Marketing
Sentimentalna apokalipsa
Boris Gregorić: »Kali Juga«, zbirka priča, Meandar, Zagreb, 2009.
Sviđaju mi se zbirke s puno priča, pogotovo kad su te priče kratke, i kad se autor razmaše i raspiše o toliko raznorodnih tema i motiva da nam se na trenutak učini kako su sve to zapravo priče ni o čemu. No, iz te usitnjene slike nekako se puno jasnije vidi što je pisac htio reći. Iako Boris Gregorić u svojim pričama preskače mnoge meridijane i paralele, u nešto manjoj mjeri i vremenska razdoblja, iako se u nekim pričama koncentrira na pojedinca, u nekima na par, u nekima na skupinu likova, a u nekima bogme i na cijelo čovječanstvo; iako raznomeridijanske i mnogoimene priče nisu grupirane već izmiješane, poredane nasumce, sasvim ćemo lijepo naslutiti što nam pisac poručuje. A redoslijed primljenih poruka koji slijedi proizvoljan je, bez hijerarhije važnosti, vrijednosti ili težine.
Ponajprije, pisac uživa u pisanju. Možda pomalo sebično, ovaj autor neke priče gradi od pročišćene verbalne ljepote, od riječi i rečenica koje stvaraju atmosferu i karaktere, a zatim priča (u tome ću primijetiti, ali ne i spočitnuti sebičnost) naprasno staje: nije dovedena do kraja, zastala je na epizodi, lijepoj i dojmljivoj doduše, inspirativnoj za vlastito čitateljsko domišljanje kako će se dalje likovi snaći, ali ipak nedovršenoj. Ako je sve to tako lijepo, zašto se kod manjeg broja priča, ne kod većine, osjećam zakinut? Zato jer sam se u dostupnom dijelu priče uvjerio kako ovaj pisac umije lijepo pripovijedati, a moje domišljanje nastavka naprosto ne bi bilo jednako dobro.
Uživajte u životu jednako kao što ja uživam u pisanju, poručuje dalje pisac kroz opise dojmova svojih likova, isječaka s njihovih putovanja, razgovora, a ponajviše snova, njihovih pritajenih ili podijeljenih želja, ukoliko su u ovozemaljskom životu ipak nezadovoljni. Popisi snova ili liste želja javljaju se u više priča kao lajtmotiv (nekim likovima kao jedan od tih nedosanjanih snova, kao jedna od idealnih želja je - življenje u Istri!). Likovi, muški i ženski, koje pratimo u svakodnevnim, ali ipak češće u neuobičajenim situacijama (čudnim, ali ne opasnim), nemaju većih problema sa životom, ali ipak imaju snove kojima teže. Ne znamo hoće li ih ostvariti, jer tu je još jedan lajtmotiv: smak svijeta, apokalipsa, nestanak svega poznatoga.
Nije ta opasnost latentna, nije to prijetnja, ne juriša asteroid prema Zemlji, ali zna se i osjeća da će do toga doći, jednom, nekad, izvan svake sumnje neizbježno, na ovaj ili onaj način. I što činiti kad se toga postane svjestan? To je bar lako, čitamo iz Gregorićevih priča: biti dobar, voljeti, darivati drugima ljepotu, uživati u osjećajima i njihovom dijeljenju. Čak i Gregorićeve satire iz ove zbirke, a to su pretežito priče dulje od stranicu-dvije, povest će nas u pravcu tih i takvih poruka. Panične apokalipse iz filmova katastrofe nekako se ne mogu dogoditi likovima iz ovih priča; oni bi to, čini mi se, proživjeli puno sentimentalnije. Otputovali bi na mitska mjesta svojih maštanja, recimo. Voljeli bi kako nikad nisu. Gledali bi smrti u oči lamentirajući sami sa sobom i svojim bližnjima jesu li opravdali svoje postojanje na Zemlji. Dostizali bi nove dimenzije iskrenosti, humanosti i poštenja.
(Objavljeno u Glasu Istre, 6. lipnja 2009.)
Post je objavljen 09.02.2010. u 07:34 sati.