašla zbirka kratkih priča "Kalendar" koju potpisuje Zoran Lazić, a čije je stranice ilustracijama obogatila Dunja Janković.
"Kalendar" (Priče iz Vanbalone) se sastoji od 12 kratkih priča, vezanih za 12 mjeseci, ilustriranih sa 12 crteža. Knjiga je upakirana u ovitak koji, kada ga raširite, postaje kalendar za 2005. godinu.
Promocija knjige, koja obuhvaća čitanje SVIH priča, održat će se 21.12. od 20 sati u Booksi (što redovni čitatelji ove stranice već znaju)...
Linija 365. Kažu da će se onaj tko se prvoga dana prvoga mjeseca u godini prvi bude vozio linijom 365, vječno voziti njom. Od siječnja do prosinca i opet iznova, zaglavljen u jednoj te istoj godini. I tako u vječnost...
Dobrodošli u Vanbalonu, Baltazargrad po mjeri čovjeka i životinje; mjesto koje nastanjuju stari mornari, prepredeni klauni, mačke neobična talenta, psi u ljubavnom trokutu, odvažne papige, besposleni privatni detektivi, glumačke dive, plišani medvjedi, izgubljeni pingvini...
Mijenjajući maske iz mjeseca u mjesec, svi oni tragaju za identitetom, no spasonosnu formulu ne zna nitko - pa ni lokalni Profesor Baltazar. Iako se zbivaju negdje daleko, daleko, u ovim maštovitim, melankoličnim pričama prepoznat ćete vrlo ovostrane emocije, sumnje i strahove: to su real-life bajke kakve vam kao malima nikada nisu imali srca ispričati.
ZORAN LAZIĆ, rođen u Slavonskom Brodu 1976., autor je romana Ljeto u gradu i zbirke priča Miss Krampus. Živi u Vanbaloni (www.vanbalona.com), gdje drži dućan sa suvenirima, novotarijama i zezalicama.
DUNJA JANKOVIĆ, rođena u Malom Lošinju 1980., diplomirala je slikarstvo na ALU u Zagrebu i sudjelovala na brojnim izložbama. U ediciji Komikaze izdala je zbirku kratkih stripova, predugog naslova, na svoj trošak.
komentiraj (2) * ispiši * #
Što čitam...
ponedjeljak , 20.12.2004.
Moramo čuvati te riječi u kutiji iza stakla. A kad ih izvadimo, moramo biti oprezni s njima. Muškarci će reći “volim te” kako bi namamaili žene u krevet, žene će reći “volim te” kako bi uvukle muškarce u brak, i jedni i drugi reći će “volim te” kako bi održali strah na odstojanju, kako bi se riječju uvjerili u čin, kako bi dobili potvrdu da je obećano stanje stiglo, kako bi se zavarali da još nije prošlo.
Moramo se čuvati takvih primjena. “Volim te” ne bi trebalo pustiti s lanca, pretvoriti u valutu, dionicu na prodaju, sredstvo koje nam donosi profit. Dopustimo li mu, učinit će to. Nego, sačuvajte tu poslušnu rečenicu za šaputanje u zatiljak s kojeg je upravo uklonjena odrezana kosa...
Julian Barnes : "Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja" (Celeber, 2004.)
komentiraj (3) * ispiši * #
Sveznadar
Tko ne zna sad će saznat' kako se na adresi www.sveznadar.com nalazi jedna od najstarijih internet knjižara u Rvata. Sveznadar je projekt riječke knjižare Nova ali mi nije namjera besplatno ih reklamirat nego vam donosim kratak osvrt direktora knjižare na dvije knjige na koje su njihovi kupci u 2004. godini najviše kunića iskeširali.
Znajte da vas sa ovime ne bih davio da podaci o prodaji publicistike ne donose jedno veliko iznenađenje.
Pa kaže :
Volite top liste? Hajde, hajde, volite ih kao i horoskope. Nitko u njih ne vjeruje, a svi ih čitaju. Kraj je godine i red je da "obradimo" dvije najprodavanjije knjige u proteklom periodu. Dakle, za čim su Hrvati poludjeli (osim za kiosk-književnošću) u 2004-oj?
Možda iznenađujuće, ali Da Vincijev kod je obarao sve rekorde (osim, godinama ranije, malog čarobnjaka i, također malog, austrijskog kaplara) potražnje i prodaje. Opačine, urote, skandali, tajni redovi, a sve to zavijeno u dvojbene povijesne okvire s zagonetnim osmjehom Mona Lise, opčinili su naše sunarodnjake. Isus je out, Magdalena je in. Vladavina žena zavela je čitateljstvo (Kosoricu za predsjednika?) u neobjašnjivoj mjeri, tako da su takmaci kao Jergović, nova nobelovka Jelinek, Turčin Pamuk i ostali favoriti ostali kratkih rukava.
Još veća zbunjoza dolazi nam iz područja publicistike i priručnika. Pazite sad - nikakvi ćelavi Šveđani, tričave nove dijete, uskrsli biografizirani Poglavnik, poklekli Clinton, nostalgičarska YU mitologija - ništa nije ravno pomami Hrvata za kopnenim puževima. Helicikultura, kako se to ispravno kaže, je novi know-how i biblija za preživljavanje. Vodič za ugoj puževa je apsolutni pobjednik.
Teško je zamisliti takav interes iako su, kažu, puževi zdravi i puni koječega, ali kada nekoliko stotina ljudi kupi relativno skupu knjižicu, pomislite da je riječ o novoj propulzivnoj gospodarskoj grani. Ubuduće očekujte na zagrebačkim terasama, u ravnoj Slavoniji, krševitoj Lici, crvenoj Istri, turističkoj Dalmaciji najezdu puževa koji će promijeniti sliku Hrvatske. Francuzi plačite! Što da se mučite s tvrdom zemljom, apartmanima bez dozvole, hirovitim vremenom, zahtjevnim turistima – pustite puževe da rade za vas. Slogan za novi izgled države, s katoličkim matrijarhatom i nasadima puževa – smislite sami.
Ante Russo
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : Monica Ali - "Brick lane" (izd. V.B.Z., 2004.)
subota , 18.12.2004.
KRITIKA : Monica Ali - "Brick lane" (izd. V.B.Z., 2004.)
U hvaljenom debitantskom romanu 36-godišnje Monice Ali, koji je 2003. godine ušao u najuži izbor za Bookerovu nagradu, pratimo sudbinu bangladeške seoske djevojke Nazneen koja 1985. u svojoj 17. godini dolazi u London kako bi se udala za četvrt stoljeća starijeg čovjeka, koji je brak “na neviđeno” dogovorio s njezinim ocem.
“Thank you” i “Sorry” sve je što Nazneen od engleskoga poznaje, a s obzirom na život kakav za nju ima u vidu (isključiva briga o njemu, djeci i kućanskim poslovima) njezin suprug Chanu je mišljenja da joj više od toga neće ni trebati. Od malena naučena da zatomi svoje Ja i da živi prema mantri po kojoj se “ono što se ne može promijeniti - mora podnositi, a kako se ništa ne može promijeniti sve se mora podnositi, prihvatiti”, Nazneen, poput većine muslimanskih žena, svoju Sudbinu prima bespogovornom, stoičkom pasivnošću. Njezin suprug u osnovi nije “bad guy”; Chanu je prema supruzi brižan i nježan, ali je to naprosto žalosno neprilagođen čovjek koji čvrsto drži do tradicije pa i unatoč višedesetljetnom životu u Britaniji, London još uvijek ne smatra svojim domom. On uporno pohađa jednu večernju školu za drugom gomilajući bezvrijedne diplome i bezuspješno nastojeći postići “uspjeh i respektabilnost” kako bi se kao “veliki čovjek” vratio u Bangladeš, dok svoje kćerke uz prisilu uči starom načinu života, pa je neizbježni jaz među njima postupno sve veći i bolniji.
Nakon što ga na poslu dugo čekana promocija zaobiđe, zbog ponosa daje otkaz, a zatim stalno mijenja i gubi poslove da bi na koncu završio kao taksist, pa Nazneen počinje šivanjem (kod kuće, naravno) popunjavati rupe u kućnom budžetu. Tako upoznaje mladog Karima (dostavljača materijala za šivanje) s kojim se spontano upušta u strastvenu ljubavnu vezu, putem koje, nakon 15 godina braka i tri trudnoće (dvije kćeri: 9 i 12 godina, a prvorođeni sin je ubrzo nakon rođenja umro) napokon spoznaje vlastitu tjelesnost, te se oslobađa svih inhibicija (nakon prvog ljubavnog čina umorno ležeći s ljubavnikom u krevetu “ona je čekala osjećaj gađenja da se probije do nje i u nju. Ali ništa se nije događalo. Osjetila je samo toplinu njegovog tijela koja je zračila prema njenom.”). Na taj način Nazneen iznalazi hrabrost te konačno prestaje “nastojati prihvatiti” i izgrađuje vlastitu samosvijest i slobodnu volju, sve do konačnog oslobođenja i prepuštanja životu na dotad joj nepoznat način.
Brick Lane je mainstream literatura, klasično napisan roman lika, suzdržanog, ali veoma sugestivnog rustikalnog izričaja i polaganog, anesteziranog ritma, koji se kasnije ipak (istovremeno s junakinjinim osvješćenjem) postupno dinamizira, s kulminacijom u finalnom, snažnim emocijama nabijenom raspletu. Veoma preglednu i umješno ispripovijedanu linearnu romanesknu strukturu, s tek ponešto praznoga hoda i malenim brojem nepotrebnih dionica, autorica rijetko i tek nakratko prekida flashbackovima na vrijeme junakinjina odrastanja, a koji u rukopisno tkivo redovito unose snovit dašak začudnosti.
Romanom je obuhvaćen poprilično širok vremenski raspon - od junakinjina rođenja (1967.g.) pa sve do ožujka 2002. g - s time da kontinuitet pripovijedanja autorica prekida u vremenu između svibnja 1988. i siječnja 2001.godine. No, za uvid u događaje tokom tih 13 godina zakinuti nimalo ne bivamo, jer ih spoznajemo putem pisama koje Nazneen redovito od svoje sestre Hasine prima, a autorica ujedno time sprječava moguću monotoniju osvježavajući rukopis dodatnim pripovjednim glasom. Korespondencija je dvostrana, ali iako na uvid dobivamo samo Hasinina pisma upućena Nazneen, u njima Hasina osim što raspreda svoju nesretnu životnu priču (za razliku od sestre, Hasina se “bori protiv svoje Sudbine” pa bježi od kuće da bi se “udala iz ljubavi”, ali kad je suprug počinje tući, ona ga napušta te je radi preživljavanja privremeno čak primorana i na prostituciju) ona komentira i zbivanja iz sestrinog života. Na taj način i dalje ostajemo upoznati sa Nazneeninom životnom situacijom, pa osim što saznajemo da je u međuvremenu rodila dvije kćeri, postupno spoznajemo i rastuće muževljevo razočaranje. Iz tih se pisama, naizgled toliko različiti životi dviju sestara, ispostavljaju neočekivano sličnima, jer niti jedna od njih dvije nema uspostavljenu kontrolu nad svojim životom.
Lik buntovnog Karima autorica ne uvodi samo poradi junakinjina osvješćenja, te buđenja i formiranja njezine slobodne volje, već joj on služi i da bi istakla odnos britanske imigrantske muslimanske populacije naspram događajima “9/11”. Motiv rušenja WTC blizanaca Monica Ali iskorištava da nas sve podsjeti kako je zgranutost, strah i zaprepaštenje, osim kod bijele, taj događaj izazvao i kod muslimanske populacije diljem Europe. S nekoliko kratkih epizoda autorica upozorava i na brojne slučajeve post-jedanaestorujanskog šikaniranja muslimanske populacije, ali nam isto tako ukazuje i na vice versa rasizam, upirući prstom i u militantnije pripadnike doseljeničke islamske zajednice. Ipak, pri svemu tome autorica izbjegava svoj stav recipijentu nametati, ne dopuštajući da joj roman poprimi bilo kakve docirajuće ili pamfletističke značajke.
Islamsku vjeru Monica Ali nimalo ne mistificira, ali ju također pretjerano ni ne naglašava, već ju prikazuje sasvim realno, kao nedjeljivu sastavnicu života doseljeničke muslimanske populacije. Ti ljudi upravo putem vjere nemalo im nejasan strani svijet pokušavaju dokučiti i objasniti, te u vjeri, u teškim trenucima, pronalaze utjehu, nadu i poticaj.
Ponešto praznoga hoda, pokoji rijetki stereotip, malo patetike (poput npr. zaključnih riječi: "Ovo je Engleska ... možeš raditi što god poželiš") i gotovo potpun izostanak humorističnosti - malobrojne su zamjerke koje izrazito povoljan ukupni dojam o romanu tek neznatno smanjuju (pa uz ocjenu četiri svakako vizualizirajte i jedan plusić), a najkakvosniji je sastojak romana lako prepoznati u vrlo brižnoj i iznimno uspjeloj minucioznoj psihološkoj karakterizaciji likova, koje autorica konstantno podvrgava brojnim emocionalnim burama, te čestim mijenama raspoloženja ali i stavova.
S obzirom da se radi o debitantskom djelu, prilično je neočekivana i nemalog divljenja vrijedna – nesumnjiva zrelost autorice, između ostalog očitovana i u snažnoj ljubavi što je ona naspram svojih karaktera ćuti, a što se ponajviše ističe u slučaju lika Nazneeninog muža. Njegove od početka evidentno uzaludne, ali uporne “edukativne” napore i komični kvazinitelektualizam, Monica Ali ni na trenutak ne ismijava niti karikira, nego ih suosjećajno vidi kao njegovo neumorno nastojanje i veliku želju da tu toliko mu nejasnu kulturu, u kojoj nikako nije “doma” niti je osjeća svojom, on napokon spozna i počne ju razumijevati.
Konačni rasplet, međutim, ne donosi i razrješenje sudbina, pa autorica namjerno otvorenim svršetak svog romana ostavlja, a kako bi likovi - kojima je s ljubavlju udahnula živote, te im na koncu dobrohotno otvorila i nove perspektive - svoje “bolje sutra” ipak (bez njezine, izvanjske pomoći), iznašli sami ...
(Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2004.)
komentiraj (2) * ispiši * #
Zadatak uspješno obavljen
petak , 17.12.2004.
Prije nekoliko dana sam vas izvijestio o zadatku kojega je pred Marija Kovača, Predraga Madžarevića i Sandija Blagonića postavio urednika AGM-a Kruno Lokotar.
Autori kuće AGM uspješno su obavili tjedni zadatak i, u roku, napisali više od 25 kartica dobrog teksta na temu Big Brothera. Time su zaradili 50-postotno povećanje honorara.
Esej U zlatnom kavezu Marija Kovača, aktivista koji se kao story editor zaposlio u Big Brother showu, i tako izručio raljama multinacionalnog korporacijskog kapitala i doveo se u mnoge dvojbe, duhovito vas odvodi iza kulisa showa, tamo gdje je je sve nastajalo.
Esej Sandija Blagonića Seks, drug i Endemol mjeri domaći Big Brother prema svjetskima, kontekstualizira BB priču u globalizacijski i lokalni okvir, a sve to uz pomoć nešto tabela, statistike i izviđanja po chatovima i forumima.
Esej Predraga Madžarevića Prijateljstvo na ispadanje žanrovski situira i formalno opisuje BB fenomen, kontekstualizira ga, procjenjuje kao tržišni proizvod e, da bi završio žižekijanskom tezom o uvođenju terapeutskog diskursa u našu javnost.
Knjigu Big Brother: 100 dana ispred ekrana upravo grafički obrađuje Melina Mikulić (SGI), a naslovnica s rupom, na žalost, još nije gotova.
Fotografije je napravio Timor Šatara. Knjigu uskoro očekujemo u knjižarama...
komentiraj (0) * ispiši * #
Lost in translation
DHKP, tko ne zna - Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, nedavno je pokrenulo internetski forum.
Klikom na adresu http://amazingforums.com/forum2/DHKP/forum.html možete prošvrljati rečenim forumom na kojemu je već zaživjelo niz rasprava vezanih za prevodilačku struku. No, treba naglasiti da se teme dotiču i drugih aspekata "proizvodnje knjiga" a ne samo prevođenja. Tako se tamo između ostalog raspravlja na temu knjižne nagrade Kiklop, življenja od pisanja, padaju zanimljivi prijedlozi poput "antinagrade za najgore prijevode" ali i nagrade za najbolje prijevode, a prevoditelji iznose i brojne slučajeve pogrešnih (čitaj: glupavih) prijevoda.
