Je li ta nova nagrada mali korak u našim književno-nakladničkim prilikama, a kiklopski za vašu nakladničku kuću?
“Kiklop” je dobrodošla nagrada, čak i kada je tako težak, pa vam odvali rame ako, recimo, samo dva nosite u torbi, kako se to meni dogodilo kada sam odlučio pomoći Arsenu Dediću. Inicijativa za dodjelu “Kiklopa” je apsolutno dobrodošla, pa ovom prilikom još jednom čestitam dobrom duhu Sajma u Puli, Magdaleni Vodopiji. Prvi razlog te dobrodošlosti vidim u tome što je dodjeljuje struka, koja je potencijalno toliko velika (oko 1700 glasača) da je njome nemoguće manipulirati, a drugo jer skreće pozornost na to koliko je knjiga složen proizvod i otkriva cijeli tim koji stoji iza pripreme svake knjige. Ipak, mislim da bi trebalo još uvesti kategorije za najbolju ilustraciju, te razdvojiti nagrade za prijevode poezije i proze. To je, dakle, kiklopski korak za našu literarnu scenu, dok je malen korak za AGM koji je ove godine, prije pet “Kiklopa”, već dobio osam nagrada za knjige svojih autora, od toga dvije međunarodne. Eto, dobra godina, dobra berba, bili smo sluge svojih izdanja, pa se vraća.
Još da dodam. Prilikom glasanja za urednika godine osobno mi je žao što ove godine nisam bio u prilici, iz ovih ili onih razloga, glasati za urednike kao što su Albert Goldstein, Nenad Popović ili Snježana Husić, ali bilo je lijepo i biti u društvu, također nominiranih, Seida Serdarevića i Milane Vuković-Runjić.

“Kiklop” je prva naša nagrada koja se dodjeljuje (i) najboljem uredniku. Kako to da su urednici kod nas, uz rijetke izuzetke poput Zlatka Crnkovića, do sada uglavnom ostajali u sjeni autora, da se nisu etablirali kao što je to, primjerice, uspjelo producentima u filmskome svijetu?
To je dobro pitanje, na koje teško da imam zadovoljavajući odgovor. Valjda se radi o tome da je knjiga, još donedavno, promatrana nekako sumarno, kao djelo autora, ili u najboljem slučaju, kada se radilo o tankoćutnijim čitateljima, autora i prevoditelja. Nagrade za naj-ilustraciju su, pak, baštinile tradiciju primijenjenih umjetnosti, a urednici su u svemu tome bili, čini mi se, nepravedno zapostavljeni. Možda se radilo i o tome što su urednici svaštarili, pa se u izdanjima koja su potpisivali nije mogla prepoznati njihova autentičnost, preferencije, program... urednička politika. Ili se u drugim dijelovima javnosti nisu uspjeli eksplicirati kao bitan element književne proizvodnje. No, za razliku od filmskih producenata, koji su i mecene i cenzori, urednici ipak ne raspolažu sredstvima. To je stvar managementa, a na urednicima je da ih uvjere kako projekt, iz ovog ili onog razloga, ima smisla, kako ga treba isfinancirati. Nažalost, u našim zakučastim i improvizacijskim uvjetima omeđenima malenim jezikom i polupismenim narodom, urednici su, vrlo često iz nužde, i direktori. Ja imam tu sreću da se u AGM-u ne moram baviti još i managerskim dijelom posla, premda nerijetko u njega ulijećem.

Prije dodjele “Kiklopa” Robert Perišić je kritizirao sistem prema kojem sami urednici uokolo, razno-raznim žirijima, moraju nuditi svoje autore te pratiti je li u tijeku dodjela koje nagrade. Što mislite o tom sistemu, je li on “protuprirodan”, odnosno, mora li urednik biti agilan i dobro obaviješten? Urednički posao je toliko složen i opsežan da nije nikakvo čudo propustite li kandidirati autora za koju nagradu. Perišić ima pravo. Ali, moram priznati da su i nas neki žiriji dobronamjerno podsjećali da je vrijeme da kandidiramo autore, tj. pošaljemo knjige. Zapravo se čudim tomu da dodjeljivač nagrade nije u stanju formirati bazu podataka s mailovima svih relevantnih izdavača, to je bar lako, pa stisnuti cirkularni mail na razne adrese. Drugo je pitanje koliko se knjiga podijeli za svaku nagradu. Toliko članova žirija, pa predstavnici dodjeljivača, pa predstavnici Grada, pa njihovi bližnji - čista pljačka. Zašto ti žiriji, recimo, ne bi otkupili potreban broj primjeraka knjiga, po posebno povoljnim cijenama? Ili, zašto ne bi, barem oni bogati, kao što su novinski nakladnici i TV, odobrili svojim kritičarima sredstva za kupovinu knjiga koje ih zanimaju, ili, zašto ih ne kupuju za njih? Danas postoji info-sistem koji to omogućava.

