Spusti na dlanove
Te beskonačne kapi...
Te umorne misli...
Te otete ti snove...
Sa zorom će stići
Sva mudrost novog dana...
Sva zbilja hladnog jutra...
Koje poziva te da kreneš:
Zaplovi hrabro prema njemu.
A dok postoji Sada,
Dok se izgubilo još nije,
Dok udišeš taj težak zrak
Što miriši na krv.
Dok prelijeću te ptice,
i ne raspoznaješ figure,
dok u tijelu zaglavljen
ostao je samo krik,
i dok je pogled u prazninu
sve što ti ostaje
a zaglušujuća buka tišine
tvoj jedini zvuk,
Dok se pokušaš prisjetiti
kakav je osjećaj – osjećati...
Odškrini mislima teška vrata
i pusti da zamamna glazba
uništi taj kôd
tu pogrešku svemira
što satre u trenu trud
da podigneš svoj svijet
iz ruševina još jednom,
po tko zna koji put....
+++++++
Nanovo neko kasnonocno pisanje...
Ne mogu spavati... ili ne zelim,ne znam niti sama sto je posrijedi zaista...Vjetrovito je...cudno je nekako,da je skoro pocetak 7.mj,a puse,pada...imam dojam kao da je jesen.Oci su mi umorne...U poslijednje vrijeme zaista se osjecam..Ma ne znam zapravo ni sama kako opisati.
Pronasla sam nevjerojatnu kolicinu dobrote u ljudima u kojima sam se najmanje nadala da cu naci,da ce mi tako nesto pokazat i i pokloniti.
Lijepo je osjecati se vaznom,voljenom i potrebitom.
Moja glazba...moja prekrasna glazba koju imam prilike poklanjati ljudima,
koju imam prilike prezentirati onako kako ju sama osjecam i dozivljavam...
sama ta cinjenica kako ju ljudi primaju ali zaista primaju ,osjecaju i disu skupa sa mnom....
prozivljavaju i upijaju onako kako ju ja poklanjam je fascinantna ...
Oduvijek sam to zeljela,zeljela sam da me ljudi osjete,da doprem do njih takva kakva jesam,sada mi se napokon cini kako uspjevam.
****Život nije ništa više od kapi rose koja drži ravnotežu na vrhu travke.****
* Dugo nisam osjetila kapi kise na svojoj kozi i osjecala se tako zivom...
Zaista nakon dugo vremena one su bile tu i ja sam s njima bila ziva ,sretna i nasmjesena.Jos mi nikad kisa nije poklonila osjecaj mirnoce i spokoja kao sto je to ucinila jucer.
Vec dugo osmjeh nije stanovao na mom licu iskreno i od srca.
Dugo se nisam smijala toliko da me lice boli i da ne mogu doci do daha....Vec dugo ja nisam bila zaista ona prava JA.
****Život je kraći nego što čovjek misli.****
Manje pisem u zadnje vrijeme,ne zato jer sam depresivna...ne zato jer ne osjecam ,nego zato jer...
nije tu niti vrijeme u pitanju,niti obveze,jednostavno nisma osjecala potrebu ,danas sam ju osjetila i zato sam pocela pisati..
Prohladno je kako sam spomenula,Lipanj,ali se ne osjeti ona sparina i zega kao prijasnjih godina.Nesto se promjenilo.Ja sam se promjenila.Ugodno je,prozor mi je lagano otvoren dok sjedim i bacam svoje misli na virtualni papir.I godi mi,zaista mi godi taj osjecaj lagane prohladnosti na kozi,to polagano i povtremeno jezenje koze,taj miris vjetra,miris svjezine i kise koja je sinoc padala.
Osvjezavajuce je i tako ...zivo.
Dugo si nisam priustila osjecaj zivota.
Mozda glupo i ne povezano zvuci ,ali ...bitno je da ja znam znacenje ... :) Na kraju krajea ipak je ovo moj virtualni papir,moja dusa,ja ...i bitno je da ja razumijem.Sinoc,ne mogu opisat iatmosferu onako detaljno i s tom kolicinom osjecaja kakvom sam ju dozivjela ,ali cu pokusati.Nista se specijalno nije dogodilo,nikakav klik,nikakac specijalan dogadaj,izasla sam vas s meni dragim,relativno novim,ali definitivno posebnim osobama.Uspjeli smo doci na to zctano mjesto koje necu imenovati jer nije niti bitno,ali je klub smjeten na brodicu,lijepa atmosfera,dosli smo tamo,nije bilo nesto mnogo ljudi ,ali se napunilo brzo.