No, to je tek djelić brojnih dosad dotaknutih tema, a pokretači foruma pozivaju sve zainteresirane da se uključe u rasprave te da iniciraju nove teme, jer forum u raspravu želi uključiti što širi krug ljudi, a ne samo pripadnike struke.
komentiraj (1) * ispiši * #
Kuharica none Karmen
„Kuharica none Carmen" sentimentalni je prijepis sačuvanih bilježnica s receptima dalmatinske kuhinje dugovječne splitske domaćice Carmen Prijatelj rod. Tacconi. Prevela ih je i prepisala njezina unuka Ivana Prijatelj Pavičić, uz pomoć svog svekra Ivice Pavičića.
Nona Carmen recepte je skupljala punih 70 godina, od trenutka udaje za mladog splitskog profesora matematike Ivana Prijatelja 1907. godine pa sve do pred smrt 1977. godine. Na taj je način vjerno zabilježila splitsku kulinarsku tradiciju prve polovice XX. stoljeća, koja odražava čak tri epohe - dalmatinski ottocento, epohu prijelaza stoljeća (histricizam i secesiju) te kratko, ali za Split prosperitetno razdoblje između dva svjetska rata, kada su u gradu živjeli Emanuel Vidović, Tin Ujević i Ivan Meštrović.
Kako kaže Ivana Prijatelj Pavičić, autorica ove knjige, kuhinja svake regije sastavni je dio njezinoga kulturnog identiteta pa tako i ovaj spomenar ističe bogatstvo dalmatinskog identiteta. Međutim, valja naglasiti da je dalmatinska kuhinja, i inače prožeta venecijanskim i austrijskim jelima, u bilježnicama none Carmen dodatno obogaćena jelima talijanske nacionalne kuhinje jer je ona, kao izdanak obitelji Tacconi, pripadala talijanskoj manjini, iako je okosnicu nonine kuhinje Činila lokalna dalmatinska ili, preciznije rečeno, splitsko-trogirska kuhinja.
O autorici
Ivana Prijatelj Pavičić povjesničarka je umjetnosti iz Splita. Specijalnost joj je umjetnost Dalmacije od 14. do 19. stoljeća te likovni umjetnici zvani Schiavoni. Radi u Umjetničkoj akademiji u Splitu kao profesor renesanse i baroka. Do sada je objavila dvije knjige: „Kroz Marijin ružičnjak" (Književni krug, Split, 1998.) i „Julije Klović. Ikonografske studije" (Matica Hrvatska, Zagreb, 1999.).
komentiraj (3) * ispiši * #
Nove Booksine radionice i još ponešto...
četvrtak , 16.12.2004.RADIONICA KREATIVNOG PISANJA PROZE
Voditelj: Zoran Ferić (srednjoškolski profesor s višegodišnjim iskustvom)
Trajanje: 5.-31.1.2005.
Satnica: 2 puta tjedno po 2 sata + 1 put tjedno s gostom predavačem
Mjesto odžavanja: Booksa, Martićeva 14d, Zagreb
Poslati: kratak info i pismo motivacije (par rečenica) + prozni uradak (do 5 kartica teksta)
Prijave: info@booksa.hr, Booksa, Martićeva 14d, 01-4616124
Rok: 25.12.2004.
RADIONICA KREATIVNOG PISANJA POEZIJE
Voditelj: Faruk Šehić (jedan od najboljih bosanskih pjesnika na privremenom radu u Hrvatskoj)
Trajanje: 4.-27.1.2005.
Satnica: 2 puta tjedno po 2 sata + 1 put tjedno s gostom predavačem
Mjesto održavanja: Booksa, Martićeva 14d, Zagreb
Poslati: kratak info i pismo motivacije (par rečenica) + nekoliko poetskih uradaka (do 5 komada)
Prijave: info@booksa.hr, Booksa, Martićeva 14d, 01-4616124
Rok: 25.12.2004.
Eto, mladi i ambiciozni, sada znate kamo vam je poći...
Dojmove iz prve, upravo završene radionice potražite kod leba, a sjutra 17.12.2004. svratite do Bookse gdje će 11 veličanstvenih radioničara čitati svoje početničke prozne uratke...
A kad smo već kod Bookse red bi bio da pred vas raspostremo i repertoar događanja koji vas u toj književnoj oazi čekaju u drugoj polovici prosinca :
Špica :: Miljenko Jergović
18.12.2004 :: 11h
ŠPICA U BOOKSI s Miljenkom Jergovićem? S kim? Pitate se tko je naš gost? Prezime "Jergović" vam zvuči poznato? E, nećemo vam otkriti detalje. Podsjećamo samo na naš špični slogan: Mi spikamo, Lavazza ČASTI kavom! Join us.
Književna večer :: Zoran Lazić čita čitav roman!
21.12.2004 :: 20h
Predbožićno zagrijavanje sa Zoranom Lazićem koji vam uživo i u cugu (!) čita svoj najnoviji roman "Kalendar". Pitate se kako smo ga na to nagovorili? Nije bitno, glavno da se čita!!! A nešto će se i projicirati. Na zidu. Možda i zasviramo. Na instrumentima ili na playback. Kako smo svestrani!
Filmska večer :: Davor Konjikušić - "Izbrisani"
22.12.2004 :: 20h
One koji su u Booksi gledali film "Trajno nastanjeni stranac" vjerojatno će razveseliti vijest da na današnji dan navedenog sata prikazujemo novo filmsko ostvarenje istog autora (Davora Konjikušića himself) pod naslovom "Izbrisani".
Priča je to o preko 18.000 ljudi koji preko noći gube svoja građanska prava i postaju nitko i ništa, što baš i nije neka vesela tema za ovo predblagdansko vrijeme, ali baš zato! Do they know it's Christmas? I autor će nazočiti, nadamo se.
Književno-filmska večer :: Martina Globočnik
23.12.2004 :: 20h
U istom angažiranom tonu nastavljamo dalje i predstavljamo vam novu knjigu u izdanju "Što čitaš?" pod enigmatskim naslovom "Ljudi iz televizora" Martine Globočnik, nakon čega slijedi angažirani film (treba li spomenuti da se radi o dokumentarcu?) "Globalizacija i mediji" Paula O'Connora u izdanju "Što gledaš?"/ Fade-ina (mislite li da vam postavljamo previše pitanja?)
Film je to koji istražuje ulogu medija u korporacijskom preuzimanju prirodnih resursa planeta (prepisano s interneta). Cijenjeni gosti ove večeri bit će autorica Martina Globočnik herself, izdavač Marko Strpić, te urednik video-izdanja Oliver Sertić. Ovom svijetu treba malo reda, angažirajte se!
Glazbena večer :: Dario Jazbec
28.12.2004 :: 20h
Lagana akustična večer. Svira i pjeva Dario Jazbec. Bit će Radioheada, Busha (ne onog mrskog!), Coldplaya, a i nekih autorskih stvari. Još da padne snijeg…i prekrije brijeg...paranoid android...
komentiraj (1) * ispiši * #
Treći val
Hrvatsko filološko društvo i nakladnička kuća Disput punom parom rade i upravo su na police knjižara izbacili svoje šesto ovogodišnje izdanje.
Radi se o antologiji ruskih emigrantskih autora Treći val, koja je objavljena u sklopu na ovom mjestu već više puta predstavljane biblioteke Na tragu klasika. Knjigu je priredila i tekstove prevela Irena Lukšić, a što o Trećem valu zbori urednica biblioteke Jadranka Pintarić, pročitajte u nastavku:.
Treći val zajednički je naziv za niz reprezentativnih umjetničkih tekstova ruskih emigrantskih autora koji od 1970-ih žive i djeluju na Zapadu. Karakteristično je za tu skupinu pisaca da u svojoj spisateljskoj praksi razvijaju postupke i teme koji nisu bili prihvaćeni u sovjetskoj socrealističkoj književnosti, jer su se uglavnom nadovezivali na neku od tradicija nasilno zatrtih nakon Oktobarske revolucije. Što se pjesnika tiče, to znači revitalizaciju zasada akmeizma (Josif Brodski, Marina Temkina, Lav Losev), zanimanje za razne avangardne eksperimenate (Dmitrij Bobišev, Anri Volohonski, Aleksej Hvostenko) i podsjećanje na "impresionistička" čitanja svijeta (Irina Ratušinska, Nina Kosman). Kad je pak o prozaicima riječ, "emigrantskost" se prepoznaje u tragovima modernizma (Jurij Galjperin, Vasilij Aksjonov) ili u žudnji za velikom tradicijom realizma izraslom iz XIX. stoljeća, koja se nije uspjela razviti u punom zamahu (Arkadij Belinkov, Jurij Družnikov).
Iščitavanje starih tekstova, odnosno "profesionalna" fascinacija modernističkim i avangardnim naslijeđem, pogodovali su razvoju fantastike, koja se kreće u širokom rasponu od "usavršavanja" Gogoljeve groteske do obožavanja simbolističke egzotike. Andrej Sinjavski poseže, recimo, za odeskim lopovskim folklorom. Elementima fantastike – natprirodnim, snovitim, ludim ili halucinantnim – "dočarava" sovjetsku stvarnost, civilizaciju straha, sumnje i nesnošljivosti. Juriju Mamlejevu život se doima poput niza različitih preobrazbi duše, koje završavaju smrću kao trijumfom vječnosti. Vladimir Maramzin koristi iskustva nadrealističkog pisma, koje najviše dolazi do izražaja u intimističkim žanrovima, dnevnicima i bilješkama.
Posebna skupina su pak oni prozaici koji su se oblikovali na poetikama "dviju obala" primjerice Svetlana Boim i David Šrajer-Petrov. Njihova djela upućuju na hod po rubu s kojega je lako zaći u neku drugu nacionalnu književnost.
A što je zapravo Treći val, kako je nastajao i zašto je važan za rusku kulturu XX. stoljeća, čitatelj saznaje već u uvodnom tekstu priređivačice Irene Lukšić. Slijedi potom mnoštvo odabranih proznih i pjesničkih radova te brojni prilozi koji oslikavaju i životnu dimenziju književne pojave: osobna svjedočenja, bilješke o autorima, pregled važnijih svjetskih događaja druge polovice XX. stoljeća i bibliografija prijevoda autora trećega vala u Hrvatskoj.
No, i bez povijesno-teorijske pozadine, za književne sladokusce bit će dovoljna i sama neobičnost, dopadljivost i zanimljivost tih proznih i poetskih radova.
Jadranka Pintarić, urednica
komentiraj (1) * ispiši * #
Jergović na stranim jezicima
srijeda , 15.12.2004.
Polako ali sigirno Miljenko Jergović postaje naš najprevođeniji pisac. Ovoga tjedna iz tiska je izašlo talijansko izdanje njegovog romana Buick Rivera, kojeg je objavila ugledna izdavačka kuća Libri Scheiwiller iz Milana, a isti je talijanski nakladnik prethodno izdao knjigu pripovjedaka Mama Leone za koju je Jergović 2003. godine primio uglednu književnu nagradu Grinzane Cavour te zbirku pjesama Hauzmajstor Šulc (sve u prijevodu Ljiljane Avirović).
Prevoditeljica Ljiljana Avirović prošle je godine dobila talijansku Nacionalnu nagradu za prevođenje, Premio Nazionale per la Traduzione.
Ove je jeseni objavljeno i francusko izdanje Buick Rivere kod izdavačke kuće Actes Sud iz Arlesa, koja je ove godine tiskala 2. izdanje Sarajevskog Marlbora u vlastitoj seriji džepnih knjiga, te povodom toga organizirala veliku reklamnu kampanju u pariškim metroima; te švedsko izdanje kod vodeće švedske izdavačke kuće Norstedts Förlag iz Stockholma.
Za roman Buick Rivera potpisani su i ugovori s velikom španjolskom izdavačkom kućom Siruela iz Madrida (između ostalog i za roman Dvori od oraha); i vodećim poljskim literarnim izdavačem Wydawnictwo Czarne, koji između ostalih izdaje Andreja Stasiuka, Hertu Müller i Pétera Zilahya.
komentiraj (3) * ispiši * #
U taksiju
Svojevremeno sam vas na ovome mjestu pozvao da sudjelujete u natječaju za kratku priču koja tematizira neko javno gradsko prijevozno sredstvo, organiziranome od strane časopisa Libra libera.
U skorašnjem novom broju Libre libere biti će objavljeno 9 odabranih priča, a u nastavku vam sa internet stranice Omnibus prenosim jednu od njih, priču Muharema Bazdulja naslovljenu "U taksiju"
U TAKSIJU
See the way she walks
Hear the way she talks
VELVET UNDERGROUND: Femme Fatale
Planirala je počastiti se taksijem, no nije planirala da će biti sama. Sreća pa barem taksista nije pričljiv. Osjete oni valjda kad se nekom priča, imaju ljudi iskustva. A njoj sad i nije bilo do priča. Kazala je samo ime ulice, pojasnila je da se radi o Vogošći i zavalila se u zadnje sjedište. Ponoćne vijesti s radija miješale su se sa pijukanjem iz zvučnika. Spikerica je govorila o poginulima u Iraku, a muški glas je govorio: Drvenija, Drvenija…
Mogla je zapravo znati da će se to desiti čim ju je vidjela u zadnjoj klupi. Tea, mala Tea, ima devetnaest godina, brucošica je žurnalistike i došla je gledati kako joj rodica brani doktorat iz filozofije. Mora da ju je otac nagovorio. Tein tata uvijek je patio od kulta familije, pa Kum mu je zbog toga bio najdraži film, ako je nama iz Livna daleko doći, sto posto joj je rekao, ti moraš biti tamo, pa rodica ti brani doktorat. Maloj nije bilo do toga, ali je znala da će otac provjeriti je li bila tamo, pa se nacrtala. Nije joj se, međutim, bilo mrsko napucat. Te cure iz provincije što kad dođu na faks više love potroše na odjeću nego na knjige i hranu - zna ona takve, zna ih dobro, makar ona takva nije bila. Lijepa suknja - svaka je zapravo lijepa kad žensko ima onakve noge, uska košulja - da istakne sise; glupo muško bi pomislilo da je to neki stari komad odjeće, nešto što je prerasla, al joj je srcu priraslo, no zna ona takve što kupuju košulje koje su jedva u stanju i zakopčat.
Nije ju, međutim, uspjela dekoncentrirat. Bila je zapravo bolja nego se i sama nadala. Briljirala je, to je riječ, briljirala. Dobro, mala se jest tamo pečila i klimala glavom kao da nešto razumije, pućila je usne kao da je nekad čula za Derridu i Benjamina, no sve je još moglo dobro ispast. Kad je prišla da joj čestita mogla ju je rutinski otkantat. Glupa pristojnost, bonton, maniri! Hoćeš li s nama da malo proslavimo, rekla je, i tad je bilo gotovo.
Otišli su u Nostalgiju. Tea tu, naravno, nikad nije bila pa se onako naivno oduševila. I da, Seno je već tad bio skuhan, Seno kojeg je ona noćas planirala spakovati u ovaj taksi za Vogošću i poševiti ga kod kuće. Baš tako je trebalo biti! Boca vina je na balkonu - da bude na pravoj temperaturi; Seno voli glumit somelijevštinu. Mnogo toga Seno po vlastitom priznanju voli: Lou Reeda, Michaela Hanekea, onda francuskog pisca kojem uvijek zaboravi ime, onog što mu se knjiga zove po cifri kolko košta, zatim bijelo grožđe i crno vino, a nadasve pametne žene. Ta mantra pametnih žena uvijek je bila šifra potmule hemije što je već pet-šest mjeseci lebdjela između njih dvoje. Znaš, volim pametne žene, znao bi joj reći gledajući je u oči. Dobro, možda ni ona nije trebala čekati doktorat, ali šta joj je preostajalo. Sve joj je od toga zavisilo. Živi u onoj vukojebini od Vogošće jer sa platom od petsto maraka nije u stanju dati za kiriju više od stopedeset. S doktoratom bi joj plata skočila na osamsto i tad se sve to mijenja. Uz to, da nije doktorirala možda bi i asistentski poso izgubila. Svako malo na faks navrne nekakav lik s magisterijem iz nekog talijanskog kastela ili ženska sa nikšićkom specijalizacijom - pun je kurac danas tih divljih titula, za koju godinu će početi dolazit doktori nauka što su preko Interneta doktorirali, već su u modi ti onlajn studiji.
