Poeziju, priznajem , ne pratim u dovoljnoj mjeri (mea culpa!!!), al' to nije razlog da bi svoje čitateljstvo zakinuo za ono najbolje što današnje hrvatsko pjesništvo ima za ponuditi.
Po mnogima, knjiga poezije Tomislava Bajsića naslovljena Pjesme svjetlosti i sjene ne samo da je najbolja ovogodišnja domaća poetska zbirka nego je i najbolja knjiga uopće koju je hrvatska književnost 2004. podarila, pa vam stoga u nastavku donosim nekoliko pjesama iz te zbirke.
Uživajte!
NEKA LJUBAV SPAVA
Uvijek sam želio sastaviti jednu antologiju suvremenog brazilskog pjesništva po uzoru na antologiju koju je sastavila Elizabeth Bishop, prevoditeljica i pjesnikinja koja je svojim pronicavim prozračnim koloritnim pjesmama oslikala jedan predivni vitraj Brazila katedrale. Evidentno, takva antologija mi je daleko na horizontu, pa ako ništa drugo, pišem jednu pjesmu u čast i u sjećanje na Elizabeth Bishop.
Kada sam u Petropolisu
hodao kamenim vrtovima Dom Pedrovog šumskog utočišta
čudio se kako je malen bio krevet
princeze Isabelle
i kasnije pod krošnjama visokim poput katedrala u autobusu
na putu
zemljanih
serpentina
pričao s Marianinom polusestrom o nekakvoj farmi u unutrašnosti
i slušao o njenom dečku poljoprivrednom pilotu
sve to vrijeme
nisam imao pojma da si živjela u Petropolisu,
Elizabeth Bishop.
U kući u brdima namještenoj tamnim brazilskim drvom
sa figurom skinutom sa pramca nekog jedrenjaka
možda istog kojim je doplovio Stefan Zweig.
(Kuća Santos-Dumonta oca avijacije u Petropolisu naliči konačištu planinara pri šumskom slapu.)
U kući velikih prozora sa svojom malom aristokratkinjom
mačjih koraka
nad vodopadom koji kuje put u crnom granitu
okružena šumama napokon
sama kao
svjetionik.
PRIMAM SIGNALE IZ ZVIJEŽĐA JUŽNOG KRIŽA
Stojim za prozorom dvadeset i trećeg kata.
Ispred mene, na samom vrhu crnozelenih brda
Krist je Iskupitelj, 30 metarska statua
Svjetionik, kompas beskonačnom prostoru.
Putuju svjetlosni oblaci.
Koze hodaju vrhom brda tu na mojoj visini, neki čovjek
radi u polju, u srcu 12 milijunskog grada.
Ispred mene marina i Glava šećera zaklanjaju puni pogled
na Gunabara zaljev.
Praia Vermelha vojna pomorska staza za trčanje uz liticu
I granitni blokovi uz Glavu šećera za slobodno penjanje.
Vidim favele —
Ožiljci, usječeni duboko u planine.
Vidim i prosjeke strmih vrhova koji prekriveni gustom
Vegetacijom koja kao da izvlači korijen iz potonulog mora
Još uvijek naliče vulkanima.
Grad je mapiran neonskim meridijanima.
Stojim na mjestu gdje sudaraju se vjetar s mora
I vjetar s planina —
Primam signale iz zviježđa Južnog Križa.
MIRIS BRAZILA
Miris Brazila, brazilski zrak
ima poseban miris, poput otvorene dinje.
Prolijeću žute ptice.
Moja zemlja u mom sjećanju ima miris
ranjivosti i mekoće; tvrda je, smrznuta, bezlična
Samo kada prolijeću grabežljivci.
JARDIM BOTANICO
“Kakav to bljesak u listovima, sjenastim listovima, poput suza kada netko tuguje; blista, blista u lišću? Je li to rosa ili su to suze, rosa ili suze, viseći tu godinama i godinama poput rose teške suzama?
To je onda kada rosa počinje padati, otpuštati se i padati. Možda to zapravo nisu suze, gledajte, gledajte kako polako padaju. Čujte ih padati na tlo, čujte, svud uokolo.
Taj nije zvuk suza, taj što tuče zemljom. Gledajte kako leži poput sjemenki, crnih sjemenki. Gledajte kako se prima korijena poput morskih algi, brže, brže od algi. Sve to blistavo sjemenje hvata se korijena, zatajnog korijenja, i kakav će čudan cvijet ili voće izrasti iz tog zatajnog korijenja? Cvijet ili voće?
To je lice. Da, lice. U toj sumorno tamnoj pozadini svaka sjemenka izrasta u lice. Poput jedne vojske u snovima lica se čine, tamnija, tamnija, poput sna.
Previše su stvarna da bi bila san.”
po Pjesmi listova, Elizabeth Bishop
Iz Jardim Botanica mogu sagledati cijeli svijet
iako mu je nadmorska visina 0
taj botanički vrt velik je poput zemlje.
Dao ga je sagraditi car Brazila Dom Pedro II
Ima više od 5 tisuća vrsti drveća i nemjerljivu vegetaciju
palete svih boja —
Dugački perivoj presijeca vrt sve do paviljona za glazbu
U središtu u centru svega starodrevna je zgrada sa studijima
visokih prozora koja služi studentima Likovne akademije
Postoji i jedna velika regija posvećena samo Amazoni
nepregledni puteljci i sjecišta, lijane, mostovi, kameni prolazi
mali vodopad —
Tamo sam preletjevši lijanom preko jedne bare
doživio inicijaciju —
bilo mi je osam godina ali osjećao sam se kao von Humboldt
prirodoslovac botaničar pustolov jedini koji u sudaru s plemenom
amazonki nije ostao bez glave naprotiv bio je primljen
s počastima.
Kaučukovo drvo i jedna rijetka vrsta gorostasnih vitkih stabala
blistave kore crne glatke poput filmske trake —————>
(Ulovio sam jednom dva Nijemca kako suludo urezuju potpise na tu osjetljivu koru plemenitu poput prijestolja indijanske princeze)
Vlakna pod korom su zlatno-živa a mislili su da ih nitko ne gleda.
ALI LISTOVI, oni žive.
Večeras u paviljonu nitko ne svira
i uopće nema satova
— ali ovdje samo, mogu se koncentrirati
kako bih oživio neki trenutak u vremenu.
(bilo bi sve samotnije da stakla paviljona studentskih ateljea nisu blistavo osvijetljena plamenim tracima obrubljena)
Listovi su ovdje mjesečev trag a zgusnuti drvoredi ocean.
Tomislav Bajsić - "Pjesme svjetlosti i sjene" (AGM, 2004.)