Glazba koja je bila vise nego pozitivna,ljudi s kojima mi je bilo ugodno i zaista jedan caroban trenutak mene i mojih misli i dozivljavanja svijeta i otvaranja svoje duse da nanovo primi i upije ljepotu koja ga okruzuje.
Plesali smo ,smijali se ....prekrasna stmosfera iz filmova.
Kisa pada,pljusti,sjeva,kapljice kise se slijevaju niz velike staklene prozore kao u nekom romanticnom scenariju,tisuce svijetala i sitnih lampica po prostoriji,zraku... Mi znajuci da smo zarobljeni i ne mozemo nikamo jer toliko pljusti i pada,odajemo se atmosferi i upijamo zivot,plesuci ,smijuci se....
Moj dah na jednom od prozora i zamisljeni pogled u daljinu.
BOZE,KAKO LI JE RIJEKA LIJEPA DANAS...
kisa u daljini,tisicu sicusnih prozora,svijetala,ljudi koji trce da se sklone,.....
.....
Kisa na kozi i miris mora i svijezine....
ja,koja napokon ne mari i ne okrece se za tim sto ljudi o njoj misle kupi kapi kise na svoj dlan...one su hladne,osvjezavajuce i njihova se struktura brzo rastvara na mojim dlanovima...
Lijepo je osjetiti se zivom i prisutnom...
:)
***********************************************
"Možeš imati ogromno bogatstvo, čak i zlatne planine - ali, ako nisi zadovoljan, neće biti mira u tvom srcu."
(Paramahamsa Swami Mahesvarananda)
"Ne budi nesretan što u ovome svijetu nitko ne zna za tebe. Zašto misliš da si toliko važan da bi mi trebali znati za tebe? A kada budeš zaista tako važan, a da i ne misliš o tome, oni će znati za tebe."
(Konfucije)
Ici cu brzo spavati,ne jer sam umorna ,nego jer ...volim gledati svog malog andela kako nana..s tim malim svetim rucicama i okicama....s tim nevinim licem i sicusnim tijelom koje vapi za sigurnoscu...
Tko ju ne bi volio tako svetu?!
Lagano osdskrinuti prozori ,svijezina u sobi..miris kise,topli krevet i dekica...
Mir i zivot...
Ugodni sni
Pustite me.
Ne tražite da se vratim.
Nema priče u meni.
Nikada više neću plesati.
Želim osjetiti hladnoću.
Znati da sam živa.
Ponovno sam prezaštićena
da bih mogla disati.
Neka prošlost
povuče liniju između
dvije mene.
Onoj neka ostane ples.
I ljubav.
Meni su dovoljne moje riječi.
I Sloboda.
..........
Košmari me bude.
Vrištim u dugim noćima.
U znoju, budna, zurim kroz tamu.
Sanjam sebe.
Unutar mene
zatvorena.
Poznato lice suzama obliveno
pita me zagonetna pitanja.
Magija mračnih noći
zaodjenuta mirisom straha.
Bojim se.
Sumraci najavljuju snove
a zore sumrake buđenja.
Lagano koračam rubom ludila.
A ponor je sve dublji.
..........
Tvoje lice.
Tvoje kose.
Koliko sam ti pjesama
Do sada napisala?
Željela sam te naslikati.
Da djeca budućnosti vide tvoj lik.
Ne onaj s fotografija.
Nego tebe kakvog sam ja znala.
Ja, žena.
Ja, pjesnikinja.
Ukrali smo vrijeme koje nam nije pripadalo.
I dodire.
Ne tjeraj me, ne mogu.
Ne mogu ih gledati kako umiru.
........
Osjećam.
Ne pripadam ovdje.
Svijet i ljudi drugačiji su
od onog što sam ja.