I ta Nostalgija… Konobari joj čestitaju, puštaju muziku po njenom ukusu. Dvajest su puta izvrtili All the Way to Reno. Trebalo joj je to valjda poručiti da je nova akademska zvijezda rođena, da se ostvarilo ono You're gonna be a star, a njoj se, međutim, u ovom taksiju u glavu vraćaju samo oni predrefrenski stihovi - You know who you are. I zbilja zna. Ima valjda i desetak godina da se nije tako osjećala. Džaba joj titula učenice generacije, džaba joj prvo mjesto na prijemnom, džaba joj prosjek devet i po, džaba joj diplomski objavljen u Dijalogu, džaba joj magisterij u Londonu, džaba joj knjiga u Svjetlosti, džaba joj tapšanja, džaba joj poso, džaba joj konferencija u Briselu, džaba joj što su je novine uvrstile među deset najuspješnijih mladih osoba u državi, džaba joj doktorat, džaba joj sve - ona je još uvijek ona ista odlikašica iz prve klupe koja noću čita i čita i čita do četiri ujutro, a svako malo razmišlja kako li je na Elvirinom rođendanu na koji nije pozvana i šta svi dečki u škole vide u onoj Marijani. Evo i sad ona ne razmišlja o svom doktoratu, a dekan joj je kazao da je to možda najbolji doktorat u zadnjih godinu-dvije, nego razmišlja kad će Seno zvat Teu. Vidjela je, lijepo je vidjela, kako joj bezočno traži broj mobitela i kako mu ga ona zapisuje na ruku. Bože, kako jeftin fol! Pruža joj dlan da mu zapiše broj - što mobitel nisi izvadio pa ga memoriso! Ne zna ko joj je gori. On što se popalio ko pubertetlija, il ona što ga je nako rutinski i nezainteresovano zavela. Ništa zapravo nije ni učinila: takvi ko Seno ionako sve sami urade. Nema veze šta je govorila, samo je boja glasa bitna. Pa Seno je, jebote, u stanju u pet minuta izgovorit iz glave lirski usmeni esej o glasu one cure što za Cavea u Death Is Not the End pjeva strofu kad ti se svi snovi sruše i kad se više nemaš za šta uhvatit. Što je najcrnje - esej bude odličan! Nasere on svega, kako cura je stidljiva pa zastane pred zadnjim slogom, kako je ta pauza auditivni ekvivalent rumenila na obrazima - sere, jebiga, al fino sere. A tek kad Tea ustani da ode u ve-ce; još po belaju na spratu sjedili pa je sve pogledom prati dok silazi niz stepenice. I nije sad da ona nešto miješa, što se kaže, nego, jebiga, hoda tako da se pogled sam lijepi na nju. Nisu to ni godine, makar jest ona mlađa od nje, a i od njega, osam-devet godina, i da je s godinama obratna situacija ona bi joj maznula svakog muškarca pred nosom, a bez da se i potrudi. Ma ovaj i taksista, recimo, s Teom bi pričo ma kolko ona mrzovoljna bila, makar ona vjerovatno nikad i nije mrzovoljna.
Kola su se spuštala prema Vogošći. Vijesti su završile, iz radija je opet dopirala muzika. Voditelj je najavio neki hrvatski bend s francuskim imenom, nikad za njega nije čula. Toplu unutrašnjost auta ispuni mek ženski vokal. Dobro ovo zvuči, pomislila je, dok se taksi približavao njezinoj ulici. To je ovdje negdje, promrmljao je taksista, a ona reče: da, još malo pravo. Da je meni biti žena, biti voljena, pjevao je neznani ženski glas, da je meni jedan dodir ispod koljena, šuškala je neka njezina posestrima. Taksi je stao. Dvanaest i po maraka, reče vozač. Nije mu ostavila ni pola marke bakšiša. Dvadesetosmogodišnja doktorica filozofije gegala se polako ka prljavom prigradskom haustoru, a u ušima je još čula kraj refrena s radija: i da nisam štreberica, nego femme fatale.
Napisao : MUHAREM BAZDULJ
Preneseno sa internet stranice Omnibus
komentiraj (1) * ispiši * #
Žena-bomba
utorak , 14.12.2004.
Danas, 14.12.2004. u 19 sati nakladnička kuća Meandar sve vas poziva na predstavljanje knjige Žena-bomba autorice Ivane Sajko. Promocija će se održati u klubu 22.000 milja (Frankopanska 22, Zagreb) a osim autorice, o knjizi će govoriti Branko Čegec i Lada Čale Feldman.
No, to nije sve, jer će se u GJURI II s početkom u 22 sata održatri After party Žene-bombe na kojem ćete svoje udove moći razgibati uz mjuzu odabranu od strane Marija Kovača, a u 23 sata samo za vas ULTRAVIOLET će upriličiti performans prema istiome tekstu Ivane Sajko (a za kojega je Mario Kovač nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za radijsku režiju 2004. )
Nemoj da netko ne dođe!!!!!!!!!
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Tama Janowitz - "Stanovite godine" (izd. Jesenski i Turk, 2004.)
"Nitko to nije htio priznati, ali i sad je najviši status koji je žena u New Yorku mogla postići bilo da se uda za bogata muškarca, i dalje je brak bio najveće postignuće, a neudane se žene gledalo sumnjičavo, smatralo ih se očajnima ili na neki način defektnima. Najbolje je bilo udati se za uspješnog slikara; poslije toga, dobar je bilo koji bogat muškarac. Nije li to jedini realan pogled na stvari? Možda nije baš sjajan, ali ako stvari tako stoje, čemu poricati? Udanu ženu nitko ne dovodi u pitanje, nitko je ne sažalijeva (dok ne bude odbačena zbog mlađe). Muž i obitelj i dalje su najbolja zaštita za ženu. Žena bez muškarca nije ništa."
Florence Collins veselila se što će vikend provesti u kući svoje prijateljice u pomodnom, bogataškom ljetovalištu Hamptonsu. No, namjesto da to bude mjesto na kojem će napokon možda naći nekog bogatog i neoženjenog, u nizu nezgoda i nesporazuma, postaje ishodištem prave životne katastrofe. Florence je lijepa plavuša, odlično građena, primjerenog obrazovanja, ima trideset i dvije godine i radi u aukcijskoj kući. Zapravo, ona je već potrošila nasljedstvo - ulažući u sebe: stanuje u otmjenoj četvrti, nosi skupu odjeću, posjećuje najbolje domjenke i in restorane, a još nije našla bogata muža...
Iz pera autorice koja je bila newyorška književna i umjetnička ikona osamdesetih, ili smo zabavan, lucidan, satiričan roman o životu elite na Manhattanu. Tama Janowitz britkim jezikom i prodornim, gotovo voajerističkim okom, podastire svijet ljudi koji jedni druge prosuđuju prerna cijeni i etiketi cipela ili košulje, koji su groteskno narcisoidni, proračunati, pohlepni i u tome nezajažljivi. Bježe kao vrag od tamjana od onih koje nazivaju gubitnicima, pa bili to sutradan i njihovi tobožnji prijatelji. Nema prijateljstva ni milosti u tome svijetu.
Volite li Brett Easton Ellisa i J.G.Ballarda, "Stanovite godine" roman je baš za vas!
komentiraj (2) * ispiši * #
Malo statistike...
ponedjeljak , 13.12.2004.
Eto, prošlo je već 6 mjeseci otkako ste u prilici čitati moje bljezgarije, a ako vas zanima reći ću vam da ste to do ovog trenutka činili nekih 11.750 puta, rekordan dnevni broj posjeta bješe 08.12. = 225 učitavanja stranice, a do danas vas podarih sa ukupno 232 teksta...
Hvala svima na interesu... čitamo se i dalje!
komentiraj (4) * ispiši * #
Novo od "Vuković&Runjić"...
U srijedu 15.12.2004. zagrebački nakladnici Vuković&Runjić upuštaju se u riskantnu knjižarsku avanturu. Toga dana u 17 sati na adresi Mesnička 10 u Zagrebu otvorit će se vrata njihove knjižare nazvane "Kod izgubljenog vremena".
U knjižari ćete uz brdo literature drugih nakladnika moći kupiti i sva dosadašnja kao i sljedeća tri nova izdanja Vuković&Runjić :
Haruki Murakami : Norveška šuma
Čuvši pjesmu Beatlesa, Toru Vatanabe sjeti se svoje prve ljubavi Naoko, djevojke svoga najboljeg prijatelja Kizukija. Istog časa u mislima se vraća u prošlost, kad je prije gotovo dvadeset godina u Tokiju provodio studentske dane, izgubljen u svijetu tjeskobnih prijateljstava, usputnog seksa, strasti, gubitaka i žudnje - u vrijeme kad je u njegov život umarširala neobuzdana mlada žena po imenu Midori, i on je morao birati između budućnosti i prošlosti.
NORVEŠKA ŠUMA najpoznatiji je roman Harukija Murakamija, kultna knjiga koja je sve donedavno bila najveći japanski bestseler uopće. Samo je u Japanu ukupno prodano preko četiri milijuna primjeraka.
"Ova je knjiga puna studentskih pobuna, slobodne ljubavi, cuge i pop glazbe šezdesetih. Ona je također istinski emotivna, i opisuje vrhunce, ali i najdublje padove odrastanja." - Independent on Sunday.
Jonathan Safran Foer : Sve je rasvijetljeno
S izblijedjelom fotografijom na dlanu, mladić stiže u Ukrajinu ne bi li pronašao ženu koja je u Drugom svjetskom ratu navodno spasila njegova djeda od nacista. Tu ga dočekuju Aleks, njegov zabrinjavajuće nekompetentan prevoditelj i vršnjak, Aleksov djed, njihov (navodno slijepi) vozač, starac kojeg opsjedaju vlastita sjećanja na rat, te kujica bez pedigrea zvana Sammy Davis Mlađi Mlađi - i njih četvero kreću na donkihotovsku potragu za selom Tračimbrod kroz opustošeni krajolik "tranzicijske" Ukrajine...
Raspojasan i mudar, histerično zabavn i duboko dirljiv, SVE JE RASVIJETLJENO doista je nezaobilazan debi. Roman dvadesetpetogodišnjeg Jonathana Safrana Foera izazvao je 2002. pravu književnu senzaciju. Dobitnik je Guardianove nagrade za prvi roman i u međuvremenu je objavljen u dvadeset i četiri zemlje.
Amelie Nothomb : Antikrista
Najnoviji roman (bestseler br. 1 u Francuskoj) Amélie Nothomb, dovodi na scenu dvije sasvim različite mlade djevojke: jedna je Blanche (Bijela), povučena i knjiški navudrena kći profesorskog para, a druga je ekstrovertirana Christa, koja je sve što nevina Blanche nije. Christa i Blanche različite su kao crno i bijelo, ali Christa je ta koja osvaja sve oko sebe, pa tako i Blanchine roditelje, dok Blanche uglavnom sjedi skrštenih ruku i promatra kaos koji joj njezina nova prijateljica i cimerica uvodi u sobu, stan i napokon - u život.
Ispisujući roman što podsjeća na boks-meč dviju tinejdžerki u kojem će, po svemu sudeći, ona iskvarenija trijumfirati nad stidljivom naivkom, Amélie Nothomb iznova nam se predstavlja u najboljem svjetlu.
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : Dennis Lehane - "Mistična rijeka" (ExLibris, Rijeka, 2004.)
subota , 11.12.2004.Otprilike godinu dana nakon gledanja Eastwoodova izvrsnog filma “Mistična rijeka”, sada sam pročitao i hrvatski prijevod književnog predloška na temelju kojega je stari, dobri Clint snimio taj film. Upravo na primjeru ove izvrsne knjige i tek zericu manje dobrog filma pokušat ću obrazložiti zašto je jako često književni predložak kvalitativno superiorniji filmskoj ekranizaciji, a navest ću i razloge zbog kojih mislim da je filmsku ekranizaciju poželjno gledati prije čitanja književnog predloška na osnovu kojega je film snimljen. Prilično sklizak teren, priznajem, ali znate kako kažu: "who dares – wins”
Dakle, kao prvo, prethodno odgledani film pri čitanju nesumnjivo olakšava “mentalnu vizualizaciju”, pa čitajući knjigu mi književne likove “na svom mentalnom ekranu” vidimo utjelovljene od strane glumaca koji su ih u filmu glumili, što svakako pospješuje našu identifikaciju, ali i omogućuje dublje uranjanje i “uživljavanje” u priču. Likove, ali i prostor koji oni obitavaju, mi više ne moramo “zamišljati”, jer su već pohranjeni u našoj memoriji, iz koje ih čitanje, bez našeg dodatnog napora, izvlači.
Literarnim je putem naprosto mnogo jednostavnije dočarati nutrinu lika, njegove strahove, nedoumice i sumnje nego što je to slučaj s filmskim medijem; u usporedbi s književnikom redatelju na raspolaganju stoji puno manji raspon postupaka kojima bi prikazao psihološka proživljavanja svojih likova. U filmu se sve svodi uglavnom na dijalošku verbalizaciju junakovih misli i osjećaja ili pak glumčevu vještinu facijalne ekspresije, koja često zna biti oskudna pa se na koncu pretvori u preglumljavanje ili nedovoljnu uvjerljivost, dok književnik, bez obzira koristi li se iskazom u prvom ili trećem licu jednine, ima na raspolaganju cijeli dijapazon postupaka: od unutarnjih monologa, preko karakterizacije putem dijaloga ili direktnih junakovih iskaza svojih osjećaja, pa sve do najčešćeg načina – doslovne deskripcije junakovih osjećaja, misli i proživljavanja u svakoj situaciji u kojoj se lik nađe. Piscu je naprosto puno jednostavnije nego filmašu, recipijentu pružiti detaljan uvid u psihu lika i motivaciju njegovih postupaka (a što je u slučaju romana, ali i filma “Mistična rijeka” posebno važno), pa samim time književno djelo ostavlja dojam veće uvjerljivosti, te zbog toga pri kvalitativnoj usporedbi literarni predložak najčešće odnosi prevagu pred filmskom adaptacijom.
Naravno, postoje i vice versa slučajevi kada darovit redatelj od prosječna i neinspirativna predloška stvori nadahnuto i uspjelo filmsko djelo, ali to su ipak “rijetki petki”. No, dovitljiv filmaš uvijek može pojedine svoje nedostatke zakamuflirati pa npr. karakterizacijsku oskudnost može nadomjestiti vizualnom atraktivnošću ili, što je još češće, dinamičnošću događanja, jer površniji gledatelj usredotočen prvenstveno na praćenje frenetičnog fabularnog slijeda obično zanemaruje nedostatnu psihološku iznijansiranost ili nelogičnosti i “rupe” u fabuli, te zadivljen vizualnom komponentom filma ili pak omađijan akcijskom adrenalinskom injekcijom, kino napušta pogrešno misleći kako je prisustvovao odličnom filmu, nesvjestan njegovih nedostataka.
U slučaju “Mistične rijeke”, i roman i njegova ekranizacija visoke su razine kvalitete, a kad bismo ih ocjenjivali školski, onda bi knjiga jednim malim plusićem (+) ispred četvorke (dakle, + 4) odnijela prevagu pred čistom četvorkom (4) filma. Radi s o vrlo napetom trileru čiji su suspense i, posebno, “who dunit” matrica, nadograđeni socijalnom kontekstualizacijom i iznimno brižljivom psihološkom karakterizacijom velikog broja podjednako važnih likova.
Fabula prati raspetljavanje okolnosti brutalnog ubojstva 19-godišnje Katie, kćeri Jimmyja, bivšeg provalnika koji se nakon odsluženja dvogodišnje zatvorske kazne odlučio na miran život. Jimmy je djetinjstvo na periferiji Bostona proveo u društvu Davea i Seana, od kojih je potonji postao policijski inspektor, igrom slučaja zadužen upravo za istragu ubojstva prijateljeve kćeri, dok se njihov zajednički prijatelj Dave stjecajem okolnosti ispostavlja glavnim osumnjičenikom. Daveov život zauvijek je obilježen nesretnim događajem (kojemu svjedočimo u prvom poglavlju romana) kada su ga u dobi od 11 godina otela dvojica pedofila, kojima je nakon 4 dana uspio pobjeći, ali s trajnim posljedicama na svoje psihološko ustrojstvo, a taj nemili događaj još i danas, 25 godina nakon odigravanja, ima velik utjecaj i na sudbine preostale dvojice prijatelja.
Upravo komparacija Davea iz knjige i Davea u filmu (utjelovljenog od strane Tima Robinsa) smatram da govori u prilog mojih prethodno izrečenih tvrdnji. Naime, iako Clint Eastwood vrlo dosljedno slijedi književni predložak i izbacuje tek nekoliko manje važnih scena, te uspijeva ugođaj iz knjige vrlo vjerno prenijeti u filmski medij, u liku Davea se prepoznaje manjkavost filmske ekranizacije u odnosu na predložak. Iako je Tim Robins jako dobar glumac, gledatelji upoznati s knjigom u njegovoj će ulozi prepoznati prijespomenuto preglumljavanje i čudom se čuditi primjetnoj karakternoj različitosti Davea iz knjige i Tim Robinsova Davea sa filmskog platna. Dok je u knjizi Dave vrlo inteligentna osoba koja se unutar sebe neprestano bori sa demonima prošlosti i strahovima uzrokovanima užasom proživljenim u djetinjstvu, Dave na filmu ostavlja dojam duboko introvertirane, ne baš pretjerano bistre zbunjole, odnosno čak bi se moglo reći: blago retardirane osobe, što sumnjam da je bila Eastwoodova intencija, već se prije radi o Robinsovoj nedoraslosti ovako zahtjevnoj ulozi.
