U TAKSIJU
See the way she walks
Hear the way she talks
VELVET UNDERGROUND: Femme Fatale
Planirala je počastiti se taksijem, no nije planirala da će biti sama. Sreća pa barem taksista nije pričljiv. Osjete oni valjda kad se nekom priča, imaju ljudi iskustva. A njoj sad i nije bilo do priča. Kazala je samo ime ulice, pojasnila je da se radi o Vogošći i zavalila se u zadnje sjedište. Ponoćne vijesti s radija miješale su se sa pijukanjem iz zvučnika. Spikerica je govorila o poginulima u Iraku, a muški glas je govorio: Drvenija, Drvenija…
Mogla je zapravo znati da će se to desiti čim ju je vidjela u zadnjoj klupi. Tea, mala Tea, ima devetnaest godina, brucošica je žurnalistike i došla je gledati kako joj rodica brani doktorat iz filozofije. Mora da ju je otac nagovorio. Tein tata uvijek je patio od kulta familije, pa Kum mu je zbog toga bio najdraži film, ako je nama iz Livna daleko doći, sto posto joj je rekao, ti moraš biti tamo, pa rodica ti brani doktorat. Maloj nije bilo do toga, ali je znala da će otac provjeriti je li bila tamo, pa se nacrtala. Nije joj se, međutim, bilo mrsko napucat. Te cure iz provincije što kad dođu na faks više love potroše na odjeću nego na knjige i hranu - zna ona takve, zna ih dobro, makar ona takva nije bila. Lijepa suknja - svaka je zapravo lijepa kad žensko ima onakve noge, uska košulja - da istakne sise; glupo muško bi pomislilo da je to neki stari komad odjeće, nešto što je prerasla, al joj je srcu priraslo, no zna ona takve što kupuju košulje koje su jedva u stanju i zakopčat.
Nije ju, međutim, uspjela dekoncentrirat. Bila je zapravo bolja nego se i sama nadala. Briljirala je, to je riječ, briljirala. Dobro, mala se jest tamo pečila i klimala glavom kao da nešto razumije, pućila je usne kao da je nekad čula za Derridu i Benjamina, no sve je još moglo dobro ispast. Kad je prišla da joj čestita mogla ju je rutinski otkantat. Glupa pristojnost, bonton, maniri! Hoćeš li s nama da malo proslavimo, rekla je, i tad je bilo gotovo.
Otišli su u Nostalgiju. Tea tu, naravno, nikad nije bila pa se onako naivno oduševila. I da, Seno je već tad bio skuhan, Seno kojeg je ona noćas planirala spakovati u ovaj taksi za Vogošću i poševiti ga kod kuće. Baš tako je trebalo biti! Boca vina je na balkonu - da bude na pravoj temperaturi; Seno voli glumit somelijevštinu. Mnogo toga Seno po vlastitom priznanju voli: Lou Reeda, Michaela Hanekea, onda francuskog pisca kojem uvijek zaboravi ime, onog što mu se knjiga zove po cifri kolko košta, zatim bijelo grožđe i crno vino, a nadasve pametne žene. Ta mantra pametnih žena uvijek je bila šifra potmule hemije što je već pet-šest mjeseci lebdjela između njih dvoje. Znaš, volim pametne žene, znao bi joj reći gledajući je u oči. Dobro, možda ni ona nije trebala čekati doktorat, ali šta joj je preostajalo. Sve joj je od toga zavisilo. Živi u onoj vukojebini od Vogošće jer sa platom od petsto maraka nije u stanju dati za kiriju više od stopedeset. S doktoratom bi joj plata skočila na osamsto i tad se sve to mijenja. Uz to, da nije doktorirala možda bi i asistentski poso izgubila. Svako malo na faks navrne nekakav lik s magisterijem iz nekog talijanskog kastela ili ženska sa nikšićkom specijalizacijom - pun je kurac danas tih divljih titula, za koju godinu će početi dolazit doktori nauka što su preko Interneta doktorirali, već su u modi ti onlajn studiji.
