Svi na kioske po novi broj " VAL " - a !!!
subota , 04.12.2004.
Dragi moji, ako ste jutros s nepažnjom prošli pored kioska s novinama, ja sam tu da vas obavijestim kako se tamo od jučer nalazi novi broj VAL-a.
Ako ne znate, radi se o riječkom mjesečniku za kulturu mladih, koji je prošli mjesec, nakon 10-tak godina hibernacije, ponovo počeo izlaziti, a tokom osamdesetih godina VAL je uz Polet bio najjače omladinsko glasilo na prostoru bivše Jugovine.
Prvi broj (studeni, 2004.) prodavao se isključivo diljem primorsko-goranske županije a od ovog, drugog broja, VAL se može naći i na kisocima svih većih hrvatskih gradova.
A što nam novi VAL donosi,već vas čujem kako se pitate...
Mnogo štošta, dragi moji, mnogo štošta : od intervjua s književnom kritičarkom Jagnom Pogačnik, razgovora s rock bandom Urban&4 (povodom skorašnjeg izlaska njihovog novog albuma) kao i intervjua s članicama lezbijske organizacije LORI te razgovora s jednim anonimnim narkomanom, do izvještaja s 26. Ri-Rocka i gomile kolumni, prikaza, osvrta, kritika i recenzija, te raznovrsnih tekstova u kojima mlade novinarske snage Rijeke i okolice raspredaju o temama koje ih zanimaju, muče, tište i okupiraju.
Tako su tu između ostalog npr. i tekstovi o seksualnom odgoju u školama kao i o nasilju u školama, te o orgazmu i seksualnoj apstinenciji, a nisu izostali ni tekstovi koji na vrlo kritičan način progovaraju o domaćim TV sapunicama, kao i oni koji staju u obranu popularnih “Zlikavaca”. Tu su također i dosad neobjavljene nove pjesme Ivice Prtenjače kao i dvije kratke priče nagrađene na natječaju Story Super Short, te niz tekstova koji kritički seciraju neke od hrvatskih političkih anomalija ali i opanjkavaju reizbor Bushonje mlađega.
Velik dio drugog broja VAL-a zauzimaju raznovrsni osvrti, prikazi, kritike i recenzije, od kojih bih izdvojio kritički osvrt o Madghouse Teatru i Forum Teatru, prikaz nekoliko likovnih izložbi kao i gomilu recenzija recentnih albuma alternativnog rocka. Tu je također i portret lika i djela Pedra Almodovara, kao i kritika filma Zaselak.
Na stranice VAL-a prošvercala su se i neka blogerska imena.
Iako je u prošlom broju briljirao sa izuzetno duhovitom kolumnom, drito konja u ovom broju nema (manjak inspiracije, ili pak lijenost... ne bih znao reći), ali je zato taša (panta rei) ponovo bila vrijedna te nas podarila tekstom u kojemu kritički analizira određene aspekte Katoličke Crkve u Rvata.
Vjerujem da se iza pojedinih autora također kriju neki od blogera, a dok ne saznam o kojim se imenima radi ostaje mi još (Šećer dolazi na kraju!) da svoju neskromnu malenkost istaknem te se pohvalim sa čak 5 tekstuljaka u novom VAL-u : od već spomenutog razgovora s Jagnom Pogačnik, preko prikaza internet portalaLupiga , do recenzije filma Zaselak i kritika romana "Nevina samoubojstva" i "Princ od Walesa".
U nastavku vam sa stranica VAL-a prenosim svoju kritiku romana "Princ od Walesa" a nakon što je pročitate – svi trk do najbližeg kioska s novinama po novi " VAL " !!!
KRITIKA : John Williams - "Princ od Walesa" (izd. Fraktura, 2004.)
“Princ od Walesa” završni je dio beletrističke trilogije o gradu Cardiffu koju još sačinjavaju zbirka ulančanih priča “Pet pubova, dva bara i noćni klub” (Hena com, 2001.) i roman “Povratak u Cardiff “ (Fraktura, 2003.).
Iako se kroz roman ponovo prošetavaju mnogi, iz dvije prethodne knjige poznati nam likovi, velški književnik John Williams (rođ. 1961.g.) iz te mase, baš kao i u prequelu “Povratak u Cardiff”, ponovo izdvaja dvoje protagonista. Dok smo u prethodnom romanu pratili (ne)zgode iz života Mazza i Tyre, u “Princu od Walesa” autor za noseće protagoniste uzima muškobanjastu svodnicu-lezbijku Bobby i novinskog reportera Petera Dukea, čiji se putevi i sudbine na ulicama Cardiffa ukrštaju, ali ne samo iz razloga što dijele istu ljubavnicu, ambicioznu novinarku BBC-a Kim.