Tijelom ista
(a to je tek dobra varka)
no očima drugačija.
Previše pitam.
Želim znati
a ne želim osjetiti bol.
Sama sam.
Među drugima - jedna.
Uvijek zaplakana.
Previše živa za ovo mrtvo mjesto.
Ili je obratno?
..........
Zašto za pjesnike nema ljubavi?
Gledam tvoje oči
do kojih ne dopire smijeh.
Pitam te zašto me ne možeš voljeti.
Šutiš i ne skidaš osmijeh s usana.
Ne možeš mi ništa dati.
Meni, koja sam ti dala sve.
Zašto uvijek tražim veliku ljubav
a dobijem samo veliku bol?
I zašto uvijek osjećaje poklonim
nekom preprodavaču mraka iz svog sna?
A ujutro nema buđenja.
Jer nema sna, jer sve ovo živim.
A bolna duša, željela bi, kao Barca,
da je život samo san.
Svjetlost tinja, Viteže, u ruci Ti cvijet.
I tama gmiže ... kaplje ... kap po kap, delirično;
toj nestvarnosti na početku svih početaka
tko se usuđuje nadjenuti ime?
U ruci Ti cvijet, Viteže od stakla, Viteže od perli,
na usnama prokletstvo. Uzdišeš li još uz stubište,
uranjaš li još u šarene buktinje?
Davno bijah blijedi djevojčurak
klokotavih tečnih pokreta,
sad sam grafitno jato vrana i u nutrini
mojih iščašenih dojki
tkanje neobuzdana straha
neumoljivo oblikuje malog čovjeka.
Slobodno jutro prolazi mimo.
I ova cesta, Viteže,
ova cesta-pogubnica na čije se vjeđe
spušta strast, (neukrotivo, prokleto do suza)
ova cesta-pustinja, Viteže, što kažnjava beskraj i
ždere putokaze (čuvaj se gladne gladi, rekoše mudri)
ova cesta-ledeni brevijar što ne poručuje ništa,
nikome, nikada ... (osim ponekad bešumnu monotonu
laž) ... izluđuje me ova cesta.
U meni snažan osjećaj ničega, u Tebi plavi flanel.
Sve počinje s dušom i duši izmiče,
Viteže moj, rano moja, prisjeti se. Poljubi
naš zlatni prsten.
Jezivi smo svjedoci nečega što je bilo i čega više
(prividno, veliš) nema, beznadno jurimo za tišinom
koja nas guši (posve nezdravo, velim ja).
U ruci Ti cvijet (u mojoj ništa), u utrobi
posljednja snaga kojom krotiš podivljalu
tabu-ljubav, pogubnost.
Bedra Ti rađaju sebeljublje. Slijepi miševi
lepeću zrakom.
I ova cesta smrtonosnih sjena
pred kojom drhti lišće, a drveće puzi, cvijeće
vene. I ova cesta, naoko svježa, rano moja,
niotkuda i nizakud.
..............
Oluje odlaze kako su i došle;
nagnute nad tamnocrvenu vodu,
bosonoge,
grešne,
razdirane;
kao okidač kaosa i
vodilje Tvojim prstima, zdravom oku nevidljivim.
I nazovi to kako hoćeš,
nazovi posve osobnom težinom,
misaonim stereotipom,
frigidnom katarzom,
nazovi imenima raznim, pojavama raznim,
ali ne nazivaj nestajanjem Ljubavi.
Jer Ona diše u čarobnoj trgovini igračkama
i nikad ne mijenja ime.
..........
... tijelo napinje vrisak
lice izgriza praznina
disanje plitko ... panično ...
mrak
usko
PREusko
NE želim biti ovdje
želim se vratiti na mjesto koje sam stvorila i koje
je stvorilo mene ... mjesto s kojeg sam mogla
posegnuti za sobom ...
kroz mrak se probijaju svjetlost i moj plač
krećem se sve brže i NE mogu se zaustaviti
otkucaji mog srca zvuče drukčije
svjetlost obasjava strah koji neizgovoren traje
na mom licu ...
strane me ruke pokušavaju izvući ...
usko je ... PREusko ...
vuku ... NE prestaju vući ...