No, da se ovo naposljetku ne pretvori u filmsku umjesto književne recenzije, treba reći ponešto i o spisateljskoj kompetenciji Dennisa Lehana, koja je, da odmah naglasim, na vrlo visokoj razini pa bi ga se čak moglo proglasiti i jednim od najzanimljivjih suvremenih pisaca krimića uopće. No, iako Lehane (koji je dosad napisao 7 kriminalističkih romana, od kojih je u nas objavljeno četiri, i svi u izdanju riječkog ExLibrisa) vrlo vještim fabuliranjem uspijeva svoj prilično zamršeni “who dunit” puzzle u potpunosti kompletirati, pritom neprestano napetost zadržavajući na visokoj razini i do sam kraj čitatelja držeći u neizvjesnosti, njegovom se štivu ipak može pronaći i pokoja sitna, gotovo zanemariva, ali ipak - mana.
Lehane često naglašava Jimmyjevu netrpeljivost prema dečku svoje kćeri, a budući da tu antipatiju nikad do kraja ne obrazloži, u tom se motivu prepoznaje fabularna “rupa” i nedosljednost u narativnom tkivu koja svoju jedinu svrhu pronalazi u proširenju liste osumnjičenih još jednim imenom, a cjepidlake bi Lehana možda mogle zapitati je li baš nužno bilo da posegne za onim otrcanim, klišeiziranim motivom razorenog braka američkog policajca (Sean).
Tražimo li Lehanovog parnjaka među domaćim piscima, pronaći ćemo ga u Jurici Pavičiću - obojica svoje fabule duboko usidruju u stvarnost dok se žanrovskim konvencijama kriminalističkog romana služe prvenstveno kako bi naglasili socijalni kontekst priče i ukazali na neveselu društvenu stvarnost koja je likove oblikovala. Svoje junake koje život nimalo ne štedi oba autora pronalaze u nižoj srednjoj klasi i proletarijatu, te ih osjetno simpatiziraju, što ipak ne znači da opravdavaju i podržavaju njihove postupke, iako ih razumiju, a to razumijevanje uspijevaju prenijeti i na čitatelja.
Dennis Lehane je osobito jak u dijalozima, a koristi se govorom ulice i slengom, koji je u slučaju “Mistične rijeke” preveden na zagrebačko “kajkanje”, ali ne do kraja dosljedno, jer nakon otprilike tri petine rukopisa prevoditelj kao da na to zaboravlja te naprasno odustaje od upotrebe prepoznatljivog zg-urbanog jezičnog idioma. Lehane je zadivljujuće uvjerljiv u karakterizaciji likova koje uspijeva učiniti iznimno životnima, pa se svakome pojedincu iz tog šarolikog gubitničkog ansambla čitatelj s vremenom potpuno uvlači u kožu, te zajedno s njima proživljava svaku nadu, krivnju, dvojbu, strah i razočarenje. Dodatni je plus što se autor ne ograničava samo na muški trojac prijatelja iz djetinjstva, već vrlo važnu, a u nekim dionicama i presudnu ulogu (slučaj tragične finalne Daveove sudbine) Lehane daje i suprugama trojice junaka, čiju karakterizaciju također vrlo brižno kroji.
Elem, osim što je vrlo napeta, zaokružena, ali i uvjerljiva krimi priča, sa do pred sam kraj sasvim nepredvidljivim počiniteljem ubojstva, “Mistična rijeka” je istovremeno i dirljiva ljudska drama, ali i prava mala socijalna studija američke niže i srednje klase; svih onih nesretnih urbanih luzera, umornih pivopija i TV programom lobotomiziranih olupina, koji nikako da do kraja odrastu pa konačno zaborave miris kožom impregnirane bejzbolske rukavice i bljesak šarenih gaćica u gimnaziji žuđene plavokose cheerleaderice, a koje Lehane (ne gaćice niti navijačicu, nego likove!) kao da izravno prenosi s brazda Springsteenovih i Waitsovih LP ploča na svoje stranice. Ali nažalost, oni i tamo također ponovo samo lažnu nadu, apatiju, tjeskobu, nesigurnost i bol pronalaze…
(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2004.)
komentiraj (1) * ispiši * #
U pripremi knjiga o Big Brotheru...
petak , 10.12.2004.
Direktor nakladničkem kuće AGM, Janislav Šaban, naložio je glavnom uredniku Kruni Lokotaru, netom nagrađenom s Kiklopom kao urednik godine, da pripremi knjigu o Big Brotheru koja mora biti objavljena još dok su stanari u kući, dakle, do 26. prosinca.
Zato je glavni urednik dao tjedni zadatak autorima AGM-a Sandiju Blagoniću, Mariju Kovaču i Predragu Madžareviću.
Do četvrtka, 16. prosinca, trebaju napisati minimalno 25 kartica dobrog teksta na temu Big Brothera. Ukoliko zadatak ispune uspješno, njihov autorski postotak porast će s 8 % na 12 % maloprodajne cijene knjige, a ukoliko ga ne ispune, past će na 4 %.
Kako bi se u potpunosti mogli posvetiti izvršenju zadatka od 9. do 16. prosinca za autore je na snazi silenzio stampa u vezi s knjigom.
U slučaju neispunjena zadatka za autore sankcije su poznate, a postoje li neke slične ili još drastičnije za urednika, do ovoga časa nisam uspio saznati...
O autorima:
Sandi Blagonić (Pula, 1972.), diplomirao etnologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao etnologiju na istom fakultetu. Zaposlen na mjestu asistenta u Zavodu za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci.
Objavio je knjigu Zoom politikon (eseji o igračima hrvatske javne scene) (AGM, 2003.).
Mario Kovač (Zagreb, 1975.), od sredine devedesetih ostvario i organizirao preko tisuću nezavisnih predstava, performansa, hepeninga, koncerata, pjesničkih večeri, DJ slušaonica...
Pokretač i osnivač nekoliko alternativnih i studentskih kazališnih festivala i susreta od kojih treba izdvojiti: FAKI (Festival Alternativnog Kazališnog Izričaja), TEST! (Teatar Studentima!), K.R.A.D.U. (Kazališna Revija Akademije Dramske Umjetnosti)...
Diplomirao 2002. godine na odsjeku Kazališne režije na ADU. Od 2000. godine radi kao profesionalni kazališni redatelj.
S raznim bendovima i projektima objavio desetak glazbenih albuma različitih usmjerenja.
Pisao kazališne kritike, recenzije i eseje za Frakciju, Nomad, Kazalište, Godine...
Objavio zbirku kratkih priča Baršunasto podzemlje (SC, 2002). U pripremi mu je druga zbirka priča Monogatare +.
Utorkom je DJ u klubu Gjuro II.
Posao story editora u projektu Big Brother mu je bio prvi veći posao u televizijskom mediju.
Predrag Madžarević (Nova Gradiška, 1967.), je već u ranoj mladosti pokazao interes za kulturu uređujući školski list Cvrčak. Studirao komparativnu književnost i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao kulturni magazin Godine nove. Prevodio i pisao za treći program Hrvatskog radija, Quorum, Konturu i Vijenac. Radi kao Copy Writer u reklamnoj agenciji. Zanimaju ga medijska kultura, pop fenomeni i opaka teorija.
komentiraj (1) * ispiši * #
Kemo na promociji
Tko ne zna kamo bi sa sobom večeras, neka ode na promociju jedne od zanimljivijih ovogodišnjih domaćih zbirki priča:
Naklada Meandar i Gradska knjižnica Zagreb s osobitim zadovoljstvom pozivaju Vas na predstavljanje knjige :
RAD NA CRNO , Kemala Mujičića Artnama,
danas, petak 10.12.2004. u 19:00 u Gradskoj knjižnici (Starčevićev trg 6).
O knjizi će osim autora Kemala Mujičića Artnama govoriti još i Miroslav Mićanović, Ivica Prtenjača i Branko Čegec.
Svi ste pozvani!!!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
Intervju s Jagnom Pogačnik
Na ovome mjestu već sam vam se u nekoliko navrata hvalisao sa svojim piskaranjem u riječkom mjesečniku za kulturu mladih VAL, a sada vam iz novog broja VAL-a prenosim intervju koji sam vodio sa Jagnom Pogačnik.
Jagna Pogačnik jedna je od najpoznatijih hrvatskih književnih kritičarki. Kritike domaćih proznih knjiga objavljuje u “Jutarnjem listu” a prijevodnu literaturu kritički obrađuje za emisiju “Književni utorak” prvog programa Hrvatskog radija. Osim književnom kritikom bavi se i prevođenjem sa slovenskog jezika i do sada je prevela desetak knjiga suvremenih slovenskih pisaca.
Do sada je, osim knjige književnih kritika “Backstage” (2002.), objavila izbor iz hrvatske fantastične proze “Prodavaonica tajni” (2001.) a prije par mjeseci priredila je i zbirku još neobjavljenih kratkih priča desetak renomiranih domaćih pisaca, pod naslovom “Sex i grad”. Također se okušala i u pisanju udžbenika , te je u suradnji sa Milovanom Tatarinom objavila čitanku za 5. razred osnovne škole “Psst! Knjige govore!” (2003.).
VAL: Budući da razgovaramo pred izlazak prvog broja, nakon 10 godina hibernacije ponovo pokrenutog “Vala”, za početak nam reci je li ti pokoji primjerak tokom osamdesetih zalutao u ruke, i kakva sjećanja o “Valu” nosiš?
JAGNA: Kako su moji profesionalni počeci vezani uz jednu od najsjajnijih stranica hrvatskog novinarstva, onu omladinskog tiska osamdesetih, ne samo da mi je pokoji primjerak došao u ruke nego sam ga i redovito pratila i uvijek mi je bio simpatičan i zanimljiv. Još kao srednjoškolka počela sam surađivati za osječki izdanak omladinske novine, “Ten”, koji je s riječkim ”Valom” imao dobre međusobne odnose. Ne samo što sam, logikom tzv. međuredakcijske suradnje i razmjene, čitala svaki broj, nego sam (čak) i objavila jedan tekst, koncem osamdesetih, o potencijalnoj ekološkoj katastrofi nadomak Osijeka (!?), koji svakako neće biti zabilježen u mojoj službenoj biografiji. Vrlo sam brzo klasično, komunalno novinarstvo zamijenila temama iz kulture, kasnije književnom kritikom, pa su mi najzanimljivije stranice bile, dakako, one iz kulture koje u Rijeci nikad nije nedostajalo. Moja sjećanja na “Val” tiču se razdoblja kad ga je uređivao Bojan Mušćet, a možda jedno od najupečatljivijih je ono kad je tadašnji ”glavni” promovirao svoju knjigu u Osijeku i na stranom terenu do nogu bio poražen od domaće ekipe za šankom legendarnog osječkog kafića ”Valentino”. Kao jedna od najmlađih sudionica dva sam puta bila i na tadašnjem susretu omladinskih novina u legendarnoj Fažani kraj Pule i ekipa iz Rijeke ostavila mi je dojam simpatične, nepretenciozne škvadre - kakva im je bila i novina - s kojom se moglo sjajno družiti. Osim Mušćeta sjećam se da je u ekipi bila Antonela Galić (danas Pruša), pa svojevrsna maskota redakcije, legendarni Domagoj itd. Kao i ostali predstavnici omladinsko tiska i ”Val” je bio novina koja je okupljala ono najbolje i najkreativnije što je grad (tada) nudio i mnoga danas važna imena iz riječkog medijskog i kulturnog života prvi sam put susrela upravo na njegovim stranicama. Ne znam jesu li danas uvjeti takvi da se cijela priča ponovi, ali u svakom slučaju želim puno sreće ponovnom, hrabrom, pokretanju ”Vala”, bez kojeg osamdesete, ne samo u lokalnim uvjetima, nikako ne bi bile iste.
VAL: Reci nam nešto o počecima svoje karijere i pokušaj usporediti današnje stanje na književnoj kritici sa stanjem osamdesetih. Misliš li da je s obzirom na pojavu novih medija (internet) mladima danas olakšan proboj ili je posvemašnja komercijalizacija tiska kulturne teme svele na najnižu moguću novinsku "centimetražu", a time i onemogućila pomlađivanje medijskih impressuma?
JAGNA: Uh, ovo pitanje bi zahtijevalo vrlo široku eksplikaciju, ali pokušat ću biti kratka i jasna. Dakle, moji su počeci, osim onoga što sam već navela u prošlom pitanju, vezani uz kraj osamdesetih kada sam uređivala časopis osječkih studenata književnosti “Rijek” i pisala prve kritike. Moja tadašnja profesorica starije hrvatske književnosti, danas megapopularna Julijana Matanović, na svojim je seminarima i izvanseminarskim aktivnostima otvarala prostor studentima za kritičko razmišljanje i pisanje, pa sam prve tekstove napisala pod njezinim mentorstvom. Kako sam poslije nastavila studij u Zagrebu, moji prvi pravi počeci vezani su uz sredinu devedesetih i uređivanje, skupa s generacijskim kolegom, danas uspješnim urednikom u vlastitoj nakladničkoj kući ”Fraktura”, Seidom Serdarevićem, časopisa za književnost i kulturu ”Zor”, u izdanju Matice hrvatske koji je nakon nekih nesporazuma ukinut nakon četiri broja. Paralelno sam počela intenzivnije pisati kritike (i neke duže, esejističke tekstove) za tadašnji ”Vijenac” (i njegov umetak ”Homo volans” ), za emisiju ”Bibliovizor” Trećeg programa hrvatskog radija, većinu periodike i jedno kraće vrijeme za “Vjesnik”. No, mislim da se prava prekretnica u mome radu ipak dogodila 2000. godine kada sam se definitivno odlučila prijeći u “slobodnjake” i prihvatiti stalni angažman u “Jutarnjem listu” na poziv urednika kulture Ivice Buljana. Kako se tada i događao tzv. “boom” hrvatske proze, potpomognut FAK-om, što više i ne treba posebno objašnjavati, dogodio mi se sretan splet okolnosti i mogla sam kontinuirano pratiti samo domaću prozu, što evo i danas činim već petu godinu. No, dakako da moji interesi ne počinju i završavaju samo s “domaćicama”, pa sam par godina govorila o knjigama na HTV-u u emisiji “Knjižnica” i tek tada osjetila na vlastitoj koži da je TV doista najjači medij koji donosi zrnca zvjezdane prašine i onome tko se na TV-u pojavi i knjigama o kojima se govori. Danas prijevodnu prozu obrađujem u emisiji “Književni utorak” na 1. programu Hrvatskog radija, a paralelno s time dosta intenzivno prevodim sa slovenskoga, ponovo prozu i mogu se pohvaliti s desetak knjiga prijevoda suvremenih slovenskih (mlađih) prozaika. Osamdesete i devedesete su, kad je riječ o književnoj kritici, poprilično različite, što sam i osobno osjetila na vlastitoj koži. Osamdesete su bile doba “quorumaške” kritike, teorijski osvještene i, ako malo banaliziramo stvari, nerazumljive širem čitateljstvu. I moji su kritički počeci takvi kao da sam htjela pokazati koju sam sve teorijsku literaturu pročitala. No, s otvaranjem prostora književnosti u visokotiražnim medijima, a to je pomak koji se dogodio u drugoj polovici devedesetih, kritika se, pa i ja, oslobodila metagovora i postala “čitkija” i prilagođenija medijima u kojima se pojavljuje. Moje kritike u “Jutarnjem” doista može čitati i tzv. obični čitatelj, u što sam se uvjerila nebrojeno puta, a nastojim da mi teorijsko znanje, bez kojega dakako nema dobrog kritičara, ne bude svrha, nego pomoć - poput vodovodnih cijevi u stanu, ne vidimo ih, ali znamo da tu negdje postoje i bez njih ne funkcioniramo. Jasno je da se u novini kao što je “Jutarnji” prostor kulture, pa i književne kritike, bori za svoje centimetre s mnogo atraktivnijim i isplativijim temama iz rubrika “Život”, uvijek vrućim političkim temama, nažalost i crnom kronikom, ali u takvome kontekstu uspjeti zadržati nekakav kontinuitet, pa i osnovati nagradu za domaću prozu, već je velik uspjeh. Jasno je da bih voljela kad bi ta “centimetraža bila veća”, ali pokušava biti realna i osjećati se kao trojanski konj. “Jutarnji” upravo kreće s prilogom za knjigu, pa iako će biti riječ o pomalo komercijaliziranom prilogu, zadovoljna sam i s tim granicama mogućeg. Novi mediji, prije svega internet, učinili su mnogo za proboj nekih novih snaga i imena, ali u našim uvjetima ne dovoljno. Postoje, dakako, oaze poput sajta na kojem si se i sam afirmirao (lupiga.com), pa i “veliki” poput VIP-a ili I-neta ponešto se bave knjigama, ali nisam primijetila da se, za sada, internet shvatio kao rasadnik talenata za velike medijske kuće i pisano novinarstvo. Mjesta su jednostavno popunjena i mislim da se veća generacijska smjena, ako je riječ o kritici, dogodila s ulaskom Roberta Perišića, Nenada Rizvanovića, Jurice Pavičića, Krune Lokotara, Seida Serdarevića, Borisa Becka, mene i još ponekog na stranice visokotiražnog tiska (neki su od nas na njima i ostali, neki to kapitalizirali na drugi način). Kako se u nas u pravili smjene generacija događaju nešto rjeđe, najmanje svakih desetak godina, treba još malo pričekati dok mi postanemo stari i onemoćali ili barem akademici, he, he.
