Knjiga za plažu
23.02.2010., utorak
Štreber i šminkerica
 Alen Kapidžić: »Noć uz Rijeku«, roman, Zigo, Rijeka 2008. Dio se naših mlađih domaćih pisaca doista kreativno gnuša svakodnevice i stvarnosti. Knjige što su ih posljednjih mjeseci objavili, primjerice, Franjo Janeš, Nikola Stjelja, a sada eto i Alen Kapidžić, s Metastazama kao eventualno poznatijim, ali ne nužno uvaženim uzorom, sasvim nemetaforično, drito u glavu, identificiraju mentalitet koji poput posvemašnje pošasti obuzima populaciju sve mlađih dobnih uzrasta. Samo što se »sex, drugs and rock'n'roll« u prozi mladih hrvatskih autora oplemenjuju još i nasiljem - grubim, krvavim, bezrazložnim nasiljem. Grupi mladih likova jedan se naizgled rutinski noćni provod u Rijeci pretvara u krvavu noćnu moru. Štreberi, šminkeri, nasilni skinheadsi, naoružani psihopati, kurvice i drkadžije, bogatunska zlatna djeca i radnička mladež žuljavih dlanova, ostarjeli novovalovci i ravnodušni partijaneri, alkoholičari i narkomani, policajci - nadobudni početnici i oprezni veterani, vrlo zanimljiva paleta od desetak-petnaestak likova ganja se tom noćnom Rijekom uzduž i poprijeko, traga za katalizatorom vlastitih frustracija, otvara i zatvara ljušture svojih društvenih uloga. Roman počinje gotovo kao tinejdžerska pripovijest: tijekom prvih se nekoliko poglavlja već pitamo je li došavši do nas ova knjiga promašila ciljnu dobnu skupinu, no s vremenom događaji postaju zamršeniji, složeniji, krvaviji, sudbinskiji, a kad počinju padati glave, već smo u vodama naturalističke literature, da bi se u samom finišu, s nekoliko sasvim nadrealističkih epizoda, priča sasvim lijepo posložila. Alen Kapidžić napisao je modernu krvavu bajku, upozoravajući i uznemiravajući roman o tamnoj strani života i svijesti današnje mladeži. No to, da stvar bude neobičnija, uopće nije neobično. Takva literatura danas je trend, mladi pisac osjeća da danas treba na taj način progovarati, objelodanjujući i ogoljujući ono o čemu nitko, pa čak ni crne kronike, ne želi pisati. Nešto je drugo neobično u ovome romanu, nešto zbog čega bih se čak ispričao što sam ovu prozu nazvao bajkom, i zbog čega bih radije o Noći uz Rijeku govorio kao o socijalnoj prozi. Riječ je o osjećajima ili o njihovom nedostatku, odnosno odricanju od njih. Naravno, stvar nije baš tako jednostavna. Na jednoj razini, ta igra osjećajima iskrsava kod neuspješnih pokušaja da se raziđe družina skinheadsa nakon što im lovina uspije onesposobiti nekoliko članova. Dok love, oni su opasne noćne gradske zvijeri, a kad se previjaju u bolovima i krvi postaju tek uplašena djeca, u žrvnju između psihopatskog vođe s kukastim križem preko oka i strogog oca koji neće oprostiti razbijeni auto. No, jedna je druga scena emocionalno puno jača. Obratite pozornost na dirljiv prizor u kojem šminkerica Mina zavodi štrebera Herberta. Iako su oboje malo ohrabreni kokainom, taj kontakt koji se bez opijata i bez crne čarolije tog određenog trenutka možda nikad ne bi dogodio, u romanu obavlja svoju očekivanu funkciju, sve dok se stvar ne svrši. Tada Herbert, kokainu usprkos, doživljava provalu emocija, na koju Mina odgovara potpunim negiranjem, zatvaranjem, blokadom, grubim odbijanjem i agresijom. »Jel' nekog briga kako se ja osjećam? Nije. Zašto bi onda mene bilo briga za druge? I zato mi nemoj onda tu srat' kako se ti osjećaš jer me to ne zanima!«, tako zbori Mina nakon što je potrošila Herberta, i na tome o čemu ona priča zapravo se temelji Kapidžićev roman. Sve drugo, i skinheadsovska cipelarenja, i pucanje sačmaricama, i narko-alkoholni ispadi, i seksualna zastranjenja, rezultati su tog gubljenja, tog nestajanja ili tog nedostatka razmjene - osjećaja. (Objavljeno u Glasu Istre, 1. kolovoza 2009.) |
09.02.2010., utorak
Zagrebački anti-Faust
