Sreli smo se naposljetku
Ti i ja
Ti tako stvaran u svom postojanju
Ja posve magličasto nestvarna
Nisi me primijetio u ovoj vrevi života
Iako si oduvijek tražio takvu
Kao što sam ja
Nekoga tko ti pristaje savršeno
Kao rukavica prave veličine
Sreli smo se najzad
Nas dvoje
Ali ostala sam ti nevidljiva
Tom nestašnom oku potpuno skrivena
Nedodirljiva u svom postojanju
Iako sam znala pročitati
Svaki znak koji si postavio
Uz ograde svog postojanja
I sve zagonetke tvojih rebusa
Ispravno sam riješila
Na sva pitanja dala točne odgovore
Sreli smo se naposljetku
Ti i ja
Dvoje ljudi po mjeri jedno drugog
Ali ti bio si tako stvaran
A ja nevjerovatno nestvarna
Da su nam se putevi savršeno isprepleli
A nas smo dvoje ipak se mimoišli
Što li je sudbina...
...............
Poznajem taj miris
Što mi se noćas uvlači u nosnice
Neprimjetno naizgled
Miriše nježno tek pokošenim livadama
Proljetnim cvijećem
I nadom
Na tren preuzima miris kiše
I sjetom u zraku na nešto me
Podsjeća
I ja udišem
Polako udišem duboko u sebe
Miris ljepote i vedrine neba
Ne primjećujući
Svaki udah na zaborav miriše
Da u stvari
Svakim udahom
Sve te više zaboravljam...
Poznajem taj miris
Što mi se noćas uvlači u nosnice
Neprimjetno naizgled
Miriše nježno tek pokošenim livadama
Proljetnim cvijećem
I nadom
Na tren preuzima miris kiše
I sjetom u zraku na nešto me
Podsjeća
I ja udišem
Polako udišem duboko u sebe
Miris ljepote i vedrine neba
Ne primjećujući
Svaki udah na zaborav miriše
Da u stvari
Svakim udahom
Sve te više zaboravljam...
Poznajem taj miris
Što mi se noćas uvlači u nosnice
Neprimjetno naizgled
Miriše nježno tek pokošenim livadama
Proljetnim cvijećem
I nadom
Na tren preuzima miris kiše
I sjetom u zraku na nešto me
Podsjeća
I ja udišem
Polako udišem duboko u sebe
Miris ljepote i vedrine neba
Ne primjećujući
Svaki udah na zaborav miriše
Da u stvari
Svakim udahom
Sve te više zaboravljam...
Poznajem taj miris
Što mi se noćas uvlači u nosnice
Neprimjetno naizgled
Miriše nježno tek pokošenim livadama
Proljetnim cvijećem
I nadom
Na tren preuzima miris kiše
I sjetom u zraku na nešto me
Podsjeća
I ja udišem
Polako udišem duboko u sebe
Miris ljepote i vedrine neba
Ne primjećujući
Svaki udah na zaborav miriše
Da u stvari
Svakim udahom
Sve te više zaboravljam...
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
