Iskorijenio si me
Isčupao si me iz svog života
Kao nevažno cvijeće uz staze
Svog velikog svijeta
Nisi ni primijetio
Da ono što si mislio da je korov
Jest stablo magnolije
Rijetkog zlatnog cvijeta
..................
Kad mi kažu da ništa nije zauvijek
Ja vidim svoje prazne ruke
Dlanove išarane sudbinom
U kojoj te nema
I svaki zagrljaj ima notu samoće
Jer jedan krivi ton simfoniju izvrće
I svira svoj ritam
O tome kako ništa nije zauvijek
I govore mi, ništa nije zauvijek
Ni život ni ljudi ni ti ni ja
I ja brišem svoje uplakane oči
Na kojima su suze presušile
Samo sjajni trag je ostao na obrazima
Kad ništa nije zauvijek
Valjda nije ni tuga, tješim se
Gledajući svoj odraz u ogledalu
Ovog kišnog dana
A nečiji glas čujem, šapće
Udara ritmom mog srca svoj jednoličan ton
I priča bajku o tome kako ništa nije zauvijek
U koju nikako ne mogu vjerovati
Kad u svakom otkucaju živ
Još uvijek postoji
Taj osjećaj namijenjen tebi
Koji izmami mi osmijeh...
...zauvijek.
Unistio si me....
povrijedio i izigrao da toga nisi niti svijesan...kako bi bilo lakse da u sebi imam taj mali komadic mrznje...
mozda s vremenom...
Ponekad traje potjera za onom što nekad sam bila
I ja kročim naprijed, a ipak vraćam se
Kroz sutone prošarane tvojim potpisom
Kao nebo repovima aviona
I kad ne nalazim se ja uvijek iznova tražim
Tu neku staru ja koja je znala te voljeti
Riječima ti na tisuće načina reći
Za tu ljubav što osjeća
A pri tom ne izgovoriti ništa
Nedostaje mi ponekad ta davna ja
I kad se zaputim u potragu za njom
Uvijek kročim naprijed kako si me učio
I uvijek točno na naše mjesto vratim se
Tamo gdje je horizont zakačen za rever,
Sjećaš li se
I opet, uvijek iznova, ja nižem riječi
Na tisuće načina ti govorim
Volim te
Ne izgovarajući ništa
Tim jezikom koji si razumio savršeno
Iako danas ti više nisi tu...
Ali danas, ni ja više nisam ona davna ja
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