 Kristijan Vujičić: »Udruženje za mravlje igre«, roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009. Klasični motiv poigravanja Nečastivog s običnim smrtnicima, a poglavito s trenutačnim službenim tumačenjima biblijskih dogmi, moralnosti i etike svakidašnjeg života, neiscrpno je literarno nadahnuće. I u našoj i u stranim književnostima faustovske su varijacije već dvjestotinjak godina omiljen izazov za mnoge pisce, a od čuvenog Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita kao da se razvija čitav podžanr o avanturama nadnaravnih bića iz oficijelnih religijskih sustava u suvremenim civilizacijama našeg tehnološkog doba. U tim vodama pliva i Vujičićev roman Udruženje za mravlje igre, s time da je mjesto radnje Zagreb. Nečastivi utjelovljen u čovječuljku Atonosu (naravno, anagramska imena su skoro obvezna žanrovska oznaka ovakve literature) pokreće niz neobičnih zbivanja u savezništvu s mravima, a antipod tom vrhovnom negativcu je lagano zamućeni karakter Ladislava Nemeta, osobitog po tome što godinu dana ne spava i u svome stanu slika fresku golgotskoga raspeća. Fresku nikako da dovrši, no u zapletu romana na zagrebačkim se ulicama događa otjelovljenje, živa rekonstrukcija Nemetove freske, kao rezultat zlonamjernih nadnaravnih djelovanja Atonosa i njegovih mrava. Nemet, naravno, Atonosu smeta, i u tom se rivalstvu pruža šansa za dramatski obračun. O tome tko će pobijediti, ovisi sudbina Zagreba i svijeta. Ovakav zaplet već bi bio dostatan za dobru, uzbudljivu i napetu priču, međutim, neofaustovska ili neobulgakovljevska literatura nikad nije tako jednostavna, jasna i pravocrtna. Pisac je zato temeljni komplot začinio motivom pseudopovijesne sekte ili tajnog udruženja (detaljno pseudodokumentiranog kronologijom njenih naziva i predvodnika), koje doslovnim sanjanjem povijesnih događaja te događaje može izbrisati, poništiti. Takav background do vrlo uspjele groteske uzdiže sam završetak romana i način na koji Nemet pobjeđuje Atonosa iako sve ukazuje na to da se ipak nije uspio oduprijeti i da je postao njegovom žrtvom. Međutim, vrijednosni predznak te sekte, odnosno spoznaja na čijoj je ona strani, ostaju prilično nejasni, pa se čine tek još jednom natuknicom u enciklopediji teorija zavjera i povijesti tajnih udruženja. Mravi su kao moćna, čudesna i magijska sila u romanu sveprisutni, i oni su pseudodokumentirani nizom »novinskih izrezaka« i izvadcima iz »stručne literature«, ali kao da nisu dovoljno subjektivizirani u romanu. Doduše, oni jesu Atonosovo oruđe, njegova vojska i pošast koju je on poslao na čovječanstvo, no potencijal im je mogao biti puno bolje iskorišten. Literarno je ovaj tekst izuzetno zanimljiv, i osobno volim takve kombinacije i takva uzajamna nadmudrivanja između simboličnih oličenja povijesti i suvremenosti, između dogmatsko-hijerarhijskog i slobodoumnog pogleda na život i svijet, takvo slobodno (pa čak i besramno) dovođenje u sumnju tradicionalnih i službeno nametnutih vrijednosti. Većina takvih moralnih sukoba u ovome se romanu, međutim, događa unutar svijesti samih likova; Atonos se uglavnom drži na sigurnoj distanci, a žrtvama ili suparnicima otvoreno pristupa samo kad je uvjeren u vlastitu premoć. U tome možda treba tražiti alegoričnost ovog romana - u poruci da je otvorena borba za istinu, pravdu, čovjekoljublje, ljubav uglavnom bezizgledna jer se protivnik (Vlada, Crkva, Država, Kapital, ili bilo koja pozicija autoriteta, vlasti i moći) nikad neće ogoljeti, nikad neće pristati na ravnopravnu borbu, jer uvijek ima spremne mehanizme podjarmljivanja i kontrole. Sve do konačnog istrebljenja, što je Atonosov cilj, iz pukog razloga što ljudi, kao vrsta - nisu zadovoljili. (Objavljeno u Glasu Istre, 25. srpnja 2009.) |
Meditacije o tjelesnosti
 Dorta Jagić: »Kičma«, zbirka priča, Aora, Zagreb, 2009. Ispjevano je na tisuće pjesama o tijelu, svome trpljenom ili tuđem obožavanom, o tijelu u cjelini ili pojedinim njegovim dijelovima: licu, očima, kosi, rukama, bedrima, leđima, nogama, stopalima, prstima, spolovilima, mozgu. I Dorta Jagić, autorica ove prozne zbirke, je pjesnikinja: objavila je već četiri zbirke pjesama, dobivala nagrade, i za poeziju i prozu, ali ovo joj je prva prozna knjiga, prvi pokušaj pripovijedanja. Moram odmah reći: što se pripovijedanja tiče, pokušaj nije jako uspio. Ove kratke priče daleko su od narativnih obrazaca na koje smo navikli u domaćoj novijoj književnosti, nema stereotipnih likova ni kotrljajuće fabule, nema