Spusti na dlanove
Te beskonačne kapi...
Te umorne misli...
Te otete ti snove...
Sa zorom će stići
Sva mudrost novog dana...
Sva zbilja hladnog jutra...
Koje poziva te da kreneš:
Zaplovi hrabro prema njemu.
A dok postoji Sada,
Dok se izgubilo još nije,
Dok udišeš taj težak zrak
Što miriši na krv.
Dok prelijeću te ptice,
i ne raspoznaješ figure,
dok u tijelu zaglavljen
ostao je samo krik,
i dok je pogled u prazninu
sve što ti ostaje
a zaglušujuća buka tišine
tvoj jedini zvuk,
Dok se pokušaš prisjetiti
kakav je osjećaj – osjećati...
Odškrini mislima teška vrata
i pusti da zamamna glazba
uništi taj kôd
tu pogrešku svemira
što satre u trenu trud
da podigneš svoj svijet
iz ruševina još jednom,
po tko zna koji put....
+++++++
Nanovo neko kasnonocno pisanje...
Ne mogu spavati... ili ne zelim,ne znam niti sama sto je posrijedi zaista...Vjetrovito je...cudno je nekako,da je skoro pocetak 7.mj,a puse,pada...imam dojam kao da je jesen.Oci su mi umorne...U poslijednje vrijeme zaista se osjecam..Ma ne znam zapravo ni sama kako opisati.
Pronasla sam nevjerojatnu kolicinu dobrote u ljudima u kojima sam se najmanje nadala da cu naci,da ce mi tako nesto pokazat i i pokloniti.
Lijepo je osjecati se vaznom,voljenom i potrebitom.
Moja glazba...moja prekrasna glazba koju imam prilike poklanjati ljudima,
koju imam prilike prezentirati onako kako ju sama osjecam i dozivljavam...
sama ta cinjenica kako ju ljudi primaju ali zaista primaju ,osjecaju i disu skupa sa mnom....
prozivljavaju i upijaju onako kako ju ja poklanjam je fascinantna ...
Oduvijek sam to zeljela,zeljela sam da me ljudi osjete,da doprem do njih takva kakva jesam,sada mi se napokon cini kako uspjevam.
****Život nije ništa više od kapi rose koja drži ravnotežu na vrhu travke.****
* Dugo nisam osjetila kapi kise na svojoj kozi i osjecala se tako zivom...
Zaista nakon dugo vremena one su bile tu i ja sam s njima bila ziva ,sretna i nasmjesena.Jos mi nikad kisa nije poklonila osjecaj mirnoce i spokoja kao sto je to ucinila jucer.
Vec dugo osmjeh nije stanovao na mom licu iskreno i od srca.
Dugo se nisam smijala toliko da me lice boli i da ne mogu doci do daha....Vec dugo ja nisam bila zaista ona prava JA.
****Život je kraći nego što čovjek misli.****
Manje pisem u zadnje vrijeme,ne zato jer sam depresivna...ne zato jer ne osjecam ,nego zato jer...
nije tu niti vrijeme u pitanju,niti obveze,jednostavno nisma osjecala potrebu ,danas sam ju osjetila i zato sam pocela pisati..
Prohladno je kako sam spomenula,Lipanj,ali se ne osjeti ona sparina i zega kao prijasnjih godina.Nesto se promjenilo.Ja sam se promjenila.Ugodno je,prozor mi je lagano otvoren dok sjedim i bacam svoje misli na virtualni papir.I godi mi,zaista mi godi taj osjecaj lagane prohladnosti na kozi,to polagano i povtremeno jezenje koze,taj miris vjetra,miris svjezine i kise koja je sinoc padala.
Osvjezavajuce je i tako ...zivo.
Dugo si nisam priustila osjecaj zivota.
Mozda glupo i ne povezano zvuci ,ali ...bitno je da ja znam znacenje ... :) Na kraju krajea ipak je ovo moj virtualni papir,moja dusa,ja ...i bitno je da ja razumijem.Sinoc,ne mogu opisat iatmosferu onako detaljno i s tom kolicinom osjecaja kakvom sam ju dozivjela ,ali cu pokusati.Nista se specijalno nije dogodilo,nikakav klik,nikakac specijalan dogadaj,izasla sam vas s meni dragim,relativno novim,ali definitivno posebnim osobama.Uspjeli smo doci na to zctano mjesto koje necu imenovati jer nije niti bitno,ali je klub smjeten na brodicu,lijepa atmosfera,dosli smo tamo,nije bilo nesto mnogo ljudi ,ali se napunilo brzo.
Glazba koja je bila vise nego pozitivna,ljudi s kojima mi je bilo ugodno i zaista jedan caroban trenutak mene i mojih misli i dozivljavanja svijeta i otvaranja svoje duse da nanovo primi i upije ljepotu koja ga okruzuje.
Plesali smo ,smijali se ....prekrasna stmosfera iz filmova.
Kisa pada,pljusti,sjeva,kapljice kise se slijevaju niz velike staklene prozore kao u nekom romanticnom scenariju,tisuce svijetala i sitnih lampica po prostoriji,zraku... Mi znajuci da smo zarobljeni i ne mozemo nikamo jer toliko pljusti i pada,odajemo se atmosferi i upijamo zivot,plesuci ,smijuci se....
Moj dah na jednom od prozora i zamisljeni pogled u daljinu.
BOZE,KAKO LI JE RIJEKA LIJEPA DANAS...
kisa u daljini,tisicu sicusnih prozora,svijetala,ljudi koji trce da se sklone,.....
.....
Kisa na kozi i miris mora i svijezine....
ja,koja napokon ne mari i ne okrece se za tim sto ljudi o njoj misle kupi kapi kise na svoj dlan...one su hladne,osvjezavajuce i njihova se struktura brzo rastvara na mojim dlanovima...
Lijepo je osjetiti se zivom i prisutnom...
:)
***********************************************
"Možeš imati ogromno bogatstvo, čak i zlatne planine - ali, ako nisi zadovoljan, neće biti mira u tvom srcu."
(Paramahamsa Swami Mahesvarananda)
"Ne budi nesretan što u ovome svijetu nitko ne zna za tebe. Zašto misliš da si toliko važan da bi mi trebali znati za tebe? A kada budeš zaista tako važan, a da i ne misliš o tome, oni će znati za tebe."
(Konfucije)
Ici cu brzo spavati,ne jer sam umorna ,nego jer ...volim gledati svog malog andela kako nana..s tim malim svetim rucicama i okicama....s tim nevinim licem i sicusnim tijelom koje vapi za sigurnoscu...
Tko ju ne bi volio tako svetu?!
Lagano osdskrinuti prozori ,svijezina u sobi..miris kise,topli krevet i dekica...
Mir i zivot...
Ugodni sni
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