VAL: Nedavno se u "Fantomu slobode" Dean Duda prilično negativno očitovao o književno-kritičarskoj struci u Rvata. Kakvo je tvoje mišljenje o kolegama i imaš li favorita (moj je primjerice Dario Grgić)?
JAGNA: Mislim da Dean Duda cijelu stvar promatra iz malo iskošenog kuta, s jedne strane akademskog, a s druge idealističkog. Ne slažem se da je situacija s književnom kritikom baš u posvemašnjem rasulu, iako se danas doista sve i svašta prodaje pod književnu kritiku. Književna kritika, i tu se slažem s Dudom, nije impresionistički zapis o knjizi koji može napisati bilo tko, ona podrazumijeva znanja i teorijsku potkovanost o kojoj sam govorila i u prethodnom pitanju, iako može biti pisana i tzv. svakodnevnim jezikom. Kritika je po meni bila u rasulu početkom devedesetih, kad nije bilo ni prostora za nju, ni novih kritičarskih imena koji bi pratili nove generacije. Što se tiče mojih favorita, teško je govoriti o kolegama ... Dok sam bila "mala" fascinirali su me Mandić, Tenžera i Visković kao pratitelj svoje generacije "hrvatskih borgesovaca". Od kritičara koji su danas aktivni cijenim Perišića, iako je njegova kolumna u "Globusu" često manje kritika u pravom smislu riječi, a više doista kolumnistički zapis. Od kritičara koji se "nose" s uvijek nekako zanemarenim pjesništvom, jako cijenim Krešu Bagića koji je sjajno odrađivao poeziju na stranicama "Jutarnjeg". Od, recimo, mlađih - sviđa mi se način na koji recenzije knjiga odrađuje Radio 101. Ali ne volim u načelu govoriti o kolegama iz struke u tim kategorijama, kao o omiljenim bandovima, nogometašima i dr ... Svatko od njih ima svoju specifičnost i neki su mi senzibilitetski i generacijski bliži, a neki ne. No, hrvatska književnost ipak ima sasvim ok kritičarsku logistiku, ako se malo našalimo - barem onakvu kakvu zaslužuje.
VAL: Iako nas još nepuna dva mjeseca dijele od kraja godine, možeš li ipak napraviti usporedbu prozne 2004. godine u odnosu na prethodnu godinu, vrlo bogatu zanimljivim naslovima?
JAGNA: Već sam primijetila da se 2003. godina percipira kao užasno jaka u proznim naslovima, no ja mislim da nema veće razlike i da je i 2004. vrlo zanimljiva. Stvari su se nekako smirile, prošla je ona euforija prošlih godina kad je svatko tko drži do sebe morao imati knjigu proze, kockice su se nekako posložile. 2003. godina bila je godina u kojoj se dogodila prevlast romana - Jergović, Daša Drndić, Koščec, Mlakić, Edo Popović – to su recimo bilo finalisti nagrade “Jutarnjeg”, svi s romanima. Ove je godine definitivno najveće iznenađenje Renato Baretić s “Osmim povjerenikom”, koji se uklapa u “kućicu” pisac-novinar, a uspio je šarmirati već četiri posve različita žirija i odnijeti doma neke, inače vrlo konzervativne, nagrade. Bit će zanimljivo kako će proći u “Jutarnjem”. Osobno mi je zanimljiv i Boris Dežulović s “Christkindom”, neobičnijim za još jednog novinara. Ove nam se godine i Tatjana Gromača predstavila kao romanopisac, sa svojim fragmentarno-autobiografskim “Crncem”, dobre knjige napisale su i Lucija Stamać i Milana Vuković Runjić, kao i mladi Zoran Lazić. I, dakako, Jergović s “Inšallah, Madona, inšallah”, što je već standard. Uglavnom, moja je dijagnoza da se dogodilo svojevrsno smirivanje koje je za domaću prozu jako dobro - trend stvarnosne proze više nije dominanta, “očistili” smo se od prevladavanja tema rata, poraća, tranzicije itd. i prozna je slika sve šarenija, žanrovski i tematski. Ove smo godine imali, tako, vrlo širok tematski raspon proze, od obrade sevdalinki do obrade mita o Lijepoj Heleni, od humorističke utopije do fantastike, od ratnog do autobiografskog pisma itd. dakle, opće stanje - smirenije, ali i vrlo kreativno. Nedostaje mi samo još poneki mladi debitant (kao Jelena Čarija prošle godine) jer je to podmlađivanje jako važno za opću sliku književnosti, a ove nam se godine nekako i nije dogodilo.
VAL: No, ne čini li ti se da je ove godine kratkometražna prozna produkcija ipak nešto izdašnija od lanjske? Osobno bih se čak usudio prognozirati da će Mićanovićeva zbirka kratkih proza "Trajekt" preoteti Baretiću nagradu Jutarnjeg lista ...
JAGNA: Pa je, iako je roman i dalje, nakon godina i godina stagnacije, ipak u prvom planu. No, u usporedbi s 2003. kad gotovo da i nije bilo kvalitetne zbirke kratkih priča, situacija je ove godine “normalnija”. Spomenuo si Mićanovićevu prozu koja je meni osobno jako draga i bila mi je pravi odmor za dušu kad sam je čitala ovog ljeta. Što se tiče tvoje prognoze, a spomenuo si doista sjajnu knjigu, ipak si jako hrabar. Ja se, recimo, ne usudim ništa prognozirati jer sam do sada pogodila samo Ferića, što nije bilo teško, i prošle godine Jergovića, što također nije bilo teško. Nagrada “Jutarnjeg” zna iznenaditi (Slamnig i Kirin doista su bili iznenađenje), zbog vrlo heterogenog sastava žirija. No, ako hoćeš možeš uložiti na internu kladionicu, pa ćemo vidjeti ...
VAL: Kakvo je tvoje mišljenje o akcijama "novine+knjiga" koje su obilježile književnu 2004. u Hrvatskoj?
JAGNA: U početku, kako nisam nakladnik pa nisam osobno pogođena, jako dobro. Kad je “Jutarnji” krenuo sa strancima, a “Večernji” s domaćicama akcija mi je bila jako ok, osobito kad sam vidjela kako se moji susjedi tuku u redu za Umberta Eca. No, sve ima svoje granice. U posljednje mi je vrijeme žalosno gledati izloge kioska i police samoposluživanja na kojima vidim hrpu najrazličitijih knjiga - od slikovnica, preko klasika i Miljenka Smoje, do rječnika - koje više nikoga ne zanimaju. Akcija su u pohlepi novinskih nakladnika pretvorila u grotesku i totalnu hiperinflaciju koja kao da poručuje - što će vam knjižare, sajmovi i nakladnici, kad sve možete kupiti za dvadesetak kuna. Vjerojatno upravo raste generacija klinaca koji će misliti da su knjige ono što ti uvaljuju uz novine. Uz kozmetiku, poneki DVD, CD i sl. Pravi pokazatelj kako jedna u načelu dobra stvar kod nas uvijek sklizne u tragikomediju.
VAL: I na kraju ovog ugodnog ćaskanja, budući da su i tvoji počeci vezani uz omladinski tisak, što bi poručila mlađariji koja putem “Vala” danas zakoračuje u novinarstvo?
JAGNA: Uh, ne volim takva pitanja. Svaka generacija ima svoja pravila i principe i posve su drukčija vremena od onih omladinskog tiska, pa je već i to što “Val” uopće ponovo izlazi veliki poduhvat. Njegovo održavanje bit će još veći. Ne volim zvučati kao stara teta prepuna savjeta i pouka, no kad već to tražiš od mene poručila bih im parafrazom jedne meni drage maksime - neka ne vole sebe u novinarstvu, nego novinarstvo u sebi.
(Preneseno iz riječkog mjesečnika za kulturu mladih VAL, broj 2/2004.
Razgovarao : Božidar Alajbegović)
komentiraj (0) * ispiši * #
"Kiklopa" dobija...
četvrtak , 09.12.2004.
Na pulskom sajmu knjiga jučer su po prvi puta dodijeljene knjižne nagrade Kiklop.
Inače, Kiklop je svojevrsni knjižni Grammy ilitiga Porin jer nagrade ne dodijeljuje žiri već laureate biraju predstavnici struke (urednici, prevoditelji, nakladnici, kritičari...) među svojim kolegama.
A Kiklopa dobiše :
- Kruno Lokotar, u kategoriji Urednik godine
- Zmajevi i vukodlaci Zvonimira Baloga u kategoriji Dječja knjiga godine
- Biblioteka za početnike (Jesenski i Turk) u kategoriji Biblioteka godine
- Život životinja J. M. Coetzeea i Sretno dijete Igora Mirkovića u kategoriji Publicistička knjiga godine
- Putnici Slađane Bukovac u kategoriji Debitantska knjiga godine
- Mladen Machiedo za knjigu Zrakasti subjekt - talijanski pjesnici 20. stoljeća u kategoriji Prijevod knjige godine
- Da Vincijev kod, Dana Browna u kategoriji Hit godine
- Teško je naći dobra čovjeka Flannery O'Connor u kategoriji Knjiga inozemnog autora godine
- Dejan Kiršić i Mirko Ilić, Sibila i Seid Serdarević, za knjigu Sretno dijete u kategoriji Oblikovanje knjige godine
- Gondolijer na Vltavi Zdravka Zime u kategoriji Knjiga eseja godine
- Zabranjena knjiga Arsena Dedića u kategoriji Pjesnička zbirka godine
- Osmi povjerenik Renata Baretića u kategoriji Prozno djelo godine
- Specijalna nagrada Kiklop za Autora Sajma knjige, prema odluci upravnog odbora, pripala je Orhanu Pamuku.
komentiraj (2) * ispiši * #
Orwell protiv Big Brothera
Prije nekoliko dana na ovome istome mjestu ukazao sam vam na postojanje novopokrenutog književnog internet časopisa Knjigomat . Jedan od trojice pokretača, Rade Jarak, jučer je na Knjigomatu objavio vrlo zanimljiv esej koji u suodnos stavlja Orwella i reality show Big Brother, a u nastavku vam prenosim taj Jarkov tekst :
Orwell protiv Big Brothera
Razlika između Orwellovog i našeg televizijskog Big Brothera velika je i apsurdna. Iako imaju identičan naziv, radi se o dva sasvim različita pojma.
Orwellov Big Brother, to jest Big Brotherovo svevideće oko, sustav kamera koji nadzire državne činovnike, posljedica je vladavine razuma, epohe razuma; vrsta je dovršene moderne, u smislu sasvim suprotnom od onog kako ga je zamišljao Habermas. I tu, iako je sve naizgled sasvim ludo, ima logike: kako drukčije završiti vladavinu razuma? Kako dovršiti vladavinu razuma, nego čistim ludilom?
U Orwellovom slučaju radi se o hiperdovršenoj modernoj, modernoj dovedenoj do krajnih granica: dovedena je na mjesto na kojemu je razum otkrio svoju pravu prirodu. Na neki način razum je otkrio svoju podsvijest. Igra Orwellove 1984. svjedoči o propasti ratia. O suštinskoj utopiji priče o razumu. To je poraz razuma.
U slučaju Big Brothera, popularne emisije, projekta – ili čak eksperimenta kako neki kažu – koji gledamo na televiziji, situacija je sasvim drukčija, potpuno suprotna. Radi se o dobrovoljnom pokoravanju velikom oku i uhu, a publika smo svi mi. Dodatno, u svemu postoji jaki komercijalni efekt. U profit su uključeni potencijalni pobjednik, sama televizija i telekomunikacije. Big Brother u ovoj varijanti doseže bit televizije – to je najkvalitetniji mogući tv-program, vrhunac televizije: reality show. Kao i moderna nakon Orwella, ni televizija nakon Big Brothera ne može ići dalje. Svjedoci smo vrhunca, ali i kraja njezina razvoja.
Postmoderna – nazovimo je tako, premda naziv nije sasvim točan – posjeduje medijsku moć omekšavanja i otupljivanja svih snažnih događaja i emocija. U medijskoj gužvi mnoge tragedije i suze ostaju sasvim nezapažene. Ne postoji tako snažan događaj, ili emocija, koju mediji neće otupiti, prilagoditi općem ukusu, anestezirati, komercijalizirati, čak na neki neobičan način koji proizlazi iz samog odnosa medij-konzument i ironizirati. To je vrsta modernističke "estetike ružnog" koja je evoluirala, ili nazadovala u estetizaciju sveukupnog života. Estetika je omekšivač.
S druge strane, suvremeni Big Brother uvijek nosi rizik velikog skandala – jer je medij sposoban i za suprotni proces. Medij je isto tako sposoban potencirati sitnicu, od svega i ničega napraviti priču, emociju, događaj, pa i skandal. Medij je u stanju napraviti skandal nad skandalima, to je njegova potreba.
Štakor koji na kraju Orwellove 1984. proždire lice glavnog lika, nakon što ga je izdao najbolji prijatelj O'Brian, oličenje je i metafora onoga racionalno – iracionalnog što predstavlja izopačenje, ali i dovršenje moderne – koju je zapravo iz tog razloga nemoguće dovršiti. Štakor, to inteligentno i okrutno biće, da skratim, predstavlja iracionalnu racionalnost.
Big Brother na našoj televiziji sušta je suprotnost. Današnja psihologija – a samim tim i pitanje subjekta – nije ista kao i sredinom prošlog stoljeća kad je Orwell pisao knjigu. Današnja psihologija ne bavi se više neurozom, frojdijanskim sukobom, nego se bavi depresijom, suvremenom prazninom. Depresija je zapravo beskrajan strah od praznine. Unutar današnje psihologije nema više dubinske analize, pitanja o uzroku i posljedici, nego se sve svodi na osposobljavanje ljudskog stroja za daljnje djelovanje. U psihologiji više nema moralnih pitanja, koja potječu još od Freuda i devetnaestog stoljeća, nego je sve pitanje sposobnosti. Big Brother nije više nadzor i kazna, nego je izazov.
Praznina velikog oka, danas je izazov za subjekt. Kako izazvati prazninu velikog oka, kako se predstaviti kao individua, kako iz vlastite nutrine izvući što više sadržaja i dokazati da smo jači od svevidećeg indiferentnog oka? Kako pokazati da možemo djelovati i biti kreativni unatoč velikom oku?
Frojdijanski sukob, prisila duštva, bit je ovog problema. Mediji su ga uspjeli anestezirati i komercijalizirati, uspjeli su ukinuti njegovu moralnu dimenziju. Uspjeli su pretvoriti prisilu u sadržaj. Pretvorili su sadržaj u prazninu; prazninu u izazov.
Stoga je bio moguć i rat na ovim prostorima, užasi koje je civilizirani svijet mirno gledao na televiziji, grickajući kikiriki – jer tu nije bilo nikakvog sukoba; samo praznina. Da bi sukob postojao mora se prema njemu moralno odrediti, tko ga je izazvao, tko je bio agresor, ali to zapad nije zanimalo. Žrtve koje su proizašle iz rata mogle su biti jedino i samo depresivne, ništa više nego i većina ljudi na zapadu. A depresija se liječi, to je bar jednostavno. Tu su doktori, antidepresivi, humanitarne organizacije, plave kacige. Rat je zanimljiv samo ako je estetski obradiv, ako se može snimiti dobra reportaža, dobar film, ako može doći neka humanitarna organizacija. Naknadno se može i dodatno teoretizirati, suditi, pravno «beskrajno odugovlačiti» kao što kaže Kafka, suprotstavljati mišljenja i zabava se nastavlja.
Osnovni problem današnjeg Big Brothera može se sažeti u ovome: hoće li koji od natjecatelja pasti u depresiju? Ukoliko se dogodi neki sukob on nije sukob, nego samo mogućnost djelovanja. Tek depresija, odustajanje od djelovanja i igre, kvari program i igru, tek depresija mijenja stvari iz korijena – a sve ostalo nisu emocije nego estetizacija cjelokupnog života.
Napisao : Rade Jarak . Preneseno sa Knjigomata
komentiraj (0) * ispiši * #
Mimeza
srijeda , 08.12.2004.
Na police knjižara diljem Lijepe naše upravo je sretno aterirala knjiga MIMEZA, Ericha Auerbacha.
