Svjetlost tinja, Viteže, u ruci Ti cvijet.
I tama gmiže ... kaplje ... kap po kap, delirično;
toj nestvarnosti na početku svih početaka
tko se usuđuje nadjenuti ime?
U ruci Ti cvijet, Viteže od stakla, Viteže od perli,
na usnama prokletstvo. Uzdišeš li još uz stubište,
uranjaš li još u šarene buktinje?
Davno bijah blijedi djevojčurak
klokotavih tečnih pokreta,
sad sam grafitno jato vrana i u nutrini
mojih iščašenih dojki
tkanje neobuzdana straha
neumoljivo oblikuje malog čovjeka.
Slobodno jutro prolazi mimo.
I ova cesta, Viteže,
ova cesta-pogubnica na čije se vjeđe
spušta strast, (neukrotivo, prokleto do suza)
ova cesta-pustinja, Viteže, što kažnjava beskraj i
ždere putokaze (čuvaj se gladne gladi, rekoše mudri)
ova cesta-ledeni brevijar što ne poručuje ništa,
nikome, nikada ... (osim ponekad bešumnu monotonu
laž) ... izluđuje me ova cesta.
U meni snažan osjećaj ničega, u Tebi plavi flanel.
Sve počinje s dušom i duši izmiče,
Viteže moj, rano moja, prisjeti se. Poljubi
naš zlatni prsten.
Jezivi smo svjedoci nečega što je bilo i čega više
(prividno, veliš) nema, beznadno jurimo za tišinom
koja nas guši (posve nezdravo, velim ja).
U ruci Ti cvijet (u mojoj ništa), u utrobi
posljednja snaga kojom krotiš podivljalu
tabu-ljubav, pogubnost.
Bedra Ti rađaju sebeljublje. Slijepi miševi
lepeću zrakom.
I ova cesta smrtonosnih sjena
pred kojom drhti lišće, a drveće puzi, cvijeće
vene. I ova cesta, naoko svježa, rano moja,
niotkuda i nizakud.
..............
Oluje odlaze kako su i došle;
nagnute nad tamnocrvenu vodu,
bosonoge,
grešne,
razdirane;
kao okidač kaosa i
vodilje Tvojim prstima, zdravom oku nevidljivim.
I nazovi to kako hoćeš,
nazovi posve osobnom težinom,
misaonim stereotipom,
frigidnom katarzom,
nazovi imenima raznim, pojavama raznim,
ali ne nazivaj nestajanjem Ljubavi.
Jer Ona diše u čarobnoj trgovini igračkama
i nikad ne mijenja ime.
..........
... tijelo napinje vrisak
lice izgriza praznina
disanje plitko ... panično ...
mrak
usko
PREusko
NE želim biti ovdje
želim se vratiti na mjesto koje sam stvorila i koje
je stvorilo mene ... mjesto s kojeg sam mogla
posegnuti za sobom ...
kroz mrak se probijaju svjetlost i moj plač
krećem se sve brže i NE mogu se zaustaviti
otkucaji mog srca zvuče drukčije
svjetlost obasjava strah koji neizgovoren traje
na mom licu ...
strane me ruke pokušavaju izvući ...
usko je ... PREusko ...
vuku ... NE prestaju vući ...
... vani sam!
uranjam u oštro zasljepljujuće svjetlo
NE mogu otvoriti oči, NE želim otvoriti oči
PREviše buke ...
PREglasno ... PREhladno ... PREsvijetlo ...
nepoznate ruke plaze po meni ... nedobrodošla lica ...
molim da me vrate ... ali ... umjesto natrag ...
... stižem čovječanstvu u zagrljaj ...
i u jednom ... još dalekom trenutku ...
moje će Srce progovoriti ...
........................
Poznavala sam Njegovu težinu:
dok ju je prebirao po rukama, činila se lakšom od
zrnaca prašine.
Njegova je čulnost bila skup posve mobiliziranih čula.
I nju sam poznavala.
Poznavala sam Njegovu jedva podnošljivu ljepotu.
Zasljepljivala me poput kapi crvena vina
što polako otiče niz staklo čaše.
Ali me nije preplašila. Nije.
Kao ni Njegov glas pun slatkog prkosa.
Kao ni Njegov cilindar. Crn, tvrd.
I glas i šešir sam poznavala.
Bilo je uzbudljivo pokoriti im se.
I navući zastore.
Ah... koje li smjelosti
tvrditi što sam sve poznavala kod Njega, a sebe
jedva poznajem
(nije li ta smjelost slična ciničnom promatranju
vlastita pogubljenja?)
I koje li oholosti!
Ta je oholost nalik zbunjujućem stanju opijenosti.
No... čime sam opijena? Jačinom ili slabošću? Ne znam.
I zato što ne znam, pinkicu se gušim.
Svečano.
.............
Ogledalo mehanički dotičem,
sama sebi podižem cijenu,
a onda se naslađujem bez povoda.
U žućkastom polumraku
vrebaju kitnjasti okus
i jedva zamjetan nedostatak kisika.
Kao slijepac dodirom i zvukom
mirno skončavam,
izabrana da prodirem u srca raznih muškaraca
i duše glaziranih gradova
kroz koje se mnogi ne usuđuju proći.
Upregnuta u sedefna kola,
tjerana u posebne rezervate,
u suženom vidokrugu
nazirem:
okomit prostor samo je varka:
moj dugi kraj proljeća
- lagana mučnina.
A onda srastam s grlom mlade poetese,
samo da ne budem ono što zaista jesam,
čas prkoseći,
čas proseći.
Sama u svijetu koji ovlaš poznajem,
sama u vršcima zametnutih sjećanja,
u daljini gdje se sijeku opaki krajolici
i ništavnošću napaja pučina,
gdje ubojice mašte dolaze iz bijelih uglova
vladajući ishlapjelim mirisima.
U tom laganom krahu Svemira
Krajnja i Odvažna.
...............
Uporno gledam u tvoje lice.
Ne vidiš me.
Tvoje misli i tvoje ruke
sad pripadaju drugoj.
Znam - nikad me nisi volio.
I - budimo iskreni - nikad to nisi ni rekao.
No ja sam u košmaru osjećaja
zamislila tvoje.
Ne mogu dalje vidjeti ono
čega nema.
Nikad ga i nije ni bilo.
Nadam se da si sretan sada.
Ja nisam. Nikad i neću biti.
No to je moj križ.
Želim da te ona voli više od mene.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
