Marketing
Meditacije o tjelesnosti
Dorta Jagić: »Kičma«, zbirka priča, Aora, Zagreb, 2009.
Ispjevano je na tisuće pjesama o tijelu, svome trpljenom ili tuđem obožavanom, o tijelu u cjelini ili pojedinim njegovim dijelovima: licu, očima, kosi, rukama, bedrima, leđima, nogama, stopalima, prstima, spolovilima, mozgu. I Dorta Jagić, autorica ove prozne zbirke, je pjesnikinja: objavila je već četiri zbirke pjesama, dobivala nagrade, i za poeziju i prozu, ali ovo joj je prva prozna knjiga, prvi pokušaj pripovijedanja. Moram odmah reći: što se pripovijedanja tiče, pokušaj nije jako uspio. Ove kratke priče daleko su od narativnih obrazaca na koje smo navikli u domaćoj novijoj književnosti, nema stereotipnih likova ni kotrljajuće fabule, nema preokreta i pouka, ali ipak su ove priče mala prozna remek-djela. Nazvao bih ih meditativnim prozama: autorica u proznom izričaju gotovo stihove slaže, slike i doživljaje niže aluzijama, introspektivnim prispodobama, izvrtanjem pojmova lika i bića, a sve ove proze, ili skoro sve, meditiraju (ne pripovijedaju, dakle, već upravo meditiraju) nad tjelesnošću. Onom doslovnom, kada je riječ o pojedinim dijelovima tijela, o osjetu, osjećaju i odnosu prema vlastitome nosu, uhu, kosi, nogama; ili onom prenesenom, kada kroz razmišljanja o starenju ili fiziološkim funkcijama tijelo biva zamjenom, surogatom za biće.
Priče u kojima tjelesni organi parcijalno bivaju subjektima čak su i duhovite: zamislite jezik koji u priči ima funkciju lika, a ostatak tijela u psihofizičkom jedinstvu sa svjesnošću bića koje mu je vlasnik ima funkciju drugog lika, i ta se dva lika svađaju, prepucavaju, idu jedan iza drugog na ulici, ljute se i zamjeraju si zbog lošeg funkcioniranja ili nepromišljenosti, čak se i kažnjavaju, i na kraju se nakon katarze ponovno stapaju u jedno. U drugoj priči, uši se smatraju hendikepiranima u odnosu na oči jer se ne mogu voljno sklopiti bez pomoći, recimo, prstiju.
Odvojeno subjektiviziranje tijela i svijesti u pričama Jagić nije posve metaforično: radi se doista o dvije razine postojanja čije odvajanje može voditi blaženstvu, savršenosti, drukčijim razinama odgovornosti. Čujte ovu rečenicu: »...tijelo će zažmiriti, pristojno šutjeti i praviti se mrtvo, dok ću ja uživati u roditeljskom sastanku s njegovim tvorcem, koji ga beskrajno poštuje i voli«. Ili zamislite da vam je, kao protagonistici jedne od priča, kosa umrla pa zbog toga tražite odštetu od osiguravajućeg društva.
Uljeze u intimni svijet izveden u šetnju u park ili na dječje igralište upozorit će se da »ne hvataju okolo tuđe misli«. Zgrade su zatvori za tijela, veze što drže intimne partnere u prividu sklada i sigurnosti mogu biti klaustrofobične poput fizičkih prostora ili prostorija, naposljetku, čak i imena su simbol nametnutog vlasničkog odnosa između ljudskih jedinki jer davanje imena je označavanje svojim onoga čija se volja ne može oduprijeti.
Tjelesnost postaje prizma kroz koju se sagledava i izvanjski svijet, kao u rečenici: »Nebo se nad gradom obnavlja kao jetra«. Kiša pak, obična gradska kiša, mijenja duševna stanja ovisno o tome na koga će pasti, a u sudaru s koncem svoga nebesko-zemaljskog puta lomi se poput kostiju, umire u boli ili užitku.
Nećemo se zabaviti ako zbirku priča Kičma čitamo brzo, kao što inače čitamo priče, ali mnogo možemo otkriti o sebi, ljudima i svijetu ako kroz njih prođemo meditirajući, onako kao što je autorica možda meditirala dok ih je pisala. I zajedno ćemo tako domeditirati do mogućeg zajedničkog nazivnika svih ovih kratkih proza: to bi naprosto mogla biti potraga za ljubavlju. U vrlo zanimljivim pravcima!
(Objavljeno u Glasu Istre, 18. srpnja 2009.)
Post je objavljen 09.02.2010. u 08:57 sati.