O autoru :
Erich Auerbach (1892.-1957.) do 1935. bio je profesor romanske filologije na Sveučilištu Marburg. Dolaskom nacionalsocijalista na vlast, utočište pronalazi u Turskoj, gdje sve do odlaska u SAD, 1948., radi kao sveučilišni profesor u Istanbulu, a karijeru završava na Sveučilištu Yale.
"Mimeza" , njegovo najglasovitije djelo, nastalo je u istanbulskom egzilu, a nakon prvog objavljivanja 1946. postalo je klasikom znanosti o književnosti
O knjizi njezin urednik Ervin Jahić kaže:
Iza skromnog podnaslova ( "Prikaz zbilje u zapadnoeuropkoj književnosti" ), koji nas upućuje na uski književni segment koji uglavnom vežemo za 19. stoljeće, krije se zahvat u bit umjetničkog postupka, primjenjiv ne samo u književnosti nego i u ostalim umjetnostima.
Ova knjiga je povijest traganja za objective correlative, za onim izborom, slijedom i međuodnosom riječi koji će kod čitatelja i nakon protoka više stoljeća i potpunog nestanka društvenog konteksta u kojemu je djelo nastalo proizvesti intendirani sklop učinaka. Književnost motri kao složeni spoj naslijeđenih tradicija uklopljenih u opći povijesni kontekst i osobne invencije. Implicite odbija slučaj i kaos kao moguće izvore velikih umjetničkih djela, a cjelokupna analiza književnih postupaka i perspektiva, objedinjenih riječju mimeza, ukazuje na autorovu čvrstu vjeru u to da umjetnička veličina doista jest dokaziva i opipljiva, podložna usporedbi i argumentaciji, a ne samo paušalnoj subjektivnoj procjeni najčešće nazivanoj ukus.
Budući da najveći dio suvremene književne teorije, pri čemu se ponajprije misli na posljednjih pedeset godina, književno djelo gleda kao pronađeni nepoznati komad kovine ili iskopani artefakt, pa se slijedom toga bavi isključivo recepcijskim aspektom, Auerbachovo inzistiranje na proizvodnom očištu dobrodošla je protuteža na koju bi hrvatsko izdanje ove knjige trebalo podsjetiti. Lucidnim analizama, čija uvjerljivost ima fikcionalnu snagu, jer, čitajući ih, često zanemarujemo postojanje drugih mogućnosti i previđamo njihovu djelomičnu subjektivnost i proizvoljnost, on uspostavlja takoreći sudski korpus dokaznog materijala za teze postavljene u točki proizvodnje i nastoji realnu osobu autora precizno poklopiti sa sjenkom fikcionalnog autora koju proizvodi analizirano djelo.
Bez obzira na to rabimo li "Mimezu" kao sveučilišni udžbenik u užem segmentu francuske, talijanske, njemačke, engleske i drugih književnosti, ili njene ideje rabimo u općenitije književnoteorijske, komunikološke ili filozofske svrhe, uvijek će nam biti potrebna kao povijesni orijentir, pri čemu povijesno nikako ne znači prošlo, nego ono što nas istodobno određuje, usmjerava, opterećuje, ograničava, obogaćuje i potiče - baš kako to kaže Erich Auerbach.
Nakladnik: Hena com, 2004.
Preveo s njemačkoga: Andy Jelčić
Predgovor: Dr. Viktor Žmegač
Urednik: Ervin Jahić
komentiraj (3) * ispiši * #
Nove knjige slavonskog dvojca
Izdavač V.B.Z. upravo je u sklopu svoje poznate biblioteke "tridvajedan" objavio dvije knjige slavonskih autora, Zorana Malkoča i Stanka Andrića :
Slavonska urbana fronta, točnije njeni subkulturni krakovi, pojavom Zorana Malkoča (1967., Nova Gradiška) i njegova romanesknog debija Kao kad progutaš brdo balona, čini se, najzad dobiva svog proznog ovjerovitelja. Malo je tko, naime, iz domaće ravnice dosad tako tratio život u nečinjenju, razornoj i punokrvnoj melankoliji, koju histerično smjenjuje bunt prividnog aktivizma, kao Malkočev gnjevni i landrajući (anti)junak, kreirajući neponovljivu razglednicu moderne Slavonije.
Junak bez imena i looseri i marginalci sa svojim osobenim »filozofijama«, protjerani na egzistencijalne goleti, na svakoj stranici ove knjige, postholokaustičnom društvenom pejzažu udahnjuju život, bilo da ga osmišljavaju ili obesmišljavaju nasiljem nad drugima ili samima sebi. Malkoč se upravo u tim sugestivnim točkama psiho-fizičkih lomova svojih likova potvrđuje kao nepatvoreni pisac. Njegovu iznimnost uočavamo u načinu na koji smjenjuje gotovo lirske, meke i fluidne sekvence s bujicama divlje, neobuzdane surovosti koje najčešće poentira silovitom psovkom kao komentarom grube stvarnosti. Pritom piščev agresivni, zabavan i ogoljen jezik i njegova drukčijost funkcionira kao samostalan idiom koji najneposrednije zasijeca u mentalu i emocionalnu »pozadinu« protagonista.
Negdje između Welshove halucinantnosti i mahnitog ritma kojim sugerira rasap i kaos i Radakovićeve anarhoidno-psovačke ode autsajderima i margini, kola i diskretno buja Malkočeva energija, koja čas grije čas hladi doista rijetkim osjećajem svijeta i literature.
Za razliku od debitanta Malkoča, Stanko Andrić iza sebe već ima cijeli niz zapaženih knjiga.
O autoru:
Stanko Andrić (rođen 1967. u Strizivojni) diplomirao je francuski i latinski jezik i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslijediplomski studij je polazio na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta (CEU, Budimpešta), gdje je i doktorirao.
Dosada je objavio: Povijest Slavonije u sedam požara (1992.), Enciklopedija ništavila (1995.), Čudesa svetoga Ivana Kapistrana – povijesna i tekstualna analiza (1999.), Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske (2000.) , Potonuli svijet (2001.), Simurg (2004.).
O knjizi:
Slavonija – sažeti vodič prirodnih i kulturnopovijesnih zanimljivosti – autora Stanka Andrića jezgrovit je i nepretenciozan prikaz zanimljivijih prirodnih i kulturnih lokaliteta na području Slavonije koji može poslužiti i kao elementaran priručni vodič izletnicima, putnicima i turistima. U ovu knjigu su uvršteni svi slavonski gradovi s osnovnim naznakama njihova povijesnog razvoja i ukratko opisanim važnijim zanimljivostima na području graditeljstva i umjetnosti. Dotaknute su i istaknutije osobe biografski povezane s njima, a nisu zaboravljeni ni zanimljiviji graditeljski spomenici po selima ili izvan naselja (poput srednjovjekovne crkve sv. Bartola u Novim Mikanovcima ili manastira sv. Nikole kod Orahovice). Poseban prostor posvećen je vrijednim prirodnim cjelinama poput Kopačkog rita, Lonjskog polja ili pojedinih dijelova Slavonskog gorja (Jankovac na Papuku, Muški Bunar na Psunju, Sovsko jezero na Dilj-gori).
komentiraj (1) * ispiši * #
Novi popis lektirnih naslova uzburkao javnost
utorak , 07.12.2004.
Novi popis lektirnih naslova za osnovnu školu, objavljen na web stranicama Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa, uzburkao je javnost jer na njemu više nema slikovnice Jadranke Kosor, a ni djela Mile Budaka, ali i otvorenim oproštajnim pismom Ratka Bjelčića, piše Večernji list.
Ističući da više neće napisati ni retka za djecu dok se ne promijene pravila igre, u svoje osobno ime, a ne kao tajnik Društva književnika za djecu i mlade, Bjelčić u otvorenom pismu tvrdi da, premda su se u posljednjih pet godina u književnosti za djecu i mlade pojavili novi autori, s vrlo vrijednim djelima, nisu uzeti u obzir za popis koji se, smatra, svodio na lobije. Potkrepljuje to primjerom da je čak devedeset posto izdavačkog programa male izdavačke kuće "Naklade Haid", čak i prva slikovnica renomiranog pisca za mlade koja je objavljena prije malo više od pola godine, uvršteno na lektirni popis. Tomu su autoru uvrštene i sve knjige koje je napisao, osim one za koju je 1998. dobio nagradu "Grigor Vitez".
Također, dodaje, sve su knjige koje su dobile nagradu "Ivana Brlić-Mažuranić" na popisu lektirnih naslova za osnovnu školu. Iz toga se, kaže, može zaključiti da su rukopisi koji nisu nagrađeni, a bili su u užem izboru, jednako kvalitetni kao ostala književna produkcija u posljednjih pet godina. Dodajući kako nije pisao oproštajno pismo zato što njegova djela nisu uvrštena na lektirni popis, Bjelčić se pita zašto na tom popisu nema primjerice djela Nade Zidar-Bogadi ili Tomislava Zagode.
Bjelčić navodi i kako, iako ih je objavio više od stotinu i pedeset, niti jedan od Profilovih naslova nije se našao na popisu novoizabranih knjiga za lektiru u osnovnoj školi.
Na Bjelčićeve navode Dubravka Težak, predsjednica Povjerenstva za književnost, odgovara kako joj smeta što mnogi čitaju samo lektirni popis, a preskaču uvod u kojem "smo naveli da učitelji i nastavnici mogu djeci preporučiti i neko djelo koje nije na popisu", navodeći kako svatko na popis može dati argumentiranu primjedbu i kritiku, umjesto "to treba izbaciti, a nešto drugo uvrstiti", ali i kako se pri sastavljanju lektirnoga popisa u prvom redu mislilo na autore i djela, a ne na izdavače.
Izvor : KIS
komentiraj (5) * ispiši * #
Što nam u prosincu "Booksa" priprema?
ponedjeljak , 06.12.2004.
Točnije, u prvoj polovici prosinca, Booksin program obuhvaća sljedeće :
PROMOCIJE
7.12.2004. (utorak) u 20 sati - 'Kratka povijest gotovo svega', Billa Brysona (Biovega).
Guests: Nataša Ozmec (urednica), prof. dr. Darko Polsek (sociolog i filozof), Predrag Raos (Predrag Raos).
Posebna ponuda - odgovori na sva važna životna pitanja + nevjerojatno putovanje kroz prostor i vrijeme uz upoznavanje fascinantnih, ekscentričnih, gorljivih i budalastih likova (i set noževa)!
9.12.2004 (četvrtak) u 19 sati - Komplet promocije ultrapopularne drugačije filmske enciklopedije 'Žuti titl' Velimira Grgića i Marka Mihalineca + film iznenađenja!!!
Plus gost iznenađenja kojeg ćemo vam otkriti (Dalibor Matanić). Plus još gost iznenađenja kojeg vam nećemo otkriti!
I što biste još željeli znati - kako se zove Stalloneova majka? Tko ima najbolje brkove filmske povijesti? Kakvu fudbalerku George Clooney uzgaja u 'Povratku paradajza ubojice'? Što je zajedničko Herzogu i Tomu Greenu? Orsonu Wellesu i Dolphu Lundgrenu? Ha-ha, dođite i doznajte. Naravno, posebna ponuda, fikus u boci za samo 14.999,99 kn. I set noževa.
KNJIŽEVNE VEČERI
8.12.2004. (srijeda) u 20 sati - poetski model autora (množina od autor) Gorana Bogunovića iz dječje kolekcije 'Mama ja sam uspješan' i Marka Tomasa iz kolekcije jesen/jesen 'Područje pojačanog naoblačenja'.
Zamislite samo - vi sjedite, a netko vam čita, i to poeziju!!!
KONCERTI I SLUŠAONICE
8.12.2004. (srijeda) u 17 sati - U sklopu 5 o'clock tea music hitova, u 5 o'clock samo za vas - Raseljka Lucija Petrač, Marita Pavlović i Katarina Horvat (trio flauta, množina od flauta).
Posebna ponuda: jednokratni foto-aparat za jednu (slovima: jednu) snimku!
10.12.2004. (petak) u 20 sati - slušaonica tibetanske glazbe u izvedbi istoimenih glazbenika koji na ovom projektu uspješno rade već dugi niz godina.
I to još nije sve, imamo i odreske od tibetanske sobovine po izuzetno povoljnoj cijeni, da iskoristite svoj set noževa. A možete kupiti i knjige.
I nemoj da netko ne dođe!!!!!
komentiraj (5) * ispiši * #
BOMBONčić
U izdanju zagrebačkog Celebera upravo je izašao roman BOMBON mlade kineske autorice MIAN MIAN. Knjiga je objavljena u Celeberovoj biblioteci " Y ", u prijevodu Aleksandre David.
O Mian Mian :
Živi u Šangaju, a radi kao spisateljica i promotorica noćnih klubova. Autorica je dvije knjige, zbirke pripovijedaka La la la i romana Bombon (Celeber, 2004.). Postala je kulturna ikona generacije kineske mladeži koja cijeni njenu vjerodostojnost i iskrenost u opisivanju novog lica suvremene Kine.
O "Bombonu" :
Sada po prvi put dostupna u prijevodu na hrvatski jezik, Bombon je potresna priča o riziku i čežnji, priča o mladoj Kineskinji koja se probija kroz život u svijetu koji je, kako se čini, lišen bilo kakvih smjernica.
Hong, koja pripovijeda cijelu priču, napušta srednju školu i sa sedamnaest godina bježi od kuće u pogranični grad Shenzen. Upušta se u vezu s mladim glazbenikom, a zatim zajedno uranjaju u pakao alkohola, droge i neumjerenosti, u život koji ne uspijeva zadovoljiti Honginu čežnju za istinskom osobnošću i ljubavi koja bi je odredila.
Drski, prodorni i brutalno iskreni glas Mian Mian označava tjeskobu čitave generacije. Ovaj zapanjujući roman predstavlja bujicu seksa, droge i rock'n'rolla i otkriva nam modernu Kinu koju nikad prije nismo vidjeli.
"Stvorila sam svoju vlastitu ljubav dok sam ga gledala kako mi se sve više približava. Njegova besmrtna krhkost je njegova besmrtna ljupkost i ljepota. Ova knjiga predstavlja djelić suza koje nisam mogla isplakati, djelić straha iza mojih nasmiješenih očiju. Ova knjiga postoji jer sam jednog jutra, dok je sunce izlazilo, samoj sebi rekla da moram progutati sav taj strah i svo to smeće oko sebe, a kad sam to učinila, morala sam isto to pretvoriti u bombon. Jer znam da ćete me voljeti zbog toga."
Mian Mian
komentiraj (1) * ispiši * #
Svi na kioske po novi broj " VAL " - a !!!
subota , 04.12.2004.
Dragi moji, ako ste jutros s nepažnjom prošli pored kioska s novinama, ja sam tu da vas obavijestim kako se tamo od jučer nalazi novi broj VAL-a.
Ako ne znate, radi se o riječkom mjesečniku za kulturu mladih, koji je prošli mjesec, nakon 10-tak godina hibernacije, ponovo počeo izlaziti, a tokom osamdesetih godina VAL je uz Polet bio najjače omladinsko glasilo na prostoru bivše Jugovine.
Prvi broj (studeni, 2004.) prodavao se isključivo diljem primorsko-goranske županije a od ovog, drugog broja, VAL se može naći i na kisocima svih većih hrvatskih gradova.
A što nam novi VAL donosi,već vas čujem kako se pitate...
Mnogo štošta, dragi moji, mnogo štošta : od intervjua s književnom kritičarkom Jagnom Pogačnik, razgovora s rock bandom Urban&4 (povodom skorašnjeg izlaska njihovog novog albuma) kao i intervjua s članicama lezbijske organizacije LORI te razgovora s jednim anonimnim narkomanom, do izvještaja s 26. Ri-Rocka i gomile kolumni, prikaza, osvrta, kritika i recenzija, te raznovrsnih tekstova u kojima mlade novinarske snage Rijeke i okolice raspredaju o temama koje ih zanimaju, muče, tište i okupiraju.
Tako su tu između ostalog npr. i tekstovi o seksualnom odgoju u školama kao i o nasilju u školama, te o orgazmu i seksualnoj apstinenciji, a nisu izostali ni tekstovi koji na vrlo kritičan način progovaraju o domaćim TV sapunicama, kao i oni koji staju u obranu popularnih “Zlikavaca”. Tu su također i dosad neobjavljene nove pjesme Ivice Prtenjače kao i dvije kratke priče nagrađene na natječaju Story Super Short, te niz tekstova koji kritički seciraju neke od hrvatskih političkih anomalija ali i opanjkavaju reizbor Bushonje mlađega.
Velik dio drugog broja VAL-a zauzimaju raznovrsni osvrti, prikazi, kritike i recenzije, od kojih bih izdvojio kritički osvrt o Madghouse Teatru i Forum Teatru, prikaz nekoliko likovnih izložbi kao i gomilu recenzija recentnih albuma alternativnog rocka. Tu je također i portret lika i djela Pedra Almodovara, kao i kritika filma Zaselak.
