Otišla sam danas u šumu malo otrčati koji krug. Inače ne trčim ovom trasom, jer živim u drugom gradu, ali moram reči da mi je to jedna od najdražih treking staza u mom rodnom gradu. Staza djeluje zapušteno od zadnje jake oluje koja je porušila mnogo drveća. Probijajući se i prelazeći preko porušenih debala i grana, pitala sam se zašto to već nisu raskrčili? Kako toliko puno porušenih drveća blokira baš stazu? I tako, skoro pa pri kraju kruga, stigla sam do najvećeg debla i stala ispred njega. Odjednom mi je nešto došlo, suze su krenule na oči, prislonila sam obje ruke na to deblo i iz srca izustila: "Hvala ti za sav zrak što si proizveo za nas, zas svu hladovinu koju si nam pružio. Žao mi je što si se slomio.". Okrenula sam se oko sebe, duboko udahnula, osvijestila taj svježi, čisti zrak i zahvalila se svom drveću oko mene. Razmišljala sam o tome kako nam svo to porušeno drveće na stazi zapravo šalje jednu tihu poruku koja glasi: "Tu smo, oko tebe smo. Pored svega što činimo za tebe, ti nas rijetko primjećuješ.". Do kraja staze trčala sam zahvaljivajući se u sebi.