Proparala bih zrak vriskom
Kad bih mislila da ćeš me čuti
Ali ostao bi nijem, znam
Zato i ja sad bez glasa šutim
Skrivam se
Pod krošnjama stabala
U sigurnost
Kao od kiše da bježim
Skrivam se
Po haustorima
Gonjena od crnih misli
Od kojih se ježim
Skrivam se
Pod kapuljačom kaputa
Lice sklanjam
U sjenu
Bježim nekamo
U nadi da će ljubav
Koju osjećam nestati
U jednom trenu
A možda bih samo trebala
Savršeno odglumiti
Tu jednu borbu sa sobom samom
Kao anđeo osvetnik
Suočiti se s istinom
I prestati drugovati s tamom
Dignuti šake, pokazati lice
I izboriti se da nebo
Poprimi opet nijanse plave
Još uvijek se sjećam
Nema ljepšeg od punog srca
I širine neba iznad glave
...............
Koje su riječi
što trebaju biti rečene
zastale na mojim usnama
ostavile neispričanu priču
tvojih dodira
Jesam li
u nekom slovu ostala
od svih onih slogova
kojima me nikad nisi
namjeravao ljubiti
Ili je sve
što je za nama ostalo
tek prah pretvoren
u crne mrlje suza
ispod mojih očiju...
..............
Jedna davna ,ali opet prikladna...
Mi pričamo, a odavno već
Nemamo si što reći
Ja mičem usnama, izgovaram
Ali već dugo to nisu te prave riječi
Sve što kažem ima prizvuk iluzije
Nekog svijeta kojeg nema više
I slušam što mi govoriš
Ali i tvoje riječi sve su dalje i tiše
Mi pričamo, ali odavno već
Šutnja je usnama počela teći
Prijevod jednog beskrajnog zbogom
Sve su naše izgovorene riječi...
Post je objavljen 03.06.2010. u 01:08 sati.