Marketing
Štreber i šminkerica
Alen Kapidžić: »Noć uz Rijeku«, roman, Zigo, Rijeka 2008.
Dio se naših mlađih domaćih pisaca doista kreativno gnuša svakodnevice i stvarnosti. Knjige što su ih posljednjih mjeseci objavili, primjerice, Franjo Janeš, Nikola Stjelja, a sada eto i Alen Kapidžić, s Metastazama kao eventualno poznatijim, ali ne nužno uvaženim uzorom, sasvim nemetaforično, drito u glavu, identificiraju mentalitet koji poput posvemašnje pošasti obuzima populaciju sve mlađih dobnih uzrasta. Samo što se »sex, drugs and rock'n'roll« u prozi mladih hrvatskih autora oplemenjuju još i nasiljem - grubim, krvavim, bezrazložnim nasiljem.
Grupi mladih likova jedan se naizgled rutinski noćni provod u Rijeci pretvara u krvavu noćnu moru. Štreberi, šminkeri, nasilni skinheadsi, naoružani psihopati, kurvice i drkadžije, bogatunska zlatna djeca i radnička mladež žuljavih dlanova, ostarjeli novovalovci i ravnodušni partijaneri, alkoholičari i narkomani, policajci - nadobudni početnici i oprezni veterani, vrlo zanimljiva paleta od desetak-petnaestak likova ganja se tom noćnom Rijekom uzduž i poprijeko, traga za katalizatorom vlastitih frustracija, otvara i zatvara ljušture svojih društvenih uloga.
Roman počinje gotovo kao tinejdžerska pripovijest: tijekom prvih se nekoliko poglavlja već pitamo je li došavši do nas ova knjiga promašila ciljnu dobnu skupinu, no s vremenom događaji postaju zamršeniji, složeniji, krvaviji, sudbinskiji, a kad počinju padati glave, već smo u vodama naturalističke literature, da bi se u samom finišu, s nekoliko sasvim nadrealističkih epizoda, priča sasvim lijepo posložila. Alen Kapidžić napisao je modernu krvavu bajku, upozoravajući i uznemiravajući roman o tamnoj strani života i svijesti današnje mladeži. No to, da stvar bude neobičnija, uopće nije neobično. Takva literatura danas je trend, mladi pisac osjeća da danas treba na taj način progovarati, objelodanjujući i ogoljujući ono o čemu nitko, pa čak ni crne kronike, ne želi pisati. Nešto je drugo neobično u ovome romanu, nešto zbog čega bih se čak ispričao što sam ovu prozu nazvao bajkom, i zbog čega bih radije o Noći uz Rijeku govorio kao o socijalnoj prozi. Riječ je o osjećajima ili o njihovom nedostatku, odnosno odricanju od njih.
Naravno, stvar nije baš tako jednostavna. Na jednoj razini, ta igra osjećajima iskrsava kod neuspješnih pokušaja da se raziđe družina skinheadsa nakon što im lovina uspije onesposobiti nekoliko članova. Dok love, oni su opasne noćne gradske zvijeri, a kad se previjaju u bolovima i krvi postaju tek uplašena djeca, u žrvnju između psihopatskog vođe s kukastim križem preko oka i strogog oca koji neće oprostiti razbijeni auto.
No, jedna je druga scena emocionalno puno jača. Obratite pozornost na dirljiv prizor u kojem šminkerica Mina zavodi štrebera Herberta. Iako su oboje malo ohrabreni kokainom, taj kontakt koji se bez opijata i bez crne čarolije tog određenog trenutka možda nikad ne bi dogodio, u romanu obavlja svoju očekivanu funkciju, sve dok se stvar ne svrši. Tada Herbert, kokainu usprkos, doživljava provalu emocija, na koju Mina odgovara potpunim negiranjem, zatvaranjem, blokadom, grubim odbijanjem i agresijom. »Jel' nekog briga kako se ja osjećam? Nije. Zašto bi onda mene bilo briga za druge? I zato mi nemoj onda tu srat' kako se ti osjećaš jer me to ne zanima!«, tako zbori Mina nakon što je potrošila Herberta, i na tome o čemu ona priča zapravo se temelji Kapidžićev roman. Sve drugo, i skinheadsovska cipelarenja, i pucanje sačmaricama, i narko-alkoholni ispadi, i seksualna zastranjenja, rezultati su tog gubljenja, tog nestajanja ili tog nedostatka razmjene - osjećaja.
(Objavljeno u Glasu Istre, 1. kolovoza 2009.)
Post je objavljen 23.02.2010. u 12:19 sati.