Kroz zamagljeno staklo ogledala
U oči ravno me gleda
Ozbiljna posve, a pomalo blijeda
I stoji mi nasuprot nijema
Magličasto nestvarna
Kao da nikakvih nema dilema
O tome što je, tko je
I kao da ne diše
Ispod te vanjštine svoje
I ne da da se vidi
Taj nemir što je izjeda iznutra
O tome će misliti kasnije
Drugi neki put možda već sutra
Ali danas je važno
Stajati mirno, izgledati snažno
Jer kad sve je savršena slika
Od osmijeha do ostatka njena lika
Nitko ne primjećuje i ne pita
Što se ispod površine krije
Ona zna i zato je takva
Jer nikome važno nije
Da li iznutra plače, rida ili jeca
Koji zvuci je plaše
I čime si sama posve rane vida
Kad izvana je sve fasada bez mane
Ne zanimaju nikoga ostale strane
Njeni dani njene misli
Dok su joj komentari trijezni i suvisli
Zato znam da me gleda
Kroz zamagljeno staklo ozbiljna
A iza njena nijema pogleda
Beskrajni svjetovi žive i jeka
Cijelog njenog života priče pripovijeda
U tim naizgled nestvarnim očima ispočetka
----------
U jednom me snu ostalo
Još malo
Premalo da postanem java
Nije teško isčeznuti iz nigdje
Kad tako rijetko se sanja
Čak i onda kad se spava
U jednom svom snu sam trajala
Ali sad nestajem
Boje se ispiru i nema me više
Glas snova mi nestaje
Kroz moje misli
Riječi sve su tiše i tiše
U jednom snu sam živjela
I srcem bih htjela
Da mu se vratim
Kad pronađem čaroliju
Skrivenu u grudima
Možda kako tad shvatim
++++++
Ne postoji, znam, dovoljno duboka provalija
U koju mogu spremiti trenutke koji bole
Čudno je kako postoje sjećanja sad kad nema te više
I kako grudi točno znaju koga vole
Ne postoji dovoljno daleka zvijezda
Na koju bih skrila što mi svi ti osjećaji znače
Usne još pamte vrele poljupce
A sjećanje na tvoje dodire sve je jače
Ne postoji nijedno vrijeme nijedno mjesto
Na koje mogu pobjeći da bih se skrila
I kad zatvorim oči uvijek misao je jedna
Sjećanje na dane kad sam tvoja bila
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