Na stranice VAL-a prošvercala su se i neka blogerska imena.
Iako je u prošlom broju briljirao sa izuzetno duhovitom kolumnom, drito konja u ovom broju nema (manjak inspiracije, ili pak lijenost... ne bih znao reći), ali je zato taša (panta rei) ponovo bila vrijedna te nas podarila tekstom u kojemu kritički analizira određene aspekte Katoličke Crkve u Rvata.
Vjerujem da se iza pojedinih autora također kriju neki od blogera, a dok ne saznam o kojim se imenima radi ostaje mi još (Šećer dolazi na kraju!) da svoju neskromnu malenkost istaknem te se pohvalim sa čak 5 tekstuljaka u novom VAL-u : od već spomenutog razgovora s Jagnom Pogačnik, preko prikaza internet portalaLupiga , do recenzije filma Zaselak i kritika romana "Nevina samoubojstva" i "Princ od Walesa".
U nastavku vam sa stranica VAL-a prenosim svoju kritiku romana "Princ od Walesa" a nakon što je pročitate – svi trk do najbližeg kioska s novinama po novi " VAL " !!!
KRITIKA : John Williams - "Princ od Walesa" (izd. Fraktura, 2004.)
“Princ od Walesa” završni je dio beletrističke trilogije o gradu Cardiffu koju još sačinjavaju zbirka ulančanih priča “Pet pubova, dva bara i noćni klub” (Hena com, 2001.) i roman “Povratak u Cardiff “ (Fraktura, 2003.).
Iako se kroz roman ponovo prošetavaju mnogi, iz dvije prethodne knjige poznati nam likovi, velški književnik John Williams (rođ. 1961.g.) iz te mase, baš kao i u prequelu “Povratak u Cardiff”, ponovo izdvaja dvoje protagonista. Dok smo u prethodnom romanu pratili (ne)zgode iz života Mazza i Tyre, u “Princu od Walesa” autor za noseće protagoniste uzima muškobanjastu svodnicu-lezbijku Bobby i novinskog reportera Petera Dukea, čiji se putevi i sudbine na ulicama Cardiffa ukrštaju, ali ne samo iz razloga što dijele istu ljubavnicu, ambicioznu novinarku BBC-a Kim.
John Williams u sve tri knjige svoje trilogije beletrizira kardifski polusvijet i život na rubu; njegova je trilogija prepuna prostitutki, sitnih kriminalaca i dilera, marginalaca, protuha i autsajdera svake fele koje on (baš poput Melvillea u njegovim filmovima ili Elmorea Leonarda u svojoj prozi) simpatizira i očovječuje, istovremeno demistificirajući kriminalni milje i pokazujući kako se često iza grubih i opakih faca kriju ljudi sa dvojbama i problemima uvelike bliskima onima koje muče i mnoge od nas.
Iako se zapleti uvijek vrte oko kojekakvih kriminalnih radnji i njihovog raspletavanja, kod Williamsa to nije u funkciji žanrovskog određenja već se naprosto radi o životnoj sredini i uobičajenoj svakodnevici njegovih (anti)junaka, čiju stvarnost kao i socijalne i društvene i uvjete koji su ih iznjedrili, taj velški književnik nastoji (i uspijeva) što uvjerljivije oslikati. Williams teži hiperrealizmu i u svakoj se njegovoj rečenici osjeća dugogodišnje iskustvo stečeno na novinskim stranicama “crne rubrike”; on nastoji pisati tečno, što je jednostavnije moguće, izbjegavajući artificijelnost bilo kakve vrste i inzistirajući na karakterizaciji putem brzih, britkih i duhovitih dijaloga, te mu redovito uspijeva čitatelja u potpunosti zarobiti i transponirati ga na stranice, među svoj kardifski polusvijet.
Osim pojedinih likova, “Princ od Walesa” s prethodnim dijelom trilogije (roman “Povratak u Cardiff” ) dijeli i povremene (u ovom slučaju ipak manje brojne) reminiscencijske epizode. Radi se o kratkim flashbackovima koji nas vraćaju u ’70.-e i ’80.-e godine prošlog stoljeća te nam otkrivaju tajnu naslova romana, a koja je usko povezana s Bobbynom prošlošću i odabirom načina života kojega ta lezbijka-svodnica vodi, kao i santom leda koju godinama u srcu nosi.
Osim fabule koja se vrti oko nesvakidašnjeg ljubavnog trokuta, Bobbyne potrage za nepoznatim ocem i raskrinkavanja produkcije pedofilsko-pornografskih filmova, Williams se trudi tkivo svoje priče obogatiti i još nekim dodatnim temama. Tako se kroz lik reportera Petea Dukea koji nakon 17 godina braka napušta ženu i djecu (da bi im se nakon kratke ali burne seksualne avanture na koncu ipak vratio) Williams dotiče teme krize srednjih godina, dok mu lik televizijske novinarke Kim (koja gazi sve pred sobom radi medijski atraktivne “velike priče” koja bi je iz kardifske provincije katapultirala u novinsku orbitu Londona) služi da progovori o beskrupuloznosti medija, usput nam iz sjećanja izvlačeći i na usne vraćajući “there’s only one good use for a small town – that you wanna get out!” stihovlje Lou Reeda.
Kroz cijelu se fabulu neprestano, uostalom kao i u oba prethodna dijela ove trilogije, provlači tema gubitka identiteta grada Cardiffa kao posljedica dinamičnih i drastičnih promjena koje nezaustavljiva globalizacija ulicama toga velškog grada donosi. Williams svome gradu odriče ulogu objekta-kulise i čini ga subjektom priče (blisko postupku Andrzeja Stasiuka u njegovom izvrsnom romanu “Devet”, kojega smo također dobili u izdanju zaprešićke Frakture) i sve arhitektonske promjene koje Cardiff proživljava, osim socijalnih mijena donose i promjenu arhitektonike duša stanovnika toga grada. Rečene promjene veoma se bolno tiču svih Williamsovih (anti)junaka i one su zapravo pokretač svih opisanih zbivanja, a cijela se trilogija može iščitavati kao Williamsov žal za Cardiffom njegove mladosti i djetinjstva i autorov literarni otpor svekolikoj amerikanizaciji mikrosvijeta njegova odrastanja. Čega smo i mi ovdje, miljama daleko od Williamsova Walesa i Cardiffa , svakim danom sve više svjedoci...
(Napisao : Božidar Alajbegović .
Preneseno iz VAL-a, broj 2/2004., prosinac 2004.)
komentiraj (7) * ispiši * #
Intervju s Goranom Samardžićem
petak , 03.12.2004.
Goran Samardžić jedan je od vlasnika kultne sarajevske knjižare i izdavačke kuće Buybook. Iza sebe Goran ima već dvije zbirke poezije i jednu zbirku priča a prije nekoliko mjeseci objavio je izvrstan roman Šumski duh, u izdanju zagrebačkog Profila.
Povodom toga iz "Zareza" (broj 132) prenosim vam intervju koji je sa Goranom Samardžićem vodio Rade Dragojević.
Opće je znano da su se sva naša društva puritanizirala. U tom smislu, kako je BiH javnost reagirala na gomilu seksa, pa i onog homoseksualnog, kojeg ste prezentirali u romanu?
– BiH javnost ima jednu nevjerovatnu osobinu. Miri se sa svim i svačim, pa i sa ovom mojom vrstom pisanja. Između mene – koji ne pišem za novine, ne čitam novine, ne gledam televiziju, ne glasam i nemam spremno mišljenje o ovom ili onom javnom problemu ili pojavi – i zvanične BiH javnosti, postoji filter kroz koji jedva nešto procuri. Ono što je procurilo do mene, a što se tiče mog romana, govori mi ukratko da ja dobro i zanimljivo pišem i da bez obzira na opise seksa nisam skrenuo s književnog kursa u pornografiju. Poneko ćuti i pita se jesam li normalan, a ja znam da jesam!
Što bi na sve to mogao kazati Mustafa efendija Cerić – ako, naravno, bude čuo o čemu je riječ u romanu – koji već mjesecima ne prestaje držati filipike protiv svih oblika razvrata, kako on definira homoseksualnost, pornografiju, uživanje narkotika i alkohola?
– Zaista ne znam i ne ponosim se što ne znam šta Mustafa ef. Cerić o tome govori, piše i misli. Pretpostavljam da je sve što izgovori sugestivno i zapaljivo. U ratu sam kao vojnik čitao jednu njegovu u ko zna koliko primjeraka otisnutu knjižicu i potajno uživao u Reisovom stilu. Tu su rečenice bile bombe, a zarezi i tačke rafali. Mislim da ni ja ni moje pisanje efendiju nećemo izbaciti iz takta. On čuva zube za većeg neprijatelja.
Kako to da ste odlučili da centralna priča romana bude ljubavna, jer to nam se čini riskantnim potezom: s jedne ste strane mogli upasti u svojevrsnu kič-zamku francuskog neobaroka, a s druge se strane takva mladenačko-strastvena ljubavna priča može osloniti na vrlo malo prethodnika u ovdašnjim književnostima?
– Volim da mislim kako se od svega na svijetu najbolje razumijem u ljubav i u njene nijanse. Ostalo mi je jedino da zbog ljubavi ubijem ili budem ubijen. Al’ sam star za tu predstavu. Bojim se da bih umjesto tragičnog izazvao komičan efekat. Međutim, niko mi ne može zabraniti da to odigram što bolje mogu na papiru i zabavim se. Npr. ovako: “Bio sam nekako svjestan svakog centimetra koji ulazi i izlazi iz nje. Udubio sam se u ono što radim. (...) Od naših genitalija milina se širila u talasima. Hlap, hlop, plju, fljuuu, čulo se. A onda i režanje i škripa i lagani cijuk, kao od nepodmazanih vrata koja vjetar baca tamo vamo. (...) Oblizala je sa svih strana svoj prst i nježno mi ga zavukla u čmar. Kao poguran nečim s druge strane, ispružih se i učvrstih u njoj, toliko da me kurac počeo boljeti. Činilo se kako ga koža sprečava da se još digne. (...) Vrat joj je bio gladak, toliko bijel da se po njemu moglo pisati. Taj vrat me izazivao da ga stisnem. I kad bih je udavio, Dijana bi oživjela da me muči.” Drago mi je što sve što je napisano u Šumskom duhu o ljubavi pali. Ljudi se i rastuže i nasmiju, a neki se gade. Voljeti nečije tijelo do granica kanibalizma je moguće. Uživati u svakom dodiru i lizu i, naposljetku, bojati se što je to tako. Evocirati taj slučaj, prisjećati ga se sloj po sloj, a ne zaglibiti u pornografiju i kič, skoro je pa herojsko djelo. Raduje me što je Šumski duh originalan i što u njemu sve jasno piše.
Čini nam se da je roman u svojoj oporoj poetici bliži jednom Srđanu Dragojeviću i novoj srpskoj kinematografiji negoli bosanskohercegovačkom, nazovimo ga za ovu priliku, magijskom realizmu jednog Sidrana ili Kusturice. Koje je nasljeđe, dakle, više odredilo vaše pisanje?
– Ne znam. I ne pitam se. Bojim se da bi tačna svijest o tome i vama i meni pokvarila ugođaj.
Kad smo već kod filma, ima li zainteresiranih za ekraniziranje romana?
– Nema.
Iako vam je roman, kako smo već kazali opor, pa i grub, on ipak nije ciničan. Kako ste se othrvali ciničnom duhu vremena?
– Tako što po prirodi nisam cinik. Roman se bavi sirovim stanjima, a cinizam je opijum za one koji ne znaju da postoje izvan poze (izvan stručnog eseja) u životu. Između Koste i Dijane nema provodnika. Njima sopstvene kože smetaju da se pretope u jedno. Oni su alati ljubavi i alati gluposti. Znam da je slatko biti cinik. To je i siguran put do smrti u svom krevetu. Ja sam od onih što se naginju kroz prozor, skaču s katarki, pretrčavaju preko zebre na crvenom, tu i tamo se potuku, ispsuju i opet, zasad, sretno stignu svojoj kući. Drugo, bez obzira što sam završio filozofiju i pročitao nekoliko šlepera knjiga, infantilno uživam u demonstriranju sopstvenog tijela na kome se mišići još drže i zagledanju tuđih. S time sam opteretio i svog Kostu: “To ogledalo je bilo jako staro. Visilo je na ekseru debljine malog prsta. Djelovalo je kao da se u njega može ukoračiti. Češkao sam se pred ogledalom i zlokobno palacao jezikom. (...) Skoro sam ga doticao trepavicama. Pomjerao sam kukove naprijed nazad sve dok mi se nije digao. Zabijao sam se sam u sebe; nalijetao kao sočna muha na opran prozor. Od ramena prema dole sužavao sam se u obliku slova V. Bio sam sretan, i to skroooz!”
Sve to nema veze s cinizmom, već sa prostim životnim radostima koje su cinicima smiješne, a i strane. Cinik misli kako svako tijelo, i ružno i lijepo, i zdravo i bolesno, ionako čeka grob. Jedan pametan i talentovan čovjek koji se zove Ivan Lovrenović je rekao da bi kad bi se opet rodio, volio da bude ja! Više vrijedi kad se ovakav čovjek šali, nego kad neki glupan misli ozbiljno.
Često se u pisanju o proteklom ratu kao krivci prozivaju pripadnici srednje generacije i gerontokracija na čelu pojedinih država. No, čini nam se da vi u nekim pasusima – kao što je onaj o pokušaju silovanja na tulumu, ili kao što su pisma bivših prijatelja glavnom junaku u Sarajevu – pokazujete kako jednako tako razorna može biti mladenačka, juvenalna obijest i erupcija energije koja se negdje mora ispucati?
– Ma to je normalno. Ratovi počivaju na mladima. Na sirovoj glupoj snazi koja se ustalasa. Ko zna šta bi mislio o ratu da mu nisam direktno zagledav’o u šlic. Mišljenja sam da bih da sam bio kojih deset godina mlađi slatko poginuo ili ubio u ime neke političke floskule. Nije teško, zaista nije, bujicu mladih, po prirodi glupih bića, koja od svega najviše mrze da miruju, okupiti i pokrenuti prema nečemu što ti se ne sviđa. Druga strana (moja), ona što se brani i iznalazi načine da preživi, također čini jedan dobar rat. Imamo tu sreću da jedna gerontokratija započne, o druga okonča rat. Što se mene tiče, ja u svakoj ulici sa više od petero djece mogu osjetiti povode za rat, a i za mir. A da čovjek ponekad može biti i sretan u ratu, piše ti u Šumskom duhu: “Na putu kući razmišljao sam da i opsada grada može biti lijepa, pogotovo za mirnih noći. Tu i tamo pukne puška praveći zvuk kao kad čep iskoči iz boce. Ogrlice i đerdani od svijetlećih metaka lete s brda na brdo. Pravo je čudo da se ne zamrse. Onda zagrmi top i podsjeti kako može biti krvavo. A ja gledam s balkona i zamišljam kako se rat vodi u moju čast. Vatromet i rat dijeli samo jedna opna. Slično kao pamet i ludilo. (...) Lagao bih kad bih rekao da na vrhu planine nije lijepo. Prirode se ne tiče što je rat i što se jedna od njenih vrsta međusobno ubija i proređuje. Ona kao da izazove rat da bi se nađubrila i učinila da se točak života brže okreće.”
Negdje smo pročitali da ste dugo pisali roman, s dosta prekida. Znači li to da nemate vremena, da ste pisac tek nakon što ste izdavač i urednik?
– Ma ja vam imam jednu tajnu. Stidim se loših rečenica i dosadnih stranica u književnosti, čak i kad ih drugi pišu. “Mislio sam da snaga kojom pritiskam slova utiče na ono što pišem. Želio sam pisati jasno, a ne lijepo, riječima što ostavljaju ožiljke na papiru. Želio sam da me uz pomoć pipanja i slijepci čitaju. Tupe i opšte rečenice pričinjavale su mi bol” (Šumski Duh). Stoga su neke od mojih knjiga (svega četiri) toliko tanke da više liče na korice za knjigu, nego na knjigu. Kao pisac, a i čitalac, prošao sam kroz mnoge faze, srećom tajno, a sad sam u fazi da to priznajem. Šumski duh je pažljivo pisan. Pravio sam prekide posle kojih sam mogao da se procjenjujem. A opet on nije, hvala Bogu, posljedica čistog rada, nego nadahnuća. To nadahnuće srećom prelazi sa onog koji ga je pis’o na one koji ga kupe. Jedna djevojka kojoj pamet nije sporedna osobina putem SMS-a mi je poručila da je čitanje Šumskog duha prekinula da bi masturbirala. Prijatelja je rasplakao opis oca. Postoji radi ravnoteže i moj kolega (Zilhad Ključanin) koji me je nazvao da mi kaže (da to ne bi čuo preko drugih) kako moj roman ne valja ništa. Zamalo da mu se u mišljenju pridruži moja sopstvena žena koja je Duha čitala na preskok i sa gađenjem. Daj Bože da Zijo nije u pravu!