... vani sam!
uranjam u oštro zasljepljujuće svjetlo
NE mogu otvoriti oči, NE želim otvoriti oči
PREviše buke ...
PREglasno ... PREhladno ... PREsvijetlo ...
nepoznate ruke plaze po meni ... nedobrodošla lica ...
molim da me vrate ... ali ... umjesto natrag ...
... stižem čovječanstvu u zagrljaj ...
i u jednom ... još dalekom trenutku ...
moje će Srce progovoriti ...
........................
Poznavala sam Njegovu težinu:
dok ju je prebirao po rukama, činila se lakšom od
zrnaca prašine.
Njegova je čulnost bila skup posve mobiliziranih čula.
I nju sam poznavala.
Poznavala sam Njegovu jedva podnošljivu ljepotu.
Zasljepljivala me poput kapi crvena vina
što polako otiče niz staklo čaše.
Ali me nije preplašila. Nije.
Kao ni Njegov glas pun slatkog prkosa.
Kao ni Njegov cilindar. Crn, tvrd.
I glas i šešir sam poznavala.
Bilo je uzbudljivo pokoriti im se.
I navući zastore.
Ah... koje li smjelosti
tvrditi što sam sve poznavala kod Njega, a sebe
jedva poznajem
(nije li ta smjelost slična ciničnom promatranju
vlastita pogubljenja?)
I koje li oholosti!
Ta je oholost nalik zbunjujućem stanju opijenosti.
No... čime sam opijena? Jačinom ili slabošću? Ne znam.
I zato što ne znam, pinkicu se gušim.
Svečano.
.............
Ogledalo mehanički dotičem,
sama sebi podižem cijenu,
a onda se naslađujem bez povoda.
U žućkastom polumraku
vrebaju kitnjasti okus
i jedva zamjetan nedostatak kisika.
Kao slijepac dodirom i zvukom
mirno skončavam,
izabrana da prodirem u srca raznih muškaraca
i duše glaziranih gradova
kroz koje se mnogi ne usuđuju proći.
Upregnuta u sedefna kola,
tjerana u posebne rezervate,
u suženom vidokrugu
nazirem:
okomit prostor samo je varka:
moj dugi kraj proljeća
- lagana mučnina.
A onda srastam s grlom mlade poetese,
samo da ne budem ono što zaista jesam,
čas prkoseći,
čas proseći.
Sama u svijetu koji ovlaš poznajem,
sama u vršcima zametnutih sjećanja,
u daljini gdje se sijeku opaki krajolici
i ništavnošću napaja pučina,
gdje ubojice mašte dolaze iz bijelih uglova
vladajući ishlapjelim mirisima.
U tom laganom krahu Svemira
Krajnja i Odvažna.
...............
Uporno gledam u tvoje lice.
Ne vidiš me.
Tvoje misli i tvoje ruke
sad pripadaju drugoj.
Znam - nikad me nisi volio.
I - budimo iskreni - nikad to nisi ni rekao.
No ja sam u košmaru osjećaja
zamislila tvoje.
Ne mogu dalje vidjeti ono
čega nema.
Nikad ga i nije ni bilo.
Nadam se da si sretan sada.
Ja nisam. Nikad i neću biti.
No to je moj križ.
Želim da te ona voli više od mene.
Proparala bih zrak vriskom
Kad bih mislila da ćeš me čuti
Ali ostao bi nijem, znam
Zato i ja sad bez glasa šutim
Skrivam se
Pod krošnjama stabala
U sigurnost
Kao od kiše da bježim
Skrivam se
Po haustorima
Gonjena od crnih misli
Od kojih se ježim
Skrivam se
Pod kapuljačom kaputa
Lice sklanjam
U sjenu
Bježim nekamo
U nadi da će ljubav
Koju osjećam nestati
U jednom trenu
A možda bih samo trebala
Savršeno odglumiti
Tu jednu borbu sa sobom samom
Kao anđeo osvetnik
Suočiti se s istinom
I prestati drugovati s tamom
Dignuti šake, pokazati lice
I izboriti se da nebo
Poprimi opet nijanse plave
Još uvijek se sjećam
Nema ljepšeg od punog srca
I širine neba iznad glave
...............
