Pustite me.
Ne tražite da se vratim.
Nema priče u meni.
Nikada više neću plesati.
Želim osjetiti hladnoću.
Znati da sam živa.
Ponovno sam prezaštićena
da bih mogla disati.
Neka prošlost
povuče liniju između
dvije mene.
Onoj neka ostane ples.
I ljubav.
Meni su dovoljne moje riječi.
I Sloboda.
..........
Košmari me bude.
Vrištim u dugim noćima.
U znoju, budna, zurim kroz tamu.
Sanjam sebe.
Unutar mene
zatvorena.
Poznato lice suzama obliveno
pita me zagonetna pitanja.
Magija mračnih noći
zaodjenuta mirisom straha.
Bojim se.
Sumraci najavljuju snove
a zore sumrake buđenja.
Lagano koračam rubom ludila.
A ponor je sve dublji.
..........
Tvoje lice.
Tvoje kose.
Koliko sam ti pjesama
Do sada napisala?
Željela sam te naslikati.
Da djeca budućnosti vide tvoj lik.
Ne onaj s fotografija.
Nego tebe kakvog sam ja znala.
Ja, žena.
Ja, pjesnikinja.
Ukrali smo vrijeme koje nam nije pripadalo.
I dodire.
Ne tjeraj me, ne mogu.
Ne mogu ih gledati kako umiru.
........
Osjećam.
Ne pripadam ovdje.
Svijet i ljudi drugačiji su
od onog što sam ja.
Tijelom ista
(a to je tek dobra varka)
no očima drugačija.
Previše pitam.
Želim znati
a ne želim osjetiti bol.
Sama sam.
Među drugima - jedna.
Uvijek zaplakana.
Previše živa za ovo mrtvo mjesto.
Ili je obratno?
..........
Zašto za pjesnike nema ljubavi?
Gledam tvoje oči
do kojih ne dopire smijeh.
Pitam te zašto me ne možeš voljeti.
Šutiš i ne skidaš osmijeh s usana.
Ne možeš mi ništa dati.
Meni, koja sam ti dala sve.
Zašto uvijek tražim veliku ljubav
a dobijem samo veliku bol?
I zašto uvijek osjećaje poklonim
nekom preprodavaču mraka iz svog sna?
A ujutro nema buđenja.
Jer nema sna, jer sve ovo živim.
A bolna duša, željela bi, kao Barca,
da je život samo san.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