preokreta i pouka, ali ipak su ove priče mala prozna remek-djela. Nazvao bih ih meditativnim prozama: autorica u proznom izričaju gotovo stihove slaže, slike i doživljaje niže aluzijama, introspektivnim prispodobama, izvrtanjem pojmova lika i bića, a sve ove proze, ili skoro sve, meditiraju (ne pripovijedaju, dakle, već upravo meditiraju) nad tjelesnošću. Onom doslovnom, kada je riječ o pojedinim dijelovima tijela, o osjetu, osjećaju i odnosu prema vlastitome nosu, uhu, kosi, nogama; ili onom prenesenom, kada kroz razmišljanja o starenju ili fiziološkim funkcijama tijelo biva zamjenom, surogatom za biće. Priče u kojima tjelesni organi parcijalno bivaju subjektima čak su i duhovite: zamislite jezik koji u priči ima funkciju lika, a ostatak tijela u psihofizičkom jedinstvu sa svjesnošću bića koje mu je vlasnik ima funkciju drugog lika, i ta se dva lika svađaju, prepucavaju, idu jedan iza drugog na ulici, ljute se i zamjeraju si zbog lošeg funkcioniranja ili nepromišljenosti, čak se i kažnjavaju, i na kraju se nakon katarze ponovno stapaju u jedno. U drugoj priči, uši se smatraju hendikepiranima u odnosu na oči jer se ne mogu voljno sklopiti bez pomoći, recimo, prstiju. Odvojeno subjektiviziranje tijela i svijesti u pričama Jagić nije posve metaforično: radi se doista o dvije razine postojanja čije odvajanje može voditi blaženstvu, savršenosti, drukčijim razinama odgovornosti. Čujte ovu rečenicu: »...tijelo će zažmiriti, pristojno šutjeti i praviti se mrtvo, dok ću ja uživati u roditeljskom sastanku s njegovim tvorcem, koji ga beskrajno poštuje i voli«. Ili zamislite da vam je, kao protagonistici jedne od priča, kosa umrla pa zbog toga tražite odštetu od osiguravajućeg društva. Uljeze u intimni svijet izveden u šetnju u park ili na dječje igralište upozorit će se da »ne hvataju okolo tuđe misli«. Zgrade su zatvori za tijela, veze što drže intimne partnere u prividu sklada i sigurnosti mogu biti klaustrofobične poput fizičkih prostora ili prostorija, naposljetku, čak i imena su simbol nametnutog vlasničkog odnosa između ljudskih jedinki jer davanje imena je označavanje svojim onoga čija se volja ne može oduprijeti. Tjelesnost postaje prizma kroz koju se sagledava i izvanjski svijet, kao u rečenici: »Nebo se nad gradom obnavlja kao jetra«. Kiša pak, obična gradska kiša, mijenja duševna stanja ovisno o tome na koga će pasti, a u sudaru s koncem svoga nebesko-zemaljskog puta lomi se poput kostiju, umire u boli ili užitku. Nećemo se zabaviti ako zbirku priča Kičma čitamo brzo, kao što inače čitamo priče, ali mnogo možemo otkriti o sebi, ljudima i svijetu ako kroz njih prođemo meditirajući, onako kao što je autorica možda meditirala dok ih je pisala. I zajedno ćemo tako domeditirati do mogućeg zajedničkog nazivnika svih ovih kratkih proza: to bi naprosto mogla biti potraga za ljubavlju. U vrlo zanimljivim pravcima! (Objavljeno u Glasu Istre, 18. srpnja 2009.) |
Tragedija zablude
 Zoran Žmirić: »Blockbuster«, roman, V.B.Z., Zagreb, 2009. Ljudi slabog želuca, mekih živaca i naivnih vjerovanja u težnju ljudskog društva da bude sređeno i uređeno, ne bi trebali čitati ovu knjigu. Romanom Blockbuster pisac Zoran Žmirić učinio je nešto što se malo koji pisac koji je pisao o Domovinskom ratu usudio, a od onih koji su pisali o Drugom svjetskom ratu takvo što se, barem u nas, nije usudio nitko. Dobro da nas je, pisac, poštedio eventualnih uvodnih scena u kojima bi se protagonisti osvješćivali i psihološki pripremali za odlazak u rat, u obranu domovine. Strašno bi patetično te uvodne scene vjerojatno ispale, i zato smo odmah, s prvom stranicom, u akciji. Neprijatelj napada, naši se brane, puca se u svim pravcima, padaju prve žrtve. Odmah je na početku jasno da su to žrtve besmislenih slučajnosti, pogrešaka koje se nisu morale dogoditi. A bit će do kraja romana još žrtava, još pogrešaka, još besmislica, još krvavih tragedija zablude. Blockbusteri su omanja vojna postrojba, izviđači koji po potrebi obavljaju i poslove vojne policije, a ime su dobili po jezgri njihova sastava, ekipi iz istoga kvarta koja se kroz djetinjstvo i mladost napajala filmovima iz lokalne videoteke. Nadmetanje u poznavanju filmova jedina im je razbibriga na ratištu, koja ih vezuje uz raniji život. Sada, s oružjem u ruci i glavom u torbi, gotovo jedino što ih određuje je to njihovo vojničko, ratničko poslanje, osebujno shvaćanje pojmova prijateljstva, odanosti, lojalnosti i časti, ali i odgovornosti, kako za one koje neposredno štite, tako i za one koji su, iz bilo kojeg razloga, ostali kod kuće. Određuje ih, ponekad bivajući i presudno za uspjeh u preživljavanju, i njihovo ponašanje u slobodno vrijeme. Tu se također transponiraju karakterne osobine i repovi sudbina iz civilnih dana, ali kao sastavnice karaktera sasvim drugačijih osoba. Tko je u ranijem životu bio birokrat, rukovodilac, politički podoban, priprost, intelektualac, prevareni muž, muljator, panker, švercer, alkoholičar, narkoman, stekao je time dio predispozicija i za snalaženje na ratištu. Međutim, sve donijeto iz civilnog života u spoju sa svime naučenim i stečenim na ratištu, promijenit će prosjek psihološkog profila svima koje je viša sila zatekla u to vrijeme na tom mjestu, svima odreda. Promijenit će ga drastičnim snižavanjem kriterija za postajanjem gospodarom života i smrti. Takva će ih svemoć navoditi, prisiljavati na jako brze odluke (ili na kukavičko prepuštanje odluka drugima, što neki mogu jer su viši po činu) nakon kojih izvršiteljima tih odluka slijede doživotna propitivanja jesu li ispravno postupili, je li tragedija zablude očešala i njih i njima bliske, ili su možda pogodili točno ono što je trebalo učiniti. U jednoj od ključnih scena romana likovi raspravljaju o čovječnosti, o tome što je čovjek, kako ostati čovjek u ratu. Iako će se likovi složiti i time naći privremeni mir među sobom, nama je jasno što nam ovaj roman poručuje: u ratu nema čovjeka i nema čovještva. Možeš biti čovjek u ratu, ali tada ne možeš izvršiti zadatak, ne možeš osigurati sigurnost onima za koje se boriš. Ali još nam nešto poručuje ovaj roman: da se u ratu ne može ostati čovjek prije tebe znaju oni koji te u rat šalju, i koji očekuju da u rat ideš umjesto njih. U ratu je svatko žrtva, a najgore prolaze oni koji to shvate tek poslije rata. Može li bijeg od rata biti izlaz iz takvih moralnih dvojbi? Možda, ali u kom trenutku? Blockbuster Zorana Žmirića jedan je od najdojmljivijih, najpotresnijih, najkrvavijih, najsimboličnijih i najantiratnijih ratnih romana koje sam u životu pročitao. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. srpnja 2009.) |
Putovi nestajanja
 Bekim Sejranović: »Nigdje, niotkuda«, roman, Profil, Zagreb, 2008. Jeste li ikad pomislili da je neka davna knjiga ponovno napisana, i da njena nova verzija može sasvim bez štetnih posljedica nadomjestiti onu staru, klasičnu? Meni se to prvi put dogodilo s Oproštajnim valcerom Milana Kundere: ta mi je knjiga nadomjestila sve što mi je, kao čitatelju, ranije značio Kockar F. M. Dostojevskog. Slična mi se stvar dogodila s romanom Nigdje, niotkuda Bekima Sejranovića. Njenim ulaskom u moj čitateljski svijet nastala je referentna točka koja zamjenjuje i istiskuje - Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže. Neću pretjerati ako kažem da bi današnjem profilu mladog čitatelja u školskoj lektiri više pasao Sejranovićev nego Krležin roman. Tko zna, možda se to jednom i dogodi. Ovaj roman kroz tri bitne životne i prostorne postaje - Bosnu, Hrvatsku i Norvešku (što su i postaje autorovog životnog itinerara) - prati nestajanje glavnoga lika. Djetinjstvo provedeno u prividu mira i blagostanja u doba nestale države u bosanskoj provinciji, školovanje i mladost u Rijeci (s neizbježnim novovalnim epizodama), sudbinska i životna neizvjesnost u doba zadnjih balkanskih ratova, izbjeglištvo a zatim i nastavak normalnog života u dalekoj Norveškoj, to su narativni okviri ovoga romana. Pravocrtnog pripovijedanja međutim ovdje nema: česti su povratci, a još češće prisjećanja na mjesta i ljude koji su iz junakovog života davno iščezli. On im dolazi na sprovode, ponovno susreće preživjele likove iz svoje prošlosti, nove žene u svom životu bezuspješno nastoji upoznati sa sredinama kojima