Sva jutra, podneva, večeri ne mogu mi te vratiti
U neraskidiv zagrljaj ovih grudi
Ni tebi mene
Opet donijeti u okrilje ljubavi
Ma koliko god žudjeli, osjećali, čeznuli
Pogledima se dodirivali
Ostat ćemo zauvijek zarobljeni
U ovoj stvarnosti nedodirljivog
Ti bez mene, bez tebe ja
I nijedan tren, ni najmanji dijelić vremena
Neće opet donijeti miris tvoje kose
U slatka jutra buđenja na tvom ramenu
Nijedna suza ni sad ni ikad
Neće mi te vratiti.
Sve te vise zaboravljam...vjerujem da vrijeme lijeci sve rane
...
Ne pitaj me ništa
Danas ću glavu nasloniti na koljena
Kao da su najmekši jastuk pod mojom glavom
I zatvoriti oči
Da ne vidim ni svjetlo ni tamu
I šutjet ću dugo
Sjedit ću sama
Molim te sad
Da ostaviš me samu
Ne pitaj me ništa
Meni je dosta igara i života u njima
Kad drugi crtaju kalupe po kojima da živim
A od neznanja im tresu se ruke
A riječi rečene neposlušane ostaju u zraku
I uzalud pričam
Zato molim te sad idi
I ostavi me samu ovdje u mraku
Ne pitaj me ništa
Pusti me šutke ovako
Moje je srce dovoljno jako da podnese
Sav teret što život pred njega baci
Meni nije problem ni hodati po vodi
Ali po svojim ću mjerilima dalje
Za to mi ne trebate ni ljudi ni ti
Sad molim te ostavi me i odi!
Ne pitaj me ništa
Danas ću glavu nasloniti na koljena
Kao da su najmekši jastuk pod mojom glavom
I zatvoriti oči
Da ne vidim ni svjetlo ni tamu
I šutjet ću dugo
Sjedit ću sama
Molim te sad
Da ostaviš me samu
Ne pitaj me ništa
Meni je dosta igara i života u njima
Kad drugi crtaju kalupe po kojima da živim
A od neznanja im tresu se ruke
A riječi rečene neposlušane ostaju u zraku
I uzalud pričam
Zato molim te sad idi
I ostavi me samu ovdje u mraku
Ne pitaj me ništa
Pusti me šutke ovako
Moje je srce dovoljno jako da podnese
Sav teret što život pred njega baci
Meni nije problem ni hodati po vodi
Ali po svojim ću mjerilima dalje
Za to mi ne trebate ni ljudi ni ti
Sad molim te ostavi me i odi!
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