John Williams u sve tri knjige svoje trilogije beletrizira kardifski polusvijet i život na rubu; njegova je trilogija prepuna prostitutki, sitnih kriminalaca i dilera, marginalaca, protuha i autsajdera svake fele koje on (baš poput Melvillea u njegovim filmovima ili Elmorea Leonarda u svojoj prozi) simpatizira i očovječuje, istovremeno demistificirajući kriminalni milje i pokazujući kako se često iza grubih i opakih faca kriju ljudi sa dvojbama i problemima uvelike bliskima onima koje muče i mnoge od nas.
Iako se zapleti uvijek vrte oko kojekakvih kriminalnih radnji i njihovog raspletavanja, kod Williamsa to nije u funkciji žanrovskog određenja već se naprosto radi o životnoj sredini i uobičajenoj svakodnevici njegovih (anti)junaka, čiju stvarnost kao i socijalne i društvene i uvjete koji su ih iznjedrili, taj velški književnik nastoji (i uspijeva) što uvjerljivije oslikati. Williams teži hiperrealizmu i u svakoj se njegovoj rečenici osjeća dugogodišnje iskustvo stečeno na novinskim stranicama “crne rubrike”; on nastoji pisati tečno, što je jednostavnije moguće, izbjegavajući artificijelnost bilo kakve vrste i inzistirajući na karakterizaciji putem brzih, britkih i duhovitih dijaloga, te mu redovito uspijeva čitatelja u potpunosti zarobiti i transponirati ga na stranice, među svoj kardifski polusvijet.
Osim pojedinih likova, “Princ od Walesa” s prethodnim dijelom trilogije (roman “Povratak u Cardiff” ) dijeli i povremene (u ovom slučaju ipak manje brojne) reminiscencijske epizode. Radi se o kratkim flashbackovima koji nas vraćaju u ’70.-e i ’80.-e godine prošlog stoljeća te nam otkrivaju tajnu naslova romana, a koja je usko povezana s Bobbynom prošlošću i odabirom načina života kojega ta lezbijka-svodnica vodi, kao i santom leda koju godinama u srcu nosi.
Osim fabule koja se vrti oko nesvakidašnjeg ljubavnog trokuta, Bobbyne potrage za nepoznatim ocem i raskrinkavanja produkcije pedofilsko-pornografskih filmova, Williams se trudi tkivo svoje priče obogatiti i još nekim dodatnim temama. Tako se kroz lik reportera Petea Dukea koji nakon 17 godina braka napušta ženu i djecu (da bi im se nakon kratke ali burne seksualne avanture na koncu ipak vratio) Williams dotiče teme krize srednjih godina, dok mu lik televizijske novinarke Kim (koja gazi sve pred sobom radi medijski atraktivne “velike priče” koja bi je iz kardifske provincije katapultirala u novinsku orbitu Londona) služi da progovori o beskrupuloznosti medija, usput nam iz sjećanja izvlačeći i na usne vraćajući “there’s only one good use for a small town – that you wanna get out!” stihovlje Lou Reeda.
Kroz cijelu se fabulu neprestano, uostalom kao i u oba prethodna dijela ove trilogije, provlači tema gubitka identiteta grada Cardiffa kao posljedica dinamičnih i drastičnih promjena koje nezaustavljiva globalizacija ulicama toga velškog grada donosi. Williams svome gradu odriče ulogu objekta-kulise i čini ga subjektom priče (blisko postupku Andrzeja Stasiuka u njegovom izvrsnom romanu “Devet”, kojega smo također dobili u izdanju zaprešićke Frakture) i sve arhitektonske promjene koje Cardiff proživljava, osim socijalnih mijena donose i promjenu arhitektonike duša stanovnika toga grada. Rečene promjene veoma se bolno tiču svih Williamsovih (anti)junaka i one su zapravo pokretač svih opisanih zbivanja, a cijela se trilogija može iščitavati kao Williamsov žal za Cardiffom njegove mladosti i djetinjstva i autorov literarni otpor svekolikoj amerikanizaciji mikrosvijeta njegova odrastanja. Čega smo i mi ovdje, miljama daleko od Williamsova Walesa i Cardiffa , svakim danom sve više svjedoci...
(Napisao : Božidar Alajbegović .
Preneseno iz VAL-a, broj 2/2004., prosinac 2004.)
komentiraj (7) * ispiši * #