ni on više ne pripada, prisjećanjima i pričama oživljava ljude markantnih sudbina iz starijih generacija vlastite obitelji, mirisima i okusima priziva zgode iz davnih vremena svoga života. Glavni junak, i sam prilično klimavog karaktera, živi u klimavom svijetu, raspukline se šire sa svih strana, ne samo u nosivim konstrukcijama država i društava kroz koje ga životni put silom prilika vodi. Vrlo su mu slični svi s kojima se njegov životni put isprepliće. Među bliskim članovima obitelji gotovo da nema osobnosti bez neke greške, bez neke tajne, gubitka ili debelog razočaranja. Njegovi prolazni i povremeni prijatelji, i oni iz mladosti i oni s kojima se susreće na raznim poslovima na dalekom norveškom sjeveru, u pravilu su gubitnici, bjegunci, ljudi koji su se predali, ili preživljavaju samo zahvaljujući nekoj fiks-ideji. Žene s kojima bi se tu i tamo združivao još su i najproblematičnije, zapravo su vrlo slične njemu, kao da potvrđuju tezu da se slični profili uzajamno privlače i traže. Korak po korak, susret po susret, grad po grad, za glavnog lika tek su postaje od danas do sutra, i svaka nova spoznaja svijeta oko njega u njemu produbljuje osjećaj nepripadanja, nikome i ničemu: ni rodnome gradu ni zavičaju, ni domovini ni naciji, ni obitelji ni prijateljima. On nije niotkuda i ne nalazi se nigdje, sigurna usidrenost u mjestu, kulturi ili identitetu nije životna vrijednost koja bi za njega bila relevantna. Njegov put je put u nestajanje, u nezamjetnost, a takvi su mu i suputnici. Na trenutke pomišljamo da glavni junak ovoga romana gotovo da nema pozitivnih osobina - no, ima li ih Filip Latinovicz? Sve što je pobjeglo iz Pandorine kutije, njega je snašlo, ali ipak, pogotovo kroz gorkohumorne epizode kojima se završavaju zgode vezane uz određene ljude ili mjesta, ipak nam je taj lik simpatičan, jer na dnu vlastite duše još uvijek grije i krije nadu. Da se ne nada, ne bi uvijek iznova ulazio u slične gotovo bezizlazne situacije. Prije bi se ubio, a tome ipak nije nimalo sklon. (Objavljeno u Glasu Istre, 4. srpnja 2009.) |
Indijska parodija
 Milica Lukšić: »Priče za tešku noć«, zbirka priča, Autorska kuća, Zagreb, 2008. Napokon još netko od domaćih autora piše humoristički fantasy u duljim formama! Napokon je Vanja Spirin dobio duhovnu sestru! Napokon imamo autoricu koja se u tekstu znade dobro i pametno zezati sa svime čega se dohvati: od forme, preko žanra, sve do aluzija na vrijeme naše današnje, kroz bića, stvari i pojave iz vremena davno prošlog. Suprotno zastrašujućem imenu, Priče za tešku noć jako su zabavna knjiga. Iako sam je okrstio kao fantasy, gdje po žanru zapravo i spada, ova je knjiga višestruka parodija. Prije svega, sastoji se od svega dvije priče: jedne novele i jedne minijature. Je li stoga ovo zapravo parodija zbirke priča? I žanrovsko određenje je zapravo štos, jer humoristički fantasy odavno postoji kao parodični žanr. Ovo bi onda bila parodija na parodiju? Glavni likovi su jedan bog (biće s tijelom čovjeka i glavom slona) i jedan štakor ili miš (po potrebi), a taj je bog svoje tradicionalno ime okitio i jednim suvremenim primetkom: on se naime zove Laptop Ganesha. Ta dva (glavna) lika postupno grade svoj odnos koji oscilira između obaveze i povjerenja, između podložništva i prijateljstva, no osim što mnogo i duhovito razgovaraju, bog i njegov mišji partner stvaraju alternativnu radnju priče: pišu scenarij za bollywoodski spektakl - o čemu drugom doli o bogovima i herojima. Radnja njihovog filma je također fantasy, iako je smještena u suvremenost: glavna junakinja, ljepotica iz zabitog indijskog sela, koja se umjesto za jednog od buljuka seoskih udvarača naumila udati za ni manje ni više nego pravoga boga (stjecajem okolnosti Ganeshinog brata Murugana), za čuvare ima, recimo, strogu braću na motorima koji poput konjice iz američkih vesterna uvijek stignu na mjesto radnje tek trenutak prekasno. Nastajanje tog scenarija, svađe između Ganeshe i štakora oko varijanti razvoja i raspleta radnje, dogovaranja o ubacivanju glazbenih i plesnih scena («opet malo tancanja«) u film, razrada glavnih (bog Murugan mijenja obličja