Ti nisi kriv
Tvoje neznanje je spas
Dugo traženi alibi za ove stihove
I nema sankcija ni kazne
Tvojem Ja
Za to što ja danas osjećam
Ti nisi kriv
Nijednom riječju ti ne predbacujem
Za svoju tugu i svoje suze
Ovo breme što nosim nije tvoje
I nikad nije ni bilo
Pa čemu započinjat sad
Ti nisi kriv
Za svaku misao pogled ili riječ
Što ti je ikad namijenjena
Za srce ostavljeno na dlanu
Koje nisi primijetio
Ne krivi se, za ovu ljubav nisi kriv
----------------------
Jedna davno napisana ,ali prikladna ovog trena :)
U mračna jutra ti i ja
Neodoljivo nalik na neke
Prezrene sjenke iz noir filmova
Dva lika ukukuljena u ovratnik stvarnosti
Jedno drugome daleko
Koliko si to dopustimo
Ponekad tek za širinu prsta
Tu smo si na dohvat ruke
A nekad svjetlosne godine udaljeni
Na nekim različitim stranama svemira
I ne pitam te tad
Ništa te tad ne pitam
Dok sviće neka mračna zora
Jer slutim svu lavinu riječi u tebi
Sve opustošene trenutke dana
Iz kojih ćeš opet graditi
Neka nova drukčija svitanja
I ne govorim ti
Ne, ništa ti ne govorim
Ni koliko me boliš
Dok gledaš me duboko u oči
Čitajući moj odjek stvarnosti u tebi
A ne dodiruju me tvoje ruke
Ne stišćeš me u svoj zagrljaj
Ni koliko te volim
Koliko si stvaran u svoj toj opsjeni bivanja
Nevažno koliko si daleko
Udaljen tek za daljinu usana ili
Zvijezdama daleko na nekom stranom nebu
Samo tiha ostajem
U mračna jutra u kojima smo ti i ja
Dva lika nestvarna iz noir filmova
Tako blizu tako daleka
+++++++++++++++++
Razumiješ li ranjene i nestale
U unaprijed izgubljenoj potrazi
Za tim jednim zagrljajem
Ramenom gdje glava savršeno pristaje
I nježnim dodirom prstiju
Koji reljef lica poznaju gotovo u tančine
Kao kipar svoje najljepše djelo
I svako koplje zbog kojeg su pali
Vidiš li da oštrica je od traženja sačinjena
Nedostatak usana spojenih
U čaroliju prvog poljupca
Jer svaka kriva ljubav
Baš kao bose noge na sprudu
Izranjavane šiljastim stijenama
Krvave tragove ostavlja
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