I ta Nostalgija… Konobari joj čestitaju, puštaju muziku po njenom ukusu. Dvajest su puta izvrtili All the Way to Reno. Trebalo joj je to valjda poručiti da je nova akademska zvijezda rođena, da se ostvarilo ono You're gonna be a star, a njoj se, međutim, u ovom taksiju u glavu vraćaju samo oni predrefrenski stihovi - You know who you are. I zbilja zna. Ima valjda i desetak godina da se nije tako osjećala. Džaba joj titula učenice generacije, džaba joj prvo mjesto na prijemnom, džaba joj prosjek devet i po, džaba joj diplomski objavljen u Dijalogu, džaba joj magisterij u Londonu, džaba joj knjiga u Svjetlosti, džaba joj tapšanja, džaba joj poso, džaba joj konferencija u Briselu, džaba joj što su je novine uvrstile među deset najuspješnijih mladih osoba u državi, džaba joj doktorat, džaba joj sve - ona je još uvijek ona ista odlikašica iz prve klupe koja noću čita i čita i čita do četiri ujutro, a svako malo razmišlja kako li je na Elvirinom rođendanu na koji nije pozvana i šta svi dečki u škole vide u onoj Marijani. Evo i sad ona ne razmišlja o svom doktoratu, a dekan joj je kazao da je to možda najbolji doktorat u zadnjih godinu-dvije, nego razmišlja kad će Seno zvat Teu. Vidjela je, lijepo je vidjela, kako joj bezočno traži broj mobitela i kako mu ga ona zapisuje na ruku. Bože, kako jeftin fol! Pruža joj dlan da mu zapiše broj - što mobitel nisi izvadio pa ga memoriso! Ne zna ko joj je gori. On što se popalio ko pubertetlija, il ona što ga je nako rutinski i nezainteresovano zavela. Ništa zapravo nije ni učinila: takvi ko Seno ionako sve sami urade. Nema veze šta je govorila, samo je boja glasa bitna. Pa Seno je, jebote, u stanju u pet minuta izgovorit iz glave lirski usmeni esej o glasu one cure što za Cavea u Death Is Not the End pjeva strofu kad ti se svi snovi sruše i kad se više nemaš za šta uhvatit. Što je najcrnje - esej bude odličan! Nasere on svega, kako cura je stidljiva pa zastane pred zadnjim slogom, kako je ta pauza auditivni ekvivalent rumenila na obrazima - sere, jebiga, al fino sere. A tek kad Tea ustani da ode u ve-ce; još po belaju na spratu sjedili pa je sve pogledom prati dok silazi niz stepenice. I nije sad da ona nešto miješa, što se kaže, nego, jebiga, hoda tako da se pogled sam lijepi na nju. Nisu to ni godine, makar jest ona mlađa od nje, a i od njega, osam-devet godina, i da je s godinama obratna situacija ona bi joj maznula svakog muškarca pred nosom, a bez da se i potrudi. Ma ovaj i taksista, recimo, s Teom bi pričo ma kolko ona mrzovoljna bila, makar ona vjerovatno nikad i nije mrzovoljna.
Kola su se spuštala prema Vogošći. Vijesti su završile, iz radija je opet dopirala muzika. Voditelj je najavio neki hrvatski bend s francuskim imenom, nikad za njega nije čula. Toplu unutrašnjost auta ispuni mek ženski vokal. Dobro ovo zvuči, pomislila je, dok se taksi približavao njezinoj ulici. To je ovdje negdje, promrmljao je taksista, a ona reče: da, još malo pravo. Da je meni biti žena, biti voljena, pjevao je neznani ženski glas, da je meni jedan dodir ispod koljena, šuškala je neka njezina posestrima. Taksi je stao. Dvanaest i po maraka, reče vozač. Nije mu ostavila ni pola marke bakšiša. Dvadesetosmogodišnja doktorica filozofije gegala se polako ka prljavom prigradskom haustoru, a u ušima je još čula kraj refrena s radija: i da nisam štreberica, nego femme fatale.
Napisao :
MUHAREM BAZDULJ
Preneseno sa internet stranice
Omnibus