Inače, svašta sam preduzeo u životu da ne budem čisti pisac (izdavač, urednik, suvlasnik Buybooka, otac, muž, gazda, rekreativac). Dosadni su ljudi koji su samo jedno od jutra do mraka. Čak i sebi.
(Razgovor vodio : Rade Dragojević. Preneseno iz Zareza, broj 132.)
komentiraj (9) * ispiši * #
Preslagivanje lektire
U sklopu tzv. "kataloga znanja" povjerenstvo na čelu s profesoricom dječje književnosti dr. Dubravkom Težak sastavilo je novi popis lektire za osnovnoškolce. Tako se Čopićeva Ježeva kućica nakon dugo veremna napokon vraća u lektiru, iz koje su izbačeni Opanci dida Vidurine Mile Budaka i slikovnica Jadranke Kosor, a uvršteni Anna Frank, Adrian Mole, Nick Hornby i Jostein Gaarder.
Iz lektire za prvih osam razreda izbačeni su slikovnica Jadranke Kosor Dobar dan, kako ste?, Opanci dida Vidurine Mile Budaka, Legende o Kristu Selme Lagerlöf, Krležina Bitka kod Bistrice Lesne, Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića te priče i pjesme s temom Domovinskog rata.
Slikovnica aktualne potpredsjednice Vlade i HDZ-ove kandidatkinje za predsjednicu Republike svojevrsni je bonton za mališane. Opisane su zgode glavnog lika, patuljka Pukija. Nakon svake od priča nalaze se pitanja, na koja djeca trebaju odgovoriti s 'da' ili 'ne'. Zamjenica predsjednika HDZ-a prvašiće tako pita kopaju li nos, pljuju li po stubištu, zovu li na rođendan samo one od kojih očekuju vrijedan dar itd.
"Krenuli smo od popisa lektire za 1999. godinu, a cilj nam je bio ponuditi što raznolikija djela, koja će djeca rado čitati", objasnila je dr. Težak u razgovoru za Jutarnji list. Prvašići će tako, umjesto s Jadrankom Kosor, prva literarna iskustva ubuduće stjecati s Ježurkom Ježićem. "Proveli smo anketu među učenicima i nastavnicima. S popisa su ispala djela koja su u toj anketi ocijenjena teškima i nezanimljivima za čitanje", kaže dr. Težak.
Učenici sedmih i osmih razreda vjerojatno će biti sretni što će im se u lektiri naći djela koja su njihova starija braća ili roditelji čitali iz zabave - Tajni dnevnik Adriana Molea i Novi jadi Adriana Molea Sue Townsend, ili 'lektirna' knjiga koja je do devedesetih spadala u opću kulturu - Dnevnik Anne Frank.
Među djelima koja su prvi put uvrštena u lektiru mnogo je naslova suvremenih domaćih autora, među ostalim Ljubavni slučaj mačka Joje i Maturalac urednice kulture Večernjeg lista Branke Primorac te neka djela Mire Gavrana. Najviše je promjena u osmom razredu, u koji su iz sedmog prebačeni Saint-Exuperyjev Mali princ, Pripovijetke Ivana Gorana Kovačića i Šenoina Branka, a iz petog Duga Dinka Šimunovića.
Da novi popis lektire donosi temeljitu promjenu, s filozofijom 'neka djeca čitaju ono što vrijedi čitati, ali ono što bi htjela čitati', govori i činjenica da su u lektiru za 14-godišnjake uvrštene i knjige Sve zbog jednog dječaka jednog od najboljih suvremenih britanskih pisaca Nicka Hornbyja te Tajna igraćih karata Norvežanina Josteina Gaardera, autora Sofijinog svijeta.
Nažalost, iz lektire su ispali Pčelica Maja Waldemara Bonselsa, Ezopove basne, Alisa u zemlji čudesa Lewisa Carrolla te Najljepše priče klasične starine Gustava Schwaba , kao i prijespomenuta Krležina Bitka kod Bistrice Lesne.
Izvor : Iskon
komentiraj (6) * ispiši * #
Knjigom protiv AIDS-a
četvrtak , 02.12.2004.
Najprije su pop zvijezde pjevale za pomoć gladnima u Africi, a sad su i pisci odlučili pomoći – ovaj puta oboljelima od AIDS-a na istom kontinentu.
Tako će 21 pisac, uključujući tu i pet dobitnika Nobelove nagrade za književnost, zajednički objaviti antologiju kratkih priča kako bi prikupili novac za oboljele od AIDS-a i inficirane virusom HIV-a u Africi.
U kolekciji naslova "Telling Tales" ("Pričajući priče") naći će se djela pisca Salmana Rushdiea, Margaret Atwood, G.G.Márqueza, Susan Sonntag, Woodyja Allena, Arthura Millera, Amosa Oza, Güntera Grassa, Chinuae Achebe i Johna Updikea, a zbirku će 30.11., uoči nadolazećeg Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a, svečano predstaviti Kofi Annan u sjedištu Ujedinjenih Naroda u New Yorku.
Za ideju je zaslužna dobitnica Bookera i dobitnica Nobelove nagrade za književnost, spisateljica Nadine Gordimer koja živi u Južnoj Africi i smatra kako bi pisci trebali slijediti primjer glazbenika koji su već u dobrotvorne svrhe snimili pjesmu "Do They Know It's Christmas" i do sada na mnogobrojne načine bili aktivni u podupiranju borbe protiv AIDS-a diljem Afrike. Za razliku od glazbenika, izjavila je, "do sada od strane pisaca nije dolazila nikakva potvrda teze da su i oni ljudska bića i da kao takva imaju obaveze prema društvu". Stoga je sjela i osobno napisala pismo dvadesetak svojih omiljenih autora zamolivši ih da u dobrotvorne svrhe doniraju svaki po jednu priču o "bilo čemu što govori o ljudskom iskustvu", a koje bi ljudi uglavnom htjeli kupovati kao božićne poklone sebi, svojim prijateljima i svojoj obitelji. Jedni je uvjet bio da se ne piše o AIDS-u. "Na svijetu već postoji dovoljno dokumenata koji nam daju podatke o toj bolesti, a, osim toga, želim da se u pričama slavi život", rekla je Gordimer.
Na njeno iznenađenje, svi su odmah pristali. Sav prihod od prodaje zbirke odlazi kampanji Treatment Action, specijaliziranoj za probleme s AIDS-om u Južnoj Africi, najpogođenijoj regiji na svijetu, a koja se bori da se milijunima zaraženih u toj regiji omoguće besplatni lijekovi.
"Zapad ima tendenciju misliti kako su AIDS-om uglavnom zaraženi ljudi u Africi i kako se to njih osobno ne tiče. To nije istina. Danas svi putuju po čitavom svijetu i ova užasna bolest putuje sa svima njima, ma gdje otišli", izjavila je Gordimer.
"Telling Tales" istovremeno će se objaviti na jedanaest jezika.
Do sada je više od sedamnaest milijuna Afrikanaca umrlo od AIDS-a, a njih dvadeset i pet milijuna zaraženo je virusom HIV-a.
Izvor : KIS
komentiraj (3) * ispiši * #
Božićna nagradna igra!!!
srijeda , 01.12.2004.
Izdavačka kuća Egmont i internet sajt Fusnota pripremili su božićnu nagradnu igru koja će trajati od 29. studenog do 25. prosinca.
Egmont će svaki tjedan nagraditi najsretnije svojim izdanjima - od knjiga za djecu preko biblioteke za mlade do vrlo kvalitetnih izdanja National Geographica za odrasle.
Svima nama dragi i godinama poznati Disneyjevi likovi čine značajan dio Egmontovih dječjih izdanja, ali nagradnu igru otvaraju - bajke iz domaće radionice! Naime, većinu likova iz djela Ivane Brlić Mažuranić obuhvaća predložak za rock-bajku Nina Škrabea pod naslovom "Ivana", čije uprizorenje uskoro očekujemo. U međuvremenu možete uživati u knjizi, a najsretniji čitatelj koji e-mailom na adresu fusnota@fusnota.com pošalje točan odgovor na nagradno pitanje "Koje godine je rođena Ivana Brlić Mažuranić", osvaja besplatni primjerak knjige koju Egmont šalje na kućnu adresu koju uz točan odgovor treba navesti u mailu.
Puno sreće svima!!!
Izvor : Fusnota
komentiraj (0) * ispiši * #
Sa(n)jam knjige u Istri, po deseti put
Jubilarni, deseti Sa(n)jam knjige u Istri, festival knjiga i autora, održat će se od 2. do 11. prosinca u Puli, a prvi put najboljima u svakoj od 12 kategorija dodijelit će se knjižna nagrada Kiklop.
Pula će otvoriti vrata kako bi u njezine prostore ušle knjige, čitatelji, autori, izdavači, umjetnici, kritičari i tako svi zajedno, još jednom, odsanjali Sa(n)jam knjige u Istri,najavljuje direktorica Sajma Magdalena Obradović-Vodopija te ističe da je to najveća knjižna priredba u Hrvatskoj.
Ove godine tema je putovanje: povijesno, u stihovima, romanima, esejima i monografijama, a svoj dolazak u pulski Dom branitelja najavilo je više od 250 nakladnika sa stotinjak hrvatskih i stranih gostiju.
U program Putovanje Slavonijom iz slavonske ravnice stižu književnici Milovan Tatarin, Delimir Rešicki, Stanko Andrić, Mario Romulić, Goran Rem, Helena Sablić-Tomić, Gordan Nuhanović, Lana Derkač, Zoran Lazić... Voditeljica će biti Julijana Matanović.
Nastavlja se i suradnja s autorima i nakladnicima iz Češke, mađarski će autori prvoga vikenda biti u središtu pozornosti a i Leipziški će sajam dovesti autore po svom izboru.
U nastavku vam donosim pregled najzanimljivijih desetodnevnih sajamskih događanja :
PROGRAM 10. SAJMA KNJIGE U ISTRI
Četvrtak 2. 12. 2004.
12.00, Dom hrvatskih branitelja
Svečanost otvaranja Sajma
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Tess Gallagher: Ray i ja: još deset godina
Predstavljaju: Drago Štambuk, Iva Grgić i Alida Bremer
21:00, Restaurant Vela Nera
Ivana Prijatelj Pavičić: Kuharica none Karmen
Predstavljaju: Jurica Pavičić i Tonko Maroević
(uz pozivnice)
Petak 3.12.2004.
11.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Doručak s autorom
Tess Gallagher
13.00, Caffé Foška
S piscem u Foški
Julijana Matanović
17.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Češka knjiga na početku 21stoljeća
Predstavljaju: Jaroslav Císař i Dušan Karpatský
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Luko Paljetak: Skriveni vrt
Predstavljaju: Tonko Maroević, Iva Grgić i Velimir Visković
19.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Putovanje Slavonijom
Stanko Andrić: Povijesni vodič kroz Slavoniju
Predstavljaju: Alida Bremer i Ivan Jurković
21.00, Pub Bounty
P(r)ozno putovanje Slavonijom
Mira Bićanić, Josip Cvenić, Mirko Ćurić, Lana Derkač, Zoran Lazić, Zoran Malkoč, Gordan Nuhanović, Nenad Rizvanović, Davor Špišić, Stjepan Tomaš
Moderatorica: Julijana Matanović
Subota, 4.12.2004.
11.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Doručak s autorima
Dušan Karpatský i Luko Paljetak
13.00, Caffé Foška
S piscem u Foški
Stanko Andrić
17.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Putovanje stihovima
Drago Štambuk
Predstavljaju: Milana Vuković Runjić i Tess Gallagher
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Sándor Majoros: Umrijeti kod Vukovara
Predstavljaju: Grozdana Cvitan i Xénia Detoni
20.30, Galerija Cvajner
Putovanje Slavonijom u nekoliko stihova
Delimir Rešicki i Zvonimir Maković
Moderatorica: Julijana Matanović
Nedjelja, 5.12.2004.
11.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Doručak s autorom
François Fejtö
17.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Leipziger Buchmesse predstavlja Thomasa Brussiga
Predstavljaju: Alida Bremer i Edo Popović
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Claudio Magris: Izložba
Predstavljaju: Tonko Maroević, Ljiljana Avirović, Iva Grgić i Ljubo Stefanović
20.30, Galerija Cvajner
Putovanje Slavonijom
Izložba i predstavljanje knjige Kopački rit autora Marija Romulića
Predstavljaju: Gorka Ostojić Cvajner, Zvonimir Maković i Julijana Matanović
Ponedjeljak, 6.12.2004.
11.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Doručak s autorom
Claudio Magris
13.00, Caffé Foška
S piscem u Foški
Dragan Velikić
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Rui Nunes: Lica
Predstavljaju: Tanja Tarbuk, Branko Čegec i Edo Popović
19.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Projekt: Istra viđena očima europskih pisaca
Predstavljaju: György Dalos, Norbert Wehr, Ulrike Janssen i Alida Bremer
Utorak 7.12.2004.
11.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Doručak s autorom
Renato Baretić
12.00 Filozofski fakultet, Aula Magna
O portugalskom jeziku i književnosti
Povijest portugalske književnosti / Portugalska gramatika / Portugalsko-hrvatski riječnik
Predstavljaju: Nikica Talan, Jadranka Hađur i Mirko Tomasović
12.00 Kavana Mozart, Caffé Foška, Pub Bounty, Caffé Uliks
Pulsko putovanje s Joyceom
Daniel Načinović, Luko Paljetak, Dragan Velikić, Zdravko Zima
Moderatorica: Alida Bremer
17.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Pisac kao putnik
Iztok Osojnik
Predstavljaju: Janko Rožić i Žarko Paić
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Miro Gavran: Poncije Pilat
Predstavljaju: Milovan Tatarin, Zoran Maljković i Julijana Matanović
20.00, Pub Bounty
Noć Eseja
Biblioteka Titivilus, Antibarbarus
Nadežda Čačinovič: Parvulla aesthetica, Žarko Paić: Montaigneov rez, Nikica Petrak: Neizgovoreni govori/zapisci nasumce, Vjeran Zuppa: Teatar kao shole
Moderator: Tonko Maroević
Srijeda, 8.12.2004.
11.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Doručak s autorom
Orhan Pamuk
13.00, Caffé Foška
S piscem u Foški
Klaus Hensel
17.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Putovanje stihovima
Arsen Dedić
Predstavljaju: Jakša Fiamengo i Enes Kišević
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Orhan Pamuk
Predstavljaju: Marta Andrić, Ekrem Čaušević i Milana Vuković Runjić
21.00, Grand salon broda Dalmacija, Molo Carbon
Dodjela nagrada Kiklop
(uz pozivnice)
Četvrtak, 09.12.2004.
13.00, Caffé Foška
S piscem u Foški
Enes Kišević
17.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Putovanje stihovima
Dragutin Tadijanović
Predstavljaju: Ante Žužul, Miroslava Vučić i Jakša Fiamengo
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Ognjen Spahić: Hansenova djeca
Predstavljaju: Nenad Popović i Daša Drndić
19.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Putovanja
Ilja Stogoff : Trinaest mjeseci
Predstavljaju: Irena Lukšić i Grozdana Cvitan
21.00, Galerija Cvajner
Prvo čitanje: Tri kartice o Istri ili jednostavno Istra
Čitaju: Renato Baretić, Daša Drndić, Boris Dežulović, Božica Jelušić, Mirko Kovač, Irena Lukšić, Edo Popović, Aljoša Pužar, Borivoj Radaković, Milan Rakovac, Dragan Velikić
Petak, 10.12.2004.
11.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Doručak s autorom
Dragutin Tadijanović
13.00, Caffé Foška
S piscem u Foški
Ilja Stogoff
19.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Putovanje
Matko Peić: Čovjek i kultura, Crno zlato
Predstavljaju: Mijo Ivurek i Mirko Kovačević
22.00, caffe Foška
Sve je ovo rock 'n' roll
Zlatko Gall: Rock enciklopedija
Predstavljaju: Nenad Rizvanović i Dr. Fric
Subota, 11. 12. 2004.
11.00, Dom hrvatskih branitelja, Kavana Mozart
Doručak s autorom
Milan Rakovac
13.00, Caffé Foška
S piscem u Foški
Ognjen Spahić
17.00 Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Milorad Stojević: Krucifiks
Predstavljaju: Višnja Bošnjak, Nikica Petković i Daša Drndić
18.00, Dom hrvatskih branitelja, Koncertna dvorana
Suton uz knjigu
Vlatko Ivandić: Prije nego bura stane
Predstavljaju: Milana Vuković Runjić i Julijana Matanović
* sve doručke s autorom vodi Vojo Šiljak, a sve susrete s piscem u Foški Vojin Pašić
komentiraj (3) * ispiši * #