Ali neću se prestati trovati. Bilo bi besmisleno nakon toliko uloženog truda i razvijanja ovisnosti. Nitko me nije prisilio na cigarete. Bio je to moj izbor, sad već jako davno da se jedva mogu i prisjetiti jesu li moje prve cigarete bile crni Ronhill (Prestige, ako se ne varam) ili nešto drugo. Bila je to ljubav na prvi dim i prvu nesvjesticu. Ako ostavim po strani sve ozbiljne zdravstvene rizike (kojih sa, aha, svjesna), uživanje u duhanskom dimu mi je donijelo neka zanimljiva iskustva. A i neke zanimljive ljude u život. Jer istina je da se brbljiva i zanimljiva ekipa uvijek okuplja u prostoru za pušače. Priča se zapodijeva spontano i uvijek je živo. Trošimo taj svoj ozbiljno katranom nagriženi život najbolje što znamo. Pogotovo zadnjih godina od kako su nas počeli geotizirati. Društveni se izopćenici drže zajedno. Da ne spominjem one šepave ulete s "imaš cigaretu/vatre?" koji su desetljećima bili najbezbolniji ledolomac. Čak i u freakin' USA u kojoj su pušači u istom rangu s višestrukim ubojicama nejači, najzanimljivije/zabavnije/veselije ljude sam upoznala dok sam po konferencijskim i iniim centrima tražila pepeljaru na otvorenom. Što bih sad trebala, pod pauzom uzeti svoj komadić udomljene dimljene alge iz organskog uzgoja i čekati da naleti netko jednako nastran? I don't think so.
Nisam bezobzirna, kako se počesto imputira svim uživateljima duhana. Poštujem pravila koja je nametnula država ili koja su uveli neki moji prijatelji/poznanici proglasivši svoje domove smoke-free zonama. Neću dimiti u blizini sitne dječice. Jednako tako očekujem da se u mom prostoru poštuju moja pravila i ne frkće se u mom općem smjeru kad zavaljena u fotelju pripalim nikotinski štapić. Da mi nije bilo otrova ne znam kako bih preživjela zadnjih godinu dana. Zato me ljuti kad nepušačke horde kreću u osvetničke pohode, žedni moje nikotizirane krvi. Uvaljuju mi se u ekipu umotanu u dimnu zavjesu i kašlju/caju, mašu, otvaraju prozore/vrata i žugaju. Drugovi dragi, nitko vas nije zvao. Moje je iskustvo takvo da su mi se u nikotinsko društvo uvijek pokušavali infiltrirati nepušači željni društva, ali vazda spremni i motivirani držati govore o štetnosti cigareta. I džaba sva uvjeravanja da svi sve znamo, ali biramo svoj otrov i svoje zadimljene razgovore glede&unatoč. Uzalud nam svi pokušaji. Uvijek su padale teške riječi i povišeni tonovi sijevali k'o sablje kad bi nam Zlata ili netko treći krenuo otvarati prozor dok vani pingvini stoje u redu za čaj.
Svi ti revnosni preodgajatelji koji ne razumiju da bez cigarete to više nije to. Postoji glazba koja jednostavno traži cigaretu. Ili više njih. Kako bih uopće moga sjediti svake srijede u jazz klubu i slušati Caravan bez nezdrave dimne koprene? Ili se predati gospodinu Waitsu i glasu natopljenom u burbon bez cigarete? I don't think so... Zato pozdrav gospodinu ministru zdravstva, istog onog sustava u kojemu me na hitno snimanje štitanječe naručuju za pola godine, a za MR sa 10 mjeseci zakašnjenja. Odhebite od mene, u troskocima ili malim koracima, meni je svejedno. Ja ću i dalje birati svoj otrov. I sama plaćati, kao i za sve svoje druge otrove, previsoku cijenu.
Jutros sam mislila o tomu kako trebam poslije posla otići pogledati neke cipele za hodanje One prošle su se raspale nakon dva mjeseca. Postolar ih je proglasio nepopravljivima. Ja sam se ljutila mjesec dana, a one su i dalje nepopravljive. Iako su bile super udobne i fine za hodanje. Poslije posla više nisam mislila o novim cipelama. Mislila sam na kavu s Jecom-štrebericom koja mora dovršiti magistarsku radnju u roku od mjesec dana. Pile smo kavu i vrlo malo pričale o radnji. Onda sam mislila na junk food. Trenutno mislim kako bi bilo dobro ugasiti računalo i malo čitati. Čitam "Koliko istine čovjek treba?" Rudigera Safranskog (Naklada Ljevak, Zagreb, 2010). U knjizi čitam rečenice kao
Moramo, dakle, biti "izvan sebe" da bismo si mogli postaviti pitanje o vlastitoj istini.... ili
Uvjeren je (Rousseau) da je socijalizacija čovjeka istrgnula iz njegova instinktom bogata i nepromišljanog samobitka...
... jadu možemo pobjeći odmah, trebamo samo ponovno pronaći sebe....
Knjige kao i ljudi dolaze onda kada ih trebaš, kada od njih ili iz njih nešto trebaš naučiti ili ponoviti naučeno.
U utorak su objavljeni datumi ovogodišnjeg Terraneo festivala. Time je službeno potvrđeno moje tvrdoglavo preživljavanje do 10. kolovoza. Poslije mi je svejedno. I nemam pojma kako ću to izvesti, ali o tomu ću misliti nekom drugom zgodom. Sad mislim o čitanju i usklađivanju prihodovne i rashodovne strane nekog izvještaja. Pomalo i o hopsanju po festivalu. I kako ćemo se opet svi okupiti u istom sastavu, samo još nabrijaniji jer znamo koliko dobroga nas čeka. Zurenju u morsku pučinu i buri na Terra stageu... Uf-uf-puf-i-pant! Brzo će to doći, mantram.
Stigla je moja Polaroid kamera. U subotu će stići i "filmovi" za nju. Onda ću čekati neke Polaroid-trenutke za okidanje skupocjenih fotki. Ima da se svi junaci na slikicama smiju od uha do drugog uha! Makar i obnevidjeli u pijanstvu ili narko-izmaglici. Na svim polaroidima koje imam sam dječje nacerena i poziram kako danas više nisam sposobna. I svi će morati nositi odjeću živih boja jer takva najbolje izgleda na polaroidima. Besmisleno bockavi, smaragdