Proparala bih zrak vriskom
Kad bih mislila da ćeš me čuti
Ali ostao bi nijem, znam
Zato i ja sad bez glasa šutim
Skrivam se
Pod krošnjama stabala
U sigurnost
Kao od kiše da bježim
Skrivam se
Po haustorima
Gonjena od crnih misli
Od kojih se ježim
Skrivam se
Pod kapuljačom kaputa
Lice sklanjam
U sjenu
Bježim nekamo
U nadi da će ljubav
Koju osjećam nestati
U jednom trenu
A možda bih samo trebala
Savršeno odglumiti
Tu jednu borbu sa sobom samom
Kao anđeo osvetnik
Suočiti se s istinom
I prestati drugovati s tamom
Dignuti šake, pokazati lice
I izboriti se da nebo
Poprimi opet nijanse plave
Još uvijek se sjećam
Nema ljepšeg od punog srca
I širine neba iznad glave
...............
Koje su riječi
što trebaju biti rečene
zastale na mojim usnama
ostavile neispričanu priču
tvojih dodira
Jesam li
u nekom slovu ostala
od svih onih slogova
kojima me nikad nisi
namjeravao ljubiti
Ili je sve
što je za nama ostalo
tek prah pretvoren
u crne mrlje suza
ispod mojih očiju...
..............
Jedna davna ,ali opet prikladna...
Mi pričamo, a odavno već
Nemamo si što reći
Ja mičem usnama, izgovaram
Ali već dugo to nisu te prave riječi
Sve što kažem ima prizvuk iluzije
Nekog svijeta kojeg nema više
I slušam što mi govoriš
Ali i tvoje riječi sve su dalje i tiše
Mi pričamo, ali odavno već
Šutnja je usnama počela teći
Prijevod jednog beskrajnog zbogom
Sve su naše izgovorene riječi...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