ne bi li iskušao svoju potencijalnu nevjestu, a kad se pojavi u svome pravom obličju, svih udova, baš svih, ima po šest) i epizodnih likova (djed koji sjedi u svojoj rupi i puši, pametan!), i Ganeshino ubacivanje samog sebe kao lika u film, naravno u ulozi božanske intervencije, nevjerojatno su zabavni i smiješni. No, kad se primirimo od smijanja, zapazit ćemo još jednu parodičnu crtu ove humoristične fantasy novele: to je naša, zapadnjačka, šminkerska i snobovska zaljubljenost u Indiju i sve što dolazi iz te naoko mistične i tajanstvene zemlje. Stvarno, jeste li ikad razmislili zašto poznajete puno više ljudi koji se bave Indijom nego onih koji se, recimo, bave Skandinavijom ili Švicarskom? Još jedna parodična razina ove knjige je poigravanje s tekstom i jezikom, od formalno-grafičkih štosova poput ubacivanja didaskalija u pripovijedanje, korištenja neslovnih grafičkih simbola (slično kao u stripovima), umetanja e-mail prepiske između autora i urednika, pa sve do raskalašenog igranja novoskovanim riječima i pojmovima (primjerice, Ganesha i štakor ne pišu scenarij za film, nego filem). A najzanimljivije je što sve to ne moramo doživljavati kao eksperiment, već kao zgodno i maštovito usustavljeno književno djelo, za koje već rekoh da je izuzetno zabavno, ali i poučno. I onaj tko ne zna ništa o Indiji, iz ovoga će steći neke osnovne informacije, naravno ne baš pouzdane. I riječ-dvije o drugoj, jako kratkoj priči: dva urbana purgerska psa lutalice razgovaraju o svom viđenju biblijske scene Isusovog raspeća. Naravno da je slučaj ispripovijedan rječnikom i kategorijama sasvim današnje - ulice. (Objavljeno u Glasu Istre, 27. lipnja 2009.) |
Djetinjstvo u podrumu
 Maša Kolanović: »Sloboština Barbie«, roman, V.B.Z., Zagreb, 2008. Svijet odraslih gledan dječjim očima, to je stara priča. Međutim, svijet odraslih i njemu malko podređen svijet djece, oba gledana očima dječjih igračaka, e, to je već sasvim nova priča, još neviđena. A način na koji se autorica Maša Kolanović snašla vrludajući između ta tri svijeta je blago rečeno - genijalan. Riječi i rečenice kojima je među tim svjetovima ova debitantica u hrvatskoj književnosti uspostavila hijerarhiju i interakciju, sustave vrijednosti, uzajamne odraze, i na kraju očekivani i neminovni raspad najkrhkijega među njima, složene su u roman koji će nam priuštiti mnoge vesele trenutke, ali nas i duboko zabrinuti, potresti, natjerati da se zamislimo što zapravo odrasli čine djeci kada svojim međusobnim odnosima, svojim tako staračkim ratovima, politikama, kriminalom i manipulacijama, nipošto malenima ne daju ono što se u školskim čitankama naziva »svijetao primjer«. U novozagrebačkom kvartu Sloboština, u novogradnjama s mnogo ulaza i stepeništa, s kanalizacijskim šahtovima pred njima i s vrlo malo zelenila, poveća skupina djece odrasta u sumrak jedne i u osvit druge države. Uznemirujuće vijesti s radija i televizije uskoro prerastaju u uzbune i zračne opasnosti, u odjeke udaljenih kanonada, pa dječje igre sa stepeništa i šahtova sele u podrumska skloništa. Što se djece i njihovih roditelja tiče, takvo nametnuto stanje stvari traje, traje, i jednoga dana svrši, život se ponovno normalizira, iz podruma se svakodnevica vraća u stanove, a dječje društvo odrasta i razilazi se. Međutim, u toj relativno kratkotrajnoj životnoj epizodi ljudskih likova, njihove igračke, njihove barbike i ostala čovjekolika stvorenja od gume, plastike i šarenih krpica, njihove lutke, dakle, proživljavaju dugačke, kompleksne, uzbudljive i originalne živote. Cijeli je roman pisan iz perspektive dječjeg pripovjedača u prvom licu, međutim taj mali pripovjedač ne priča o sebi, već o lutkama, o barbikama. Protagonisti ovog romana su lutke, koje se svakoga dana na poklopcima šahtova pred kućom ili u podrumu upuštaju u uzajamne odnose koji kao da ne ovise o njihovim dječjim vlasnicima odnosno manipulatorima. Barbi svijet je u tim dječjim igrama (odnosno: u izmaštanim životima pojedinih lutaka i njihovoj maloj zajednici) dominantan, i u početku je ideal kvalitetne dječje igre preslika prizora iz Barbi časopisa ili reklama. Kako