Marketing
Zagrebački anti-Faust
Kristijan Vujičić: »Udruženje za mravlje igre«, roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
Klasični motiv poigravanja Nečastivog s običnim smrtnicima, a poglavito s trenutačnim službenim tumačenjima biblijskih dogmi, moralnosti i etike svakidašnjeg života, neiscrpno je literarno nadahnuće. I u našoj i u stranim književnostima faustovske su varijacije već dvjestotinjak godina omiljen izazov za mnoge pisce, a od čuvenog Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita kao da se razvija čitav podžanr o avanturama nadnaravnih bića iz oficijelnih religijskih sustava u suvremenim civilizacijama našeg tehnološkog doba.
U tim vodama pliva i Vujičićev roman Udruženje za mravlje igre, s time da je mjesto radnje Zagreb. Nečastivi utjelovljen u čovječuljku Atonosu (naravno, anagramska imena su skoro obvezna žanrovska oznaka ovakve literature) pokreće niz neobičnih zbivanja u savezništvu s mravima, a antipod tom vrhovnom negativcu je lagano zamućeni karakter Ladislava Nemeta, osobitog po tome što godinu dana ne spava i u svome stanu slika fresku golgotskoga raspeća. Fresku nikako da dovrši, no u zapletu romana na zagrebačkim se ulicama događa otjelovljenje, živa rekonstrukcija Nemetove freske, kao rezultat zlonamjernih nadnaravnih djelovanja Atonosa i njegovih mrava. Nemet, naravno, Atonosu smeta, i u tom se rivalstvu pruža šansa za dramatski obračun. O tome tko će pobijediti, ovisi sudbina Zagreba i svijeta.
Ovakav zaplet već bi bio dostatan za dobru, uzbudljivu i napetu priču, međutim, neofaustovska ili neobulgakovljevska literatura nikad nije tako jednostavna, jasna i pravocrtna. Pisac je zato temeljni komplot začinio motivom pseudopovijesne sekte ili tajnog udruženja (detaljno pseudodokumentiranog kronologijom njenih naziva i predvodnika), koje doslovnim sanjanjem povijesnih događaja te događaje može izbrisati, poništiti. Takav background do vrlo uspjele groteske uzdiže sam završetak romana i način na koji Nemet pobjeđuje Atonosa iako sve ukazuje na to da se ipak nije uspio oduprijeti i da je postao njegovom žrtvom. Međutim, vrijednosni predznak te sekte, odnosno spoznaja na čijoj je ona strani, ostaju prilično nejasni, pa se čine tek još jednom natuknicom u enciklopediji teorija zavjera i povijesti tajnih udruženja.
Mravi su kao moćna, čudesna i magijska sila u romanu sveprisutni, i oni su pseudodokumentirani nizom »novinskih izrezaka« i izvadcima iz »stručne literature«, ali kao da nisu dovoljno subjektivizirani u romanu. Doduše, oni jesu Atonosovo oruđe, njegova vojska i pošast koju je on poslao na čovječanstvo, no potencijal im je mogao biti puno bolje iskorišten.
Literarno je ovaj tekst izuzetno zanimljiv, i osobno volim takve kombinacije i takva uzajamna nadmudrivanja između simboličnih oličenja povijesti i suvremenosti, između dogmatsko-hijerarhijskog i slobodoumnog pogleda na život i svijet, takvo slobodno (pa čak i besramno) dovođenje u sumnju tradicionalnih i službeno nametnutih vrijednosti. Većina takvih moralnih sukoba u ovome se romanu, međutim, događa unutar svijesti samih likova; Atonos se uglavnom drži na sigurnoj distanci, a žrtvama ili suparnicima otvoreno pristupa samo kad je uvjeren u vlastitu premoć.
U tome možda treba tražiti alegoričnost ovog romana - u poruci da je otvorena borba za istinu, pravdu, čovjekoljublje, ljubav uglavnom bezizgledna jer se protivnik (Vlada, Crkva, Država, Kapital, ili bilo koja pozicija autoriteta, vlasti i moći) nikad neće ogoljeti, nikad neće pristati na ravnopravnu borbu, jer uvijek ima spremne mehanizme podjarmljivanja i kontrole. Sve do konačnog istrebljenja, što je Atonosov cilj, iz pukog razloga što ljudi, kao vrsta - nisu zadovoljili.
(Objavljeno u Glasu Istre, 25. srpnja 2009.)
Post je objavljen 09.02.2010. u 09:26 sati.