Iskorijenio si me
Isčupao si me iz svog života
Kao nevažno cvijeće uz staze
Svog velikog svijeta
Nisi ni primijetio
Da ono što si mislio da je korov
Jest stablo magnolije
Rijetkog zlatnog cvijeta
..................
Kad mi kažu da ništa nije zauvijek
Ja vidim svoje prazne ruke
Dlanove išarane sudbinom
U kojoj te nema
I svaki zagrljaj ima notu samoće
Jer jedan krivi ton simfoniju izvrće
I svira svoj ritam
O tome kako ništa nije zauvijek
I govore mi, ništa nije zauvijek
Ni život ni ljudi ni ti ni ja
I ja brišem svoje uplakane oči
Na kojima su suze presušile
Samo sjajni trag je ostao na obrazima
Kad ništa nije zauvijek
Valjda nije ni tuga, tješim se
Gledajući svoj odraz u ogledalu
Ovog kišnog dana
A nečiji glas čujem, šapće
Udara ritmom mog srca svoj jednoličan ton
I priča bajku o tome kako ništa nije zauvijek
U koju nikako ne mogu vjerovati
Kad u svakom otkucaju živ
Još uvijek postoji
Taj osjećaj namijenjen tebi
Koji izmami mi osmijeh...
...zauvijek.
Unistio si me....
povrijedio i izigrao da toga nisi niti svijesan...kako bi bilo lakse da u sebi imam taj mali komadic mrznje...
mozda s vremenom...
Ponekad traje potjera za onom što nekad sam bila
I ja kročim naprijed, a ipak vraćam se
Kroz sutone prošarane tvojim potpisom
Kao nebo repovima aviona
I kad ne nalazim se ja uvijek iznova tražim
Tu neku staru ja koja je znala te voljeti
Riječima ti na tisuće načina reći
Za tu ljubav što osjeća
A pri tom ne izgovoriti ništa
Nedostaje mi ponekad ta davna ja
I kad se zaputim u potragu za njom
Uvijek kročim naprijed kako si me učio
I uvijek točno na naše mjesto vratim se
Tamo gdje je horizont zakačen za rever,
Sjećaš li se
I opet, uvijek iznova, ja nižem riječi
Na tisuće načina ti govorim
Volim te
Ne izgovarajući ništa
Tim jezikom koji si razumio savršeno
Iako danas ti više nisi tu...
Ali danas, ni ja više nisam ona davna ja
Post je objavljen 03.06.2010. u 00:44 sati.