Pustite me.
Ne tražite da se vratim.
Nema priče u meni.
Nikada više neću plesati.
Želim osjetiti hladnoću.
Znati da sam živa.
Ponovno sam prezaštićena
da bih mogla disati.
Neka prošlost
povuče liniju između
dvije mene.
Onoj neka ostane ples.
I ljubav.
Meni su dovoljne moje riječi.
I Sloboda.
..........
Košmari me bude.
Vrištim u dugim noćima.
U znoju, budna, zurim kroz tamu.
Sanjam sebe.
Unutar mene
zatvorena.
Poznato lice suzama obliveno
pita me zagonetna pitanja.
Magija mračnih noći
zaodjenuta mirisom straha.
Bojim se.
Sumraci najavljuju snove
a zore sumrake buđenja.
Lagano koračam rubom ludila.
A ponor je sve dublji.
..........
Tvoje lice.
Tvoje kose.
Koliko sam ti pjesama
Do sada napisala?
Željela sam te naslikati.
Da djeca budućnosti vide tvoj lik.
Ne onaj s fotografija.
Nego tebe kakvog sam ja znala.
Ja, žena.
Ja, pjesnikinja.
Ukrali smo vrijeme koje nam nije pripadalo.
I dodire.
Ne tjeraj me, ne mogu.
Ne mogu ih gledati kako umiru.
........
Osjećam.
Ne pripadam ovdje.
Svijet i ljudi drugačiji su
od onog što sam ja.
Tijelom ista
(a to je tek dobra varka)
no očima drugačija.
Previše pitam.
Želim znati
a ne želim osjetiti bol.
Sama sam.
Među drugima - jedna.
Uvijek zaplakana.
Previše živa za ovo mrtvo mjesto.
Ili je obratno?
..........
Zašto za pjesnike nema ljubavi?
Gledam tvoje oči
do kojih ne dopire smijeh.
Pitam te zašto me ne možeš voljeti.
Šutiš i ne skidaš osmijeh s usana.
Ne možeš mi ništa dati.
Meni, koja sam ti dala sve.
Zašto uvijek tražim veliku ljubav
a dobijem samo veliku bol?
I zašto uvijek osjećaje poklonim
nekom preprodavaču mraka iz svog sna?
A ujutro nema buđenja.
Jer nema sna, jer sve ovo živim.
A bolna duša, željela bi, kao Barca,
da je život samo san.
Post je objavljen 03.06.2010. u 01:39 sati.