Vaš urednički rad obilježilo je objavljivanje proznih prvijenaca do tada manje poznatih autora (Vedrana Rudan, Zoran Lazić i Renato Baretić), suprotno od većine uredničko-izdavačkih programa koji igraju na sigurno i na već provjerena imena. Koliko je takav smjer rezultat vaše koncepcije, a koliko pozicije AGM-a, budući da kao nakladnička kuća koja nije u privatnom vlasništvu, već u vlasništvu Grada, AGM može riskirati s objavljivanjem potencijalno manje komercijalnih knjiga?AGM je u stopostotnom vlasništvu Grada, ali to mu ne daje pravo da proizvodi gubitke, dapače.
AGM je, od dolaska direktora Janislava Šabana, u solidnoj pozitivi. Baš zato što smo gradska firma, nemamo pravo tražiti saniranje novcem građana. Na svaki gubitak se danas promptno reagira. No, kako ne moramo ni ostvarivati veliku zaradu, jer svaki višak vraćamo Gradu, možemo si dopustiti da proizvodimo kulturu, u najboljem smislu riječi. Takav sistem je po mnogočemu i destimulirajući. Recimo, za ovih 13 nagrada ja bih se kod bilo kojeg drugog izdavača već obogatio, za kvantitativno povećanje proizvodnje od nekih 100 posto također bih bio honoriran, ali ovdje rezultati posla, nažalost, baš nikako ne utječu na moj status. Ja sam samo gradski službenik na mjestu glavnog urednika.
Kada sam došao u AGM, moja ideja je bila da “proizvodim” autore, tj. da radim prvoobjave autora koje procijenim, u perspektivi, dobrim ulogom. Da stvorim Ajax, vječiti rasadnik najboljih juniora. Tako sam odlučio iz mnogih razloga, a jedan od njih je taj što se između autora i urednika gradi povjerenje, te što, konačno, autorima koji su na početku književne karijere mogu pomoći svojim, kakvim-takvim, iskustvom. Formirane autore je teško, najčešće i besmisleno, mijenjati, oni su brandovi po sebi. A tako bih rado mnogima malo solio! Ali jalova bi to rabota bila. Bio sam siguran da postoji dovoljno proznih rukopisa koji samo čekaju da budu dovršeni, i autora koje netko treba potaknuti na pisanje, naći im temu ili pristup. U Azbestu će uskoro izići još proznih prvoobjava, roman Ivana Vidića, zbirka priča Svjetlana Lacka Vidulića, te hit iduće godine, roman “Gori domovina” Zorana Lazića i Tonćija Kožula. “Gori domovina” će biti uzorito AGM-ovo djelo. Naime, ovdje stvaram team, autore međusobno usmjeravam jedne na druge i na tom “kolektivnijem” pristupu svi, uvjeran sam, profitiraju.

Što još novoga možemo očekivati od vaše nakladničke kuće u skorije vrijeme?
Do Nove godine: “Kalendar” Zorana Lazića, s ilustracijama sjajne Dunje Janković - svojevrstan kentaurski, nadam se i uspješan spoj, kalendara i zbirke priča; “Bogovi Grčke” Waltera F. Otta, nakon Gravesa najutjecajnije knjige na temu grčke mitologije i religije; zatim u izboru Maje Šoljan roman Anite Diamant [/B]“Crveni šator”, za koji kažu da bi Biblija tako izgledala da ju je pisala žena, potom roman “Odrastanje komičara” švedskog hit autora [B]Jonasa Gardella o, uvijek aktualnom, bullyingu, konačno, nakon puno porođajnih muka i komplikacija, knjigu Garyja Kasparova [/B]“Moji veliki prethodnici I” nakon koje se, kažu to veći znalci od mene, o šahu nema više što pisati.

[B]Što je to što ste “nanjušili” u prvih pedesetak kartica Baretićeva teksta, kojega je prema vlastitom priznanju tesao godinama, te mu naložili da u razumnom roku od šest mjeseci napiše ostatak romana?
Baretić mi, kao prvo, nije baš bio nepoznat. Njegov literarni talenat i silna inteligencija izbijali su u njegovim TV kolumnama. Već na prvoj pivi bilo je jasno da odlično komuniciramo, na trećoj sam mu rekao da ona proza koju je objavio u “Torpedu” nije baš nešto i pitao ga ima li išta drugo. Rekao je da ima nešto što će, ovim ritmom, pisati još nekoliko godina. Zamolio sam ga da mi to pošalje mailom. Tih prvih nešto kartica imalo je spor i izlišan uvod, a dalje se kotrljalo savršeno. Nisam znao kamo ide, ali vidjelo se da se dobro zakotrljalo. Baretić je novinar, dakle jedina religija mu je deadline, pa smo se dogovorili: ja dajem deadline i avans, a on ostatak teksta u roku, pod uvjetom da mi svakih 20-ak kartica maila, a ja mu promptno odgovaram. Tako i bi. Uskoro sam s nestrpljenjem iščekivao novi dio feljtona, pisao svoje primjedbe kojih je, by the way, bilo stvarno malo. Prvih 15-ak kartica smo otpilili, u konačnom čitanju riješili neke redundancije (novinarska boljka viška jasnoće). Ja sam mu sugerirao i motiv morske medvjedice koja obitava još samo na Trećiću, a on ga je ingeniozno razradio. Dakle, tu stvarno nije bilo velikog posla, više se radilo o psihološkom pristupu, poticanju na djelo.
I još nešto. Kada je roman bio gotov, zaplakao sam od sreće, nazvao Barnija u 1.30 po ponoći i tvrdio da je napisao remek-djelo. S klapne sam u zadnji čas izbacio rečenicu koja uvjerava čitatelja u to da u rukama drži lektiru. Sada mi je žao. Kako je ta 2003. godina bila iznimno jaka u literaturi, namjerno sam pomaknuo izlazak romana za početak 12. mjeseca, da ne upadne u konkurenciju “Jutarnjeg lista” te, nego tek ove godine. Poslije se pokazalo da je strah, možda, bio neopravdan, jer Baretić je i u toj konkurenciji, doduše od nekih drugih žirija, dobio sve nagrade koje je uopće mogao dobiti.

Što je, prema vama, zadatak urednika čiji autor, pritisnut naramkom nagrada primljenih za svoj prvijenac, sada mora objaviti sljedeće djelo?
Uvjeriti ga da je sada bar lako, jer takav uspjeh ionako ne može, i neće, više nikada ponoviti. Sve to Barni, naravno, zna, ali nikako nismo uspijevali odrediti datum predaje rukopisa čija je fabula, načelno, izrađena, ali još nije za javnost. Puno ga je zadesilo obaveza, dodjela nagrada, konačno, nedavno je postao i po drugi put otac, na čemu mu ovom zgodom, kao i cijeloj obitelji, čestitam. Konačno, tijekom Sajma u Puli zatekli smo se u simpatičnom kafiću “P-14” gdje je lani “Osmi povjerenik” imao premijeru. Možda iz praznovjerja, prije zbog lijepih uspomena, dogovorili smo da promocija novog romana dogodine opet bude tamo, tijekom pulskog Sajma knjiga. Koristim ovu priliku da Barnija na to podsjetim, a da njegove urednike i suradnike izmolim za malo razumijevanja.

Budući da je prošao 16. prosinca, do kada je vrijedila silenzio stampa u vezi s knjigom o fenomenu Big Brothera, što nam možete reći o njoj i o tome jesu li pozvani “stanari” - Sandi Blagonić, Mario Kovač i Predrag Madžarević - uspješno ispunili tjedni zadatak i što to konkretnije znači?
Odlična knjiga pod naslovom “Big Brother: 100 dana ispred ekrana” izići će tijekom sljedećeg tjedna! Upravo radim na sređivanju prava za fotke. Mario Kovač je, kao story editor BB showa, ponudio insajderski, reportažni uvid, iza kulisa BB kuće, a sve komentirajući karijeru aktivista koji je završio kao radnik u raljama multinacionalnog korporacijskog kapitala. Sandi Blagonić se pozabavio antropološkim i sociološkim aspektima BB fenomena, demokratizacijom seksualnosti, prozvodnjom slavnih... Pravo je vrijeme da se aktualizira i njegova knjiga “Zoom politikon” koja daje portrete naših političara, od kojih dobar dio njih sudjeluje u aktualnoj predsjedničlkoj kampanji. Naravno da to ima veze s egzibicionizmom.
Konačno, Predrag Madžarević, autor poznat sladokuscima još iz doba “Godina novih”, napisao je briljantan esej “Prijateljstvo na ispadanje” koji će, ako u ovoj zemlji još itko ima malo mozga, biti ispitna literatura studentima na studijima novinarstva, režije... Taj esej toliko odskače od ostatka naše produkcije da pretpostavljam kao će zasluženi panegirici potaknuti autora na dalje uknjižavanje svojih refleksija ako već, sve do sada, ja u tome nisam uspio. Predi govori o formi BB showa, žanrovski ga određuje, zatim ga mjeri kao tržišni proizvod, konačno, završava sa sjajnom žižekijanskom tezom koju vam neću otkriti. A Melina Mikulić se znoji lomeći te tekstove. A ja žicam fotke... pa mi se ne javljaju... kakva gužva...

Razgovarala Andrea Radak,
Preneseno iz Slobodne Dalmacije, 18.12.2004.