Kroz zamagljeno staklo ogledala
U oči ravno me gleda
Ozbiljna posve, a pomalo blijeda
I stoji mi nasuprot nijema
Magličasto nestvarna
Kao da nikakvih nema dilema
O tome što je, tko je
I kao da ne diše
Ispod te vanjštine svoje
I ne da da se vidi
Taj nemir što je izjeda iznutra
O tome će misliti kasnije
Drugi neki put možda već sutra
Ali danas je važno
Stajati mirno, izgledati snažno
Jer kad sve je savršena slika
Od osmijeha do ostatka njena lika
Nitko ne primjećuje i ne pita
Što se ispod površine krije
Ona zna i zato je takva
Jer nikome važno nije
Da li iznutra plače, rida ili jeca
Koji zvuci je plaše
I čime si sama posve rane vida
Kad izvana je sve fasada bez mane
Ne zanimaju nikoga ostale strane
Njeni dani njene misli
Dok su joj komentari trijezni i suvisli
Zato znam da me gleda
Kroz zamagljeno staklo ozbiljna
A iza njena nijema pogleda
Beskrajni svjetovi žive i jeka
Cijelog njenog života priče pripovijeda
U tim naizgled nestvarnim očima ispočetka
----------
U jednom me snu ostalo
Još malo
Premalo da postanem java
Nije teško isčeznuti iz nigdje
Kad tako rijetko se sanja
Čak i onda kad se spava
U jednom svom snu sam trajala
Ali sad nestajem
Boje se ispiru i nema me više
Glas snova mi nestaje
Kroz moje misli
Riječi sve su tiše i tiše
U jednom snu sam živjela
I srcem bih htjela
Da mu se vratim
Kad pronađem čaroliju
Skrivenu u grudima
Možda kako tad shvatim
++++++
Ne postoji, znam, dovoljno duboka provalija
U koju mogu spremiti trenutke koji bole
Čudno je kako postoje sjećanja sad kad nema te više
I kako grudi točno znaju koga vole
Ne postoji dovoljno daleka zvijezda
Na koju bih skrila što mi svi ti osjećaji znače
Usne još pamte vrele poljupce
A sjećanje na tvoje dodire sve je jače
Ne postoji nijedno vrijeme nijedno mjesto
Na koje mogu pobjeći da bih se skrila
I kad zatvorim oči uvijek misao je jedna
Sjećanje na dane kad sam tvoja bila
Post je objavljen 03.06.2010. u 01:02 sati.