Koje su riječi
što trebaju biti rečene
zastale na mojim usnama
ostavile neispričanu priču
tvojih dodira
Jesam li
u nekom slovu ostala
od svih onih slogova
kojima me nikad nisi
namjeravao ljubiti
Ili je sve
što je za nama ostalo
tek prah pretvoren
u crne mrlje suza
ispod mojih očiju...
..............
Jedna davna ,ali opet prikladna...
Mi pričamo, a odavno već
Nemamo si što reći
Ja mičem usnama, izgovaram
Ali već dugo to nisu te prave riječi
Sve što kažem ima prizvuk iluzije
Nekog svijeta kojeg nema više
I slušam što mi govoriš
Ali i tvoje riječi sve su dalje i tiše
Mi pričamo, ali odavno već
Šutnja je usnama počela teći
Prijevod jednog beskrajnog zbogom
Sve su naše izgovorene riječi...
Kroz zamagljeno staklo ogledala
U oči ravno me gleda
Ozbiljna posve, a pomalo blijeda
I stoji mi nasuprot nijema
Magličasto nestvarna
Kao da nikakvih nema dilema
O tome što je, tko je
I kao da ne diše
Ispod te vanjštine svoje
I ne da da se vidi
Taj nemir što je izjeda iznutra
O tome će misliti kasnije
Drugi neki put možda već sutra
Ali danas je važno
Stajati mirno, izgledati snažno
Jer kad sve je savršena slika
Od osmijeha do ostatka njena lika
Nitko ne primjećuje i ne pita
Što se ispod površine krije
Ona zna i zato je takva
Jer nikome važno nije
Da li iznutra plače, rida ili jeca
Koji zvuci je plaše
I čime si sama posve rane vida
Kad izvana je sve fasada bez mane
Ne zanimaju nikoga ostale strane
Njeni dani njene misli
Dok su joj komentari trijezni i suvisli
Zato znam da me gleda
Kroz zamagljeno staklo ozbiljna
A iza njena nijema pogleda
Beskrajni svjetovi žive i jeka
Cijelog njenog života priče pripovijeda
U tim naizgled nestvarnim očima ispočetka
----------
U jednom me snu ostalo
Još malo
Premalo da postanem java
Nije teško isčeznuti iz nigdje
Kad tako rijetko se sanja
Čak i onda kad se spava
U jednom svom snu sam trajala
Ali sad nestajem
Boje se ispiru i nema me više
Glas snova mi nestaje
Kroz moje misli
Riječi sve su tiše i tiše
U jednom snu sam živjela
I srcem bih htjela
Da mu se vratim
Kad pronađem čaroliju
Skrivenu u grudima
Možda kako tad shvatim
++++++
Ne postoji, znam, dovoljno duboka provalija
U koju mogu spremiti trenutke koji bole
Čudno je kako postoje sjećanja sad kad nema te više
I kako grudi točno znaju koga vole
Ne postoji dovoljno daleka zvijezda
Na koju bih skrila što mi svi ti osjećaji znače
Usne još pamte vrele poljupce
A sjećanje na tvoje dodire sve je jače
Ne postoji nijedno vrijeme nijedno mjesto
Na koje mogu pobjeći da bih se skrila
I kad zatvorim oči uvijek misao je jedna
Sjećanje na dane kad sam tvoja bila
Ti nisi kriv
Tvoje neznanje je spas
Dugo traženi alibi za ove stihove
I nema sankcija ni kazne
Tvojem Ja
Za to što ja danas osjećam
Ti nisi kriv
Nijednom riječju ti ne predbacujem
Za svoju tugu i svoje suze
Ovo breme što nosim nije tvoje
I nikad nije ni bilo
Pa čemu započinjat sad
Ti nisi kriv
Za svaku misao pogled ili riječ
Što ti je ikad namijenjena
Za srce ostavljeno na dlanu
Koje nisi primijetio
Ne krivi se, za ovu ljubav nisi kriv
----------------------
Jedna davno napisana ,ali prikladna ovog trena :)
U mračna jutra ti i ja
Neodoljivo nalik na neke
Prezrene sjenke iz noir filmova
