Marketing
Djetinjstvo u podrumu
Maša Kolanović: »Sloboština Barbie«, roman, V.B.Z., Zagreb, 2008.
Svijet odraslih gledan dječjim očima, to je stara priča. Međutim, svijet odraslih i njemu malko podređen svijet djece, oba gledana očima dječjih igračaka, e, to je već sasvim nova priča, još neviđena. A način na koji se autorica Maša Kolanović snašla vrludajući između ta tri svijeta je blago rečeno - genijalan. Riječi i rečenice kojima je među tim svjetovima ova debitantica u hrvatskoj književnosti uspostavila hijerarhiju i interakciju, sustave vrijednosti, uzajamne odraze, i na kraju očekivani i neminovni raspad najkrhkijega među njima, složene su u roman koji će nam priuštiti mnoge vesele trenutke, ali nas i duboko zabrinuti, potresti, natjerati da se zamislimo što zapravo odrasli čine djeci kada svojim međusobnim odnosima, svojim tako staračkim ratovima, politikama, kriminalom i manipulacijama, nipošto malenima ne daju ono što se u školskim čitankama naziva »svijetao primjer«.
U novozagrebačkom kvartu Sloboština, u novogradnjama s mnogo ulaza i stepeništa, s kanalizacijskim šahtovima pred njima i s vrlo malo zelenila, poveća skupina djece odrasta u sumrak jedne i u osvit druge države. Uznemirujuće vijesti s radija i televizije uskoro prerastaju u uzbune i zračne opasnosti, u odjeke udaljenih kanonada, pa dječje igre sa stepeništa i šahtova sele u podrumska skloništa. Što se djece i njihovih roditelja tiče, takvo nametnuto stanje stvari traje, traje, i jednoga dana svrši, život se ponovno normalizira, iz podruma se svakodnevica vraća u stanove, a dječje društvo odrasta i razilazi se. Međutim, u toj relativno kratkotrajnoj životnoj epizodi ljudskih likova, njihove igračke, njihove barbike i ostala čovjekolika stvorenja od gume, plastike i šarenih krpica, njihove lutke, dakle, proživljavaju dugačke, kompleksne, uzbudljive i originalne živote.
Cijeli je roman pisan iz perspektive dječjeg pripovjedača u prvom licu, međutim taj mali pripovjedač ne priča o sebi, već o lutkama, o barbikama. Protagonisti ovog romana su lutke, koje se svakoga dana na poklopcima šahtova pred kućom ili u podrumu upuštaju u uzajamne odnose koji kao da ne ovise o njihovim dječjim vlasnicima odnosno manipulatorima. Barbi svijet je u tim dječjim igrama (odnosno: u izmaštanim životima pojedinih lutaka i njihovoj maloj zajednici) dominantan, i u početku je ideal kvalitetne dječje igre preslika prizora iz Barbi časopisa ili reklama. Kako postupno u živote njihovih vlasnika sve intenzivnije i nametljivije ulazi stvarnost, tako i odnosi između lutaka postaju drukčiji, napetiji, a igre stvarnosnije.
Bez obzira jesu li im vlasnice djevojčice ili dječaci, lutke Barbie i njihova pratnja, posebice pravi i lažni Kenovi (jedan od najrazrađenijih likova je defektni i karakterom šizofrenični lutak Dr. Kajfeš) započinju veze, priređuju vjenčanja, upuštaju se u preljube, tuže se i sudski nadmeću za imovinu, vode svoje više ili manje glamurozne poslove; to na razini pojedinačnih likova. Kao zajednica, pak, priređuju festivale domoljubnih pjesama, liječe ranjene gardiste, primaju u igru djecu-izbjeglice i njihove lutke (čak i ako nisu barbike), snimaju političko-propagandne spotove, prenose u svoje igre rječnik i postupke odraslih, ono što vide i čuju u dnevniku, vijestima i reklamama, ali i stranim TV serijama.
Vrlo smiješan i vrlo ozbiljan je, u isti mah, roman Sloboština Barbie, za koga Miljenko Jergović u pogovoru piše da opisuje »posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji, a prvo u Hrvatskoj«. Dodat ću: i vrlo hrabar, jer ono što se, komentirajući svijet i riječi odraslih, ne bi usudila ni djeca, ovdje bez dlake na jeziku čine - njihove lutke.
(Objavljeno u Glasu Istre, 20. lipnja 2009.)
Post je objavljen 09.02.2010. u 07:57 sati.