Marketing
Indijska parodija
Milica Lukšić: »Priče za tešku noć«, zbirka priča, Autorska kuća, Zagreb, 2008.
Napokon još netko od domaćih autora piše humoristički fantasy u duljim formama! Napokon je Vanja Spirin dobio duhovnu sestru! Napokon imamo autoricu koja se u tekstu znade dobro i pametno zezati sa svime čega se dohvati: od forme, preko žanra, sve do aluzija na vrijeme naše današnje, kroz bića, stvari i pojave iz vremena davno prošlog.
Suprotno zastrašujućem imenu, Priče za tešku noć jako su zabavna knjiga. Iako sam je okrstio kao fantasy, gdje po žanru zapravo i spada, ova je knjiga višestruka parodija. Prije svega, sastoji se od svega dvije priče: jedne novele i jedne minijature. Je li stoga ovo zapravo parodija zbirke priča? I žanrovsko određenje je zapravo štos, jer humoristički fantasy odavno postoji kao parodični žanr. Ovo bi onda bila parodija na parodiju?
Glavni likovi su jedan bog (biće s tijelom čovjeka i glavom slona) i jedan štakor ili miš (po potrebi), a taj je bog svoje tradicionalno ime okitio i jednim suvremenim primetkom: on se naime zove Laptop Ganesha. Ta dva (glavna) lika postupno grade svoj odnos koji oscilira između obaveze i povjerenja, između podložništva i prijateljstva, no osim što mnogo i duhovito razgovaraju, bog i njegov mišji partner stvaraju alternativnu radnju priče: pišu scenarij za bollywoodski spektakl - o čemu drugom doli o bogovima i herojima. Radnja njihovog filma je također fantasy, iako je smještena u suvremenost: glavna junakinja, ljepotica iz zabitog indijskog sela, koja se umjesto za jednog od buljuka seoskih udvarača naumila udati za ni manje ni više nego pravoga boga (stjecajem okolnosti Ganeshinog brata Murugana), za čuvare ima, recimo, strogu braću na motorima koji poput konjice iz američkih vesterna uvijek stignu na mjesto radnje tek trenutak prekasno. Nastajanje tog scenarija, svađe između Ganeshe i štakora oko varijanti razvoja i raspleta radnje, dogovaranja o ubacivanju glazbenih i plesnih scena («opet malo tancanja«) u film, razrada glavnih (bog Murugan mijenja obličja ne bi li iskušao svoju potencijalnu nevjestu, a kad se pojavi u svome pravom obličju, svih udova, baš svih, ima po šest) i epizodnih likova (djed koji sjedi u svojoj rupi i puši, pametan!), i Ganeshino ubacivanje samog sebe kao lika u film, naravno u ulozi božanske intervencije, nevjerojatno su zabavni i smiješni.
No, kad se primirimo od smijanja, zapazit ćemo još jednu parodičnu crtu ove humoristične fantasy novele: to je naša, zapadnjačka, šminkerska i snobovska zaljubljenost u Indiju i sve što dolazi iz te naoko mistične i tajanstvene zemlje. Stvarno, jeste li ikad razmislili zašto poznajete puno više ljudi koji se bave Indijom nego onih koji se, recimo, bave Skandinavijom ili Švicarskom?
Još jedna parodična razina ove knjige je poigravanje s tekstom i jezikom, od formalno-grafičkih štosova poput ubacivanja didaskalija u pripovijedanje, korištenja neslovnih grafičkih simbola (slično kao u stripovima), umetanja e-mail prepiske između autora i urednika, pa sve do raskalašenog igranja novoskovanim riječima i pojmovima (primjerice, Ganesha i štakor ne pišu scenarij za film, nego filem). A najzanimljivije je što sve to ne moramo doživljavati kao eksperiment, već kao zgodno i maštovito usustavljeno književno djelo, za koje već rekoh da je izuzetno zabavno, ali i poučno. I onaj tko ne zna ništa o Indiji, iz ovoga će steći neke osnovne informacije, naravno ne baš pouzdane.
I riječ-dvije o drugoj, jako kratkoj priči: dva urbana purgerska psa lutalice razgovaraju o svom viđenju biblijske scene Isusovog raspeća. Naravno da je slučaj ispripovijedan rječnikom i kategorijama sasvim današnje - ulice.
(Objavljeno u Glasu Istre, 27. lipnja 2009.)
Post je objavljen 09.02.2010. u 08:22 sati.