Dva lika ukukuljena u ovratnik stvarnosti
Jedno drugome daleko
Koliko si to dopustimo
Ponekad tek za širinu prsta
Tu smo si na dohvat ruke
A nekad svjetlosne godine udaljeni
Na nekim različitim stranama svemira
I ne pitam te tad
Ništa te tad ne pitam
Dok sviće neka mračna zora
Jer slutim svu lavinu riječi u tebi
Sve opustošene trenutke dana
Iz kojih ćeš opet graditi
Neka nova drukčija svitanja
I ne govorim ti
Ne, ništa ti ne govorim
Ni koliko me boliš
Dok gledaš me duboko u oči
Čitajući moj odjek stvarnosti u tebi
A ne dodiruju me tvoje ruke
Ne stišćeš me u svoj zagrljaj
Ni koliko te volim
Koliko si stvaran u svoj toj opsjeni bivanja
Nevažno koliko si daleko
Udaljen tek za daljinu usana ili
Zvijezdama daleko na nekom stranom nebu
Samo tiha ostajem
U mračna jutra u kojima smo ti i ja
Dva lika nestvarna iz noir filmova
Tako blizu tako daleka
+++++++++++++++++
Razumiješ li ranjene i nestale
U unaprijed izgubljenoj potrazi
Za tim jednim zagrljajem
Ramenom gdje glava savršeno pristaje
I nježnim dodirom prstiju
Koji reljef lica poznaju gotovo u tančine
Kao kipar svoje najljepše djelo
I svako koplje zbog kojeg su pali
Vidiš li da oštrica je od traženja sačinjena
Nedostatak usana spojenih
U čaroliju prvog poljupca
Jer svaka kriva ljubav
Baš kao bose noge na sprudu
Izranjavane šiljastim stijenama
Krvave tragove ostavlja
Iskorijenio si me
Isčupao si me iz svog života
Kao nevažno cvijeće uz staze
Svog velikog svijeta
Nisi ni primijetio
Da ono što si mislio da je korov
Jest stablo magnolije
Rijetkog zlatnog cvijeta
..................
Kad mi kažu da ništa nije zauvijek
Ja vidim svoje prazne ruke
Dlanove išarane sudbinom
U kojoj te nema
I svaki zagrljaj ima notu samoće
Jer jedan krivi ton simfoniju izvrće
I svira svoj ritam
O tome kako ništa nije zauvijek
I govore mi, ništa nije zauvijek
Ni život ni ljudi ni ti ni ja
I ja brišem svoje uplakane oči
Na kojima su suze presušile
Samo sjajni trag je ostao na obrazima
Kad ništa nije zauvijek
Valjda nije ni tuga, tješim se
Gledajući svoj odraz u ogledalu
Ovog kišnog dana
A nečiji glas čujem, šapće
Udara ritmom mog srca svoj jednoličan ton
I priča bajku o tome kako ništa nije zauvijek
U koju nikako ne mogu vjerovati
Kad u svakom otkucaju živ
Još uvijek postoji
Taj osjećaj namijenjen tebi
Koji izmami mi osmijeh...
...zauvijek.
Unistio si me....
povrijedio i izigrao da toga nisi niti svijesan...kako bi bilo lakse da u sebi imam taj mali komadic mrznje...
mozda s vremenom...
Ponekad traje potjera za onom što nekad sam bila
I ja kročim naprijed, a ipak vraćam se
Kroz sutone prošarane tvojim potpisom
Kao nebo repovima aviona
I kad ne nalazim se ja uvijek iznova tražim
Tu neku staru ja koja je znala te voljeti
Riječima ti na tisuće načina reći
Za tu ljubav što osjeća
A pri tom ne izgovoriti ništa
Nedostaje mi ponekad ta davna ja
I kad se zaputim u potragu za njom
Uvijek kročim naprijed kako si me učio
I uvijek točno na naše mjesto vratim se
Tamo gdje je horizont zakačen za rever,
Sjećaš li se
I opet, uvijek iznova, ja nižem riječi
Na tisuće načina ti govorim
Volim te
Ne izgovarajući ništa
Tim jezikom koji si razumio savršeno
Iako danas ti više nisi tu...
Ali danas, ni ja više nisam ona davna ja
Sva jutra, podneva, večeri ne mogu mi te vratiti
U neraskidiv zagrljaj ovih grudi
Ni tebi mene
Opet donijeti u okrilje ljubavi
Ma koliko god žudjeli, osjećali, čeznuli
Pogledima se dodirivali
Ostat ćemo zauvijek zarobljeni
U ovoj stvarnosti nedodirljivog
Ti bez mene, bez tebe ja
I nijedan tren, ni najmanji dijelić vremena
Neće opet donijeti miris tvoje kose
U slatka jutra buđenja na tvom ramenu
Nijedna suza ni sad ni ikad
Neće mi te vratiti.
Sve te vise zaboravljam...vjerujem da vrijeme lijeci sve rane
...
Ne pitaj me ništa
Danas ću glavu nasloniti na koljena
Kao da su najmekši jastuk pod mojom glavom
I zatvoriti oči
Da ne vidim ni svjetlo ni tamu
I šutjet ću dugo
Sjedit ću sama
Molim te sad
Da ostaviš me samu
Ne pitaj me ništa
Meni je dosta igara i života u njima
Kad drugi crtaju kalupe po kojima da živim
A od neznanja im tresu se ruke
A riječi rečene neposlušane ostaju u zraku
I uzalud pričam
Zato molim te sad idi
I ostavi me samu ovdje u mraku
Ne pitaj me ništa
Pusti me šutke ovako
Moje je srce dovoljno jako da podnese
Sav teret što život pred njega baci
Meni nije problem ni hodati po vodi
Ali po svojim ću mjerilima dalje
Za to mi ne trebate ni ljudi ni ti
Sad molim te ostavi me i odi!
Ne pitaj me ništa
Danas ću glavu nasloniti na koljena
Kao da su najmekši jastuk pod mojom glavom
I zatvoriti oči
Da ne vidim ni svjetlo ni tamu
I šutjet ću dugo
Sjedit ću sama
Molim te sad
Da ostaviš me samu
Ne pitaj me ništa
Meni je dosta igara i života u njima
Kad drugi crtaju kalupe po kojima da živim
A od neznanja im tresu se ruke
A riječi rečene neposlušane ostaju u zraku
I uzalud pričam
Zato molim te sad idi
I ostavi me samu ovdje u mraku
Ne pitaj me ništa
Pusti me šutke ovako
Moje je srce dovoljno jako da podnese
Sav teret što život pred njega baci
Meni nije problem ni hodati po vodi
Ali po svojim ću mjerilima dalje
Za to mi ne trebate ni ljudi ni ti
Sad molim te ostavi me i odi!
Sreli smo se naposljetku
Ti i ja
Ti tako stvaran u svom postojanju
Ja posve magličasto nestvarna
Nisi me primijetio u ovoj vrevi života
Iako si oduvijek tražio takvu
Kao što sam ja
Nekoga tko ti pristaje savršeno
Kao rukavica prave veličine
Sreli smo se najzad
Nas dvoje
Ali ostala sam ti nevidljiva
Tom nestašnom oku potpuno skrivena
Nedodirljiva u svom postojanju
Iako sam znala pročitati
Svaki znak koji si postavio
Uz ograde svog postojanja
I sve zagonetke tvojih rebusa
Ispravno sam riješila
Na sva pitanja dala točne odgovore
Sreli smo se naposljetku
Ti i ja
Dvoje ljudi po mjeri jedno drugog
Ali ti bio si tako stvaran
A ja nevjerovatno nestvarna
Da su nam se putevi savršeno isprepleli
A nas smo dvoje ipak se mimoišli
Što li je sudbina...
...............
Poznajem taj miris
Što mi se noćas uvlači u nosnice
Neprimjetno naizgled
Miriše nježno tek pokošenim livadama
Proljetnim cvijećem
I nadom
Na tren preuzima miris kiše
I sjetom u zraku na nešto me
Podsjeća
I ja udišem
Polako udišem duboko u sebe
Miris ljepote i vedrine neba
Ne primjećujući
Svaki udah na zaborav miriše
Da u stvari
Svakim udahom
Sve te više zaboravljam...