postupno u živote njihovih vlasnika sve intenzivnije i nametljivije ulazi stvarnost, tako i odnosi između lutaka postaju drukčiji, napetiji, a igre stvarnosnije. Bez obzira jesu li im vlasnice djevojčice ili dječaci, lutke Barbie i njihova pratnja, posebice pravi i lažni Kenovi (jedan od najrazrađenijih likova je defektni i karakterom šizofrenični lutak Dr. Kajfeš) započinju veze, priređuju vjenčanja, upuštaju se u preljube, tuže se i sudski nadmeću za imovinu, vode svoje više ili manje glamurozne poslove; to na razini pojedinačnih likova. Kao zajednica, pak, priređuju festivale domoljubnih pjesama, liječe ranjene gardiste, primaju u igru djecu-izbjeglice i njihove lutke (čak i ako nisu barbike), snimaju političko-propagandne spotove, prenose u svoje igre rječnik i postupke odraslih, ono što vide i čuju u dnevniku, vijestima i reklamama, ali i stranim TV serijama. Vrlo smiješan i vrlo ozbiljan je, u isti mah, roman Sloboština Barbie, za koga Miljenko Jergović u pogovoru piše da opisuje »posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji, a prvo u Hrvatskoj«. Dodat ću: i vrlo hrabar, jer ono što se, komentirajući svijet i riječi odraslih, ne bi usudila ni djeca, ovdje bez dlake na jeziku čine - njihove lutke. (Objavljeno u Glasu Istre, 20. lipnja 2009.) |
Čefursko prokletstvo
 Goran Vojnović: »Čefuri raus!«, roman, EPH/Liber, Zagreb, 2009. Još u bivšoj državi Slovenija je bila svojevrsni eldorado za jeftinu radnu snagu iz istočnijih i južnijih područja te iste države i još tada se, za te doseljenike, uvriježio pogrdni naziv čefuri. Nakon rasapa bivše države slovenski čefuri naglo su »stekli porijeklo« iz međusobno zaraćenih, neprijateljskih domovina, no iz svih njih nastavili su u još većem broju pristizati u tu, Europi najbližu balkansku državu. Iako su s ovih strana slovenske granice ti ljudi, često i protiv svoje volje, klasificirani kao Srbi, Hrvati, Bosanci, Makedonci…, za svoje slovenske sugrađane nastavili su biti i dalje - čefuri, Balkanci, primitivci, neobrazovani, alkoholu i nasilju skloni građani nižeg reda. Usred slovenske prijestolnice formirane su gotovo čiste čefurske gradske četvrti u kojima su kao djeca doseljenih čefura, unatoč tome što su rođeni u Sloveniji i što idu u slovenske škole, odrastali također - čefuri. Asimilacija i akulturacija polomili su zube na tom tvrdom soju balkanskog tradicionalizma, na tom potkupljivom, ali nepopravljivom mentalitetu kojem se nova domovina potrudila podariti jedino nametanjem, možda čak i sustavnim usađivanjem kompleksa manje vrijednosti. A u balkanskoj glavi, bez obzira na mjesto rođenja, taj kompleks manje vrijednosti nailazi na izuzetno plodno tlo, prebogato genskim, emocionalnim i psihološkim hranjivim tvarima. Glavi lik romana Čefuri raus! jest čefurski tinejdžer Marko Đorđić, rođen u Sloveniji, dijete bosanskih Srba, tipičnih čefura, pohađa slovensku školu, druži se s trojicom najboljih čefurskih (ali raznonacionalnih) prijatelja, trenira košarku za Slovan i uvjeren je da je sjeban, i zato što je tinejdžer i zato što je čefur. Od roditeljskog doma, preko susjeda, rođaka, škole i kluba pa do šireg okruženja - običnih nedužnih prolaznika, ali i policije - Marko trpi i osjeća represiju, omalovažavanje, uvrede i podmetanja, a njegova je frustracija povećana i akutnim nedostatkom ljubavi i pažnje, kako roditeljske tako i one koju svaki tinejdžer vapi što prije upoznati i spoznati. Pripovijedajući svoju životnu priču u prvome licu mladi čefur Marko nesvjesno katalogizira i minuciozno oblikuje socijalnu sliku današnje Slovenije, a napose razlaže sindrom odnosa prema doseljenicima koji je, po mnogim osobinama, prilično blizak odnosu moćnije prema manje moćnoj društvenoj grupi u raznim drugim kulturama i povijesnim razdobljima, samo što je tada taj odnos nazivan puno gorim imenima. No, u pripovijedanjima glavnoga lika nema samo trpkosti, nižu se tu i emotivni, i duhoviti, i romantični doživljaji, iz kojih puna nade proviruje toplina balkanske duše, u rijetkim trenucima kad ju ne obuzme osjećaj neizlječiva prokletstva. Ima nade za čefure, naziru se putovi njihove ljudske afirmacije, ne moraju svi završiti kao narkomani, dileri, agresivci i nasilnici - zaključit ćemo kad se priča privede kraju, iako je sudbina glavnoga junaka upravo suprotna. Samo se obje strane moraju malo potruditi. Kako saznajemo iz pogovora Borisa Dežulovića, autora romana Čefuri raus! Gorana Vojnovića slovenska je policija godinu dana nakon izlaska knjige privela i zahtijevala da objasni što je njegov glavni lik Marko Đorđić »zapravo mislio« kad je u jednom kratkom ulomku na niti pola stranice izrekao uobičajene mladenačke grdnje, poruge i psovke na račun slovenskih plavaca. Roman je, međutim, u Sloveniji postao veliki hit, a ovjenčao se i književnim nagradama. Njegovi prijevodi sa slovenskog izašli su istovremeno i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. (Objavljeno u Glasu Istre, 13. lipnja 2009.) |
Sentimentalna apokalipsa
 Boris Gregorić: »Kali Juga«, zbirka priča, Meandar, Zagreb, 2009. Sviđaju mi se zbirke s puno priča, pogotovo kad su te priče kratke, i kad se autor razmaše i raspiše o toliko raznorodnih tema i motiva da nam se na trenutak učini kako su sve to zapravo priče ni o čemu. No, iz te usitnjene slike nekako se puno jasnije vidi što je pisac htio reći. Iako Boris Gregorić u svojim pričama preskače mnoge meridijane i paralele, u nešto manjoj mjeri i vremenska razdoblja, iako se u nekim pričama koncentrira na pojedinca, u nekima na par, u nekima na skupinu likova, a u nekima bogme i na cijelo čovječanstvo; iako raznomeridijanske i mnogoimene priče nisu grupirane već izmiješane, poredane nasumce, sasvim ćemo lijepo naslutiti što nam pisac poručuje. A redoslijed primljenih poruka koji slijedi proizvoljan je, bez hijerarhije važnosti, vrijednosti ili težine. Ponajprije, pisac uživa u pisanju. Možda pomalo sebično, ovaj autor neke priče gradi od pročišćene verbalne ljepote, od riječi i rečenica koje stvaraju atmosferu i karaktere, a zatim priča (u tome ću primijetiti, ali ne i spočitnuti sebičnost) naprasno staje: nije dovedena do kraja, zastala je na epizodi, lijepoj i dojmljivoj doduše, inspirativnoj za vlastito čitateljsko domišljanje kako će se dalje likovi snaći, ali ipak nedovršenoj. Ako je sve to tako lijepo, zašto se kod manjeg broja priča, ne kod većine, osjećam zakinut? Zato jer sam se u dostupnom dijelu priče uvjerio kako ovaj pisac umije lijepo pripovijedati, a moje domišljanje nastavka naprosto ne bi bilo jednako dobro. Uživajte u životu jednako kao što ja uživam u pisanju, poručuje dalje pisac kroz opise dojmova svojih likova, isječaka s njihovih putovanja, razgovora, a ponajviše snova, njihovih pritajenih ili podijeljenih želja, ukoliko su u ovozemaljskom životu ipak nezadovoljni. Popisi snova ili liste želja javljaju se u više priča kao lajtmotiv (nekim likovima kao jedan od tih nedosanjanih snova, kao jedna od idealnih želja je - življenje u Istri!). Likovi, muški i ženski, koje pratimo u svakodnevnim, ali ipak češće u neuobičajenim situacijama (čudnim, ali ne opasnim), nemaju većih problema sa životom, ali ipak imaju snove kojima teže. Ne znamo hoće li ih ostvariti, jer tu je još jedan lajtmotiv: smak svijeta, apokalipsa, nestanak svega poznatoga. Nije ta opasnost latentna, nije to prijetnja, ne juriša asteroid prema Zemlji, ali zna se i osjeća da će do toga doći, jednom, nekad, izvan svake sumnje neizbježno, na ovaj ili onaj način. I što činiti kad se toga postane svjestan? To je bar lako, čitamo iz Gregorićevih priča: biti dobar, voljeti, darivati drugima ljepotu, uživati u osjećajima i njihovom dijeljenju. Čak i Gregorićeve satire iz ove zbirke, a to su pretežito priče dulje od stranicu-dvije, povest će nas u pravcu tih i takvih poruka. Panične apokalipse iz filmova katastrofe nekako se ne mogu dogoditi likovima iz ovih priča; oni bi to, čini mi se, proživjeli puno sentimentalnije. Otputovali bi na mitska mjesta svojih maštanja, recimo. Voljeli bi kako nikad nisu. Gledali bi smrti u oči lamentirajući sami sa sobom i svojim bližnjima jesu li opravdali svoje postojanje na Zemlji. Dostizali bi nove dimenzije iskrenosti, humanosti i poštenja. (Objavljeno u Glasu Istre, 6. lipnja 2009.) |
