Orwell protiv Big Brothera

Razlika između Orwellovog i našeg televizijskog Big Brothera velika je i apsurdna. Iako imaju identičan naziv, radi se o dva sasvim različita pojma.

Orwellov Big Brother, to jest Big Brotherovo svevideće oko, sustav kamera koji nadzire državne činovnike, posljedica je vladavine razuma, epohe razuma; vrsta je dovršene moderne, u smislu sasvim suprotnom od onog kako ga je zamišljao Habermas. I tu, iako je sve naizgled sasvim ludo, ima logike: kako drukčije završiti vladavinu razuma? Kako dovršiti vladavinu razuma, nego čistim ludilom?

U Orwellovom slučaju radi se o hiperdovršenoj modernoj, modernoj dovedenoj do krajnih granica: dovedena je na mjesto na kojemu je razum otkrio svoju pravu prirodu. Na neki način razum je otkrio svoju podsvijest. Igra Orwellove 1984. svjedoči o propasti ratia. O suštinskoj utopiji priče o razumu. To je poraz razuma.

U slučaju Big Brothera, popularne emisije, projekta – ili čak eksperimenta kako neki kažu – koji gledamo na televiziji, situacija je sasvim drukčija, potpuno suprotna. Radi se o dobrovoljnom pokoravanju velikom oku i uhu, a publika smo svi mi. Dodatno, u svemu postoji jaki komercijalni efekt. U profit su uključeni potencijalni pobjednik, sama televizija i telekomunikacije. Big Brother u ovoj varijanti doseže bit televizije – to je najkvalitetniji mogući tv-program, vrhunac televizije: reality show. Kao i moderna nakon Orwella, ni televizija nakon Big Brothera ne može ići dalje. Svjedoci smo vrhunca, ali i kraja njezina razvoja.

Postmoderna – nazovimo je tako, premda naziv nije sasvim točan – posjeduje medijsku moć omekšavanja i otupljivanja svih snažnih događaja i emocija. U medijskoj gužvi mnoge tragedije i suze ostaju sasvim nezapažene. Ne postoji tako snažan događaj, ili emocija, koju mediji neće otupiti, prilagoditi općem ukusu, anestezirati, komercijalizirati, čak na neki neobičan način koji proizlazi iz samog odnosa medij-konzument i ironizirati. To je vrsta modernističke "estetike ružnog" koja je evoluirala, ili nazadovala u estetizaciju sveukupnog života. Estetika je omekšivač.

S druge strane, suvremeni Big Brother uvijek nosi rizik velikog skandala – jer je medij sposoban i za suprotni proces. Medij je isto tako sposoban potencirati sitnicu, od svega i ničega napraviti priču, emociju, događaj, pa i skandal. Medij je u stanju napraviti skandal nad skandalima, to je njegova potreba.

Štakor koji na kraju Orwellove 1984. proždire lice glavnog lika, nakon što ga je izdao najbolji prijatelj O'Brian, oličenje je i metafora onoga racionalno – iracionalnog što predstavlja izopačenje, ali i dovršenje moderne – koju je zapravo iz tog razloga nemoguće dovršiti. Štakor, to inteligentno i okrutno biće, da skratim, predstavlja iracionalnu racionalnost.

Big Brother na našoj televiziji sušta je suprotnost. Današnja psihologija – a samim tim i pitanje subjekta – nije ista kao i sredinom prošlog stoljeća kad je Orwell pisao knjigu. Današnja psihologija ne bavi se više neurozom, frojdijanskim sukobom, nego se bavi depresijom, suvremenom prazninom. Depresija je zapravo beskrajan strah od praznine. Unutar današnje psihologije nema više dubinske analize, pitanja o uzroku i posljedici, nego se sve svodi na osposobljavanje ljudskog stroja za daljnje djelovanje. U psihologiji više nema moralnih pitanja, koja potječu još od Freuda i devetnaestog stoljeća, nego je sve pitanje sposobnosti. Big Brother nije više nadzor i kazna, nego je izazov.

Praznina velikog oka, danas je izazov za subjekt. Kako izazvati prazninu velikog oka, kako se predstaviti kao individua, kako iz vlastite nutrine izvući što više sadržaja i dokazati da smo jači od svevidećeg indiferentnog oka? Kako pokazati da možemo djelovati i biti kreativni unatoč velikom oku?

Frojdijanski sukob, prisila duštva, bit je ovog problema. Mediji su ga uspjeli anestezirati i komercijalizirati, uspjeli su ukinuti njegovu moralnu dimenziju. Uspjeli su pretvoriti prisilu u sadržaj. Pretvorili su sadržaj u prazninu; prazninu u izazov.

Stoga je bio moguć i rat na ovim prostorima, užasi koje je civilizirani svijet mirno gledao na televiziji, grickajući kikiriki – jer tu nije bilo nikakvog sukoba; samo praznina. Da bi sukob postojao mora se prema njemu moralno odrediti, tko ga je izazvao, tko je bio agresor, ali to zapad nije zanimalo. Žrtve koje su proizašle iz rata mogle su biti jedino i samo depresivne, ništa više nego i većina ljudi na zapadu. A depresija se liječi, to je bar jednostavno. Tu su doktori, antidepresivi, humanitarne organizacije, plave kacige. Rat je zanimljiv samo ako je estetski obradiv, ako se može snimiti dobra reportaža, dobar film, ako može doći neka humanitarna organizacija. Naknadno se može i dodatno teoretizirati, suditi, pravno «beskrajno odugovlačiti» kao što kaže Kafka, suprotstavljati mišljenja i zabava se nastavlja.

Osnovni problem današnjeg Big Brothera može se sažeti u ovome: hoće li koji od natjecatelja pasti u depresiju? Ukoliko se dogodi neki sukob on nije sukob, nego samo mogućnost djelovanja. Tek depresija, odustajanje od djelovanja i igre, kvari program i igru, tek depresija mijenja stvari iz korijena – a sve ostalo nisu emocije nego estetizacija cjelokupnog života.

Napisao : Rade Jarak . Preneseno sa Knjigomata