Poznajem taj miris
Što mi se noćas uvlači u nosnice
Neprimjetno naizgled
Miriše nježno tek pokošenim livadama
Proljetnim cvijećem
I nadom
Na tren preuzima miris kiše
I sjetom u zraku na nešto me
Podsjeća
I ja udišem
Polako udišem duboko u sebe
Miris ljepote i vedrine neba
Ne primjećujući
Svaki udah na zaborav miriše
Da u stvari
Svakim udahom
Sve te više zaboravljam...
Poznajem taj miris
Što mi se noćas uvlači u nosnice
Neprimjetno naizgled
Miriše nježno tek pokošenim livadama
Proljetnim cvijećem
I nadom
Na tren preuzima miris kiše
I sjetom u zraku na nešto me
Podsjeća
I ja udišem
Polako udišem duboko u sebe
Miris ljepote i vedrine neba
Ne primjećujući
Svaki udah na zaborav miriše
Da u stvari
Svakim udahom
Sve te više zaboravljam...
Poznajem taj miris
Što mi se noćas uvlači u nosnice
Neprimjetno naizgled
Miriše nježno tek pokošenim livadama
Proljetnim cvijećem
I nadom
Na tren preuzima miris kiše
I sjetom u zraku na nešto me
Podsjeća
I ja udišem
Polako udišem duboko u sebe
Miris ljepote i vedrine neba
Ne primjećujući
Svaki udah na zaborav miriše
Da u stvari
Svakim udahom
Sve te više zaboravljam...
Dugo nisam pisala.Razlozi su mnogobrojni... ne zelim ih navoditi..kao niti bolne trenutke s kojima sam bila suocena u zivotu..zelim samo ispisivati rijeci i osjecaje ,stoga neka ispadne kako ispadne...
Amortiziram tvoje izbivanje kroz stih ili dva.
Prebirem po riječima kao da su note na gitari.
I svaki neuspio pokušaj da nešto ti napišem
Desi se jer kraj mene nema te, u stvari.
Više ne brojim tko je i kad rekao zbogom,
Šutnjom ili riječima, vjeruj, ni to ne brojim.
Samo rastanci ostaju za mnom ili za tobom.
Uvijek je novo raskršće, ono, na kojem stojim.
Ispreplele su nas odavna sve naše sudbine.
Dolascima i odlascima nam ispunile dane.
U to ime ja uporno slažem neke rime
Kao da naša ljubav u moje stihove stane.
Ne gubim nadu da ovo nisu tek isprazne riječi.
Da s novim susretom, opet, imat ću što za reći.
Zalud se pitam zašto me danas ostavljaš samu.
Odgovora mi nema dok ti lutaš bespućima.
Sve što dopire do mene podsjeća na famu,
Negdje na granici ovih mojih rima.
Tišina me ponekad opeče kao najjači plamen
I nemir stisne u okove da prejako boli.
Ali na srcu još postoji taj jedan znamen,
Kojim mjerim koliko te ono još voli.
Jer i kad se čini da je prekasno za sve,
Da vrijeme te već odavno od mene krade,
Ostavljajući tugu ovom srcu koje te treba.
Ja djetinje opet sanjam neke naše sne
I srcem uporno berem plodove nade
Sigurna da ćemo opet se sresti ispod ovog neba.
(ali kao ne znanci..jer ti si meni zaista postao ne znanac.....)
Evo, gore kao da i nebo nekog traži spas!
Dok gledam tišinu, kao da čujem tu jeku.
Još mi se pričinja tvoj nježni glas
I tvoje riječi ljubavi opet kao da teku.
Sve si nemire otvorio i sad samo je bezdan
Ova moja duša, što čini se kao zvjezdano nebo bez sjaja.
Sve mi je teže započeti neki novi dan
Jer, kad u njemu te nema sve je bez konca i kraja.
Kad bi bar jedna zvijezda obasjala mi dlan
Da opet vidim trag tvojeg prsta na svojoj ruci,
Kao nekad kad si pratio moju crtu sudbine.
Učini se ponekad da bio si samo nestvaran san,
U ovom moru ljubavi kojim plovi mi srce
Na tankom prijelazu zvjezdanog neba i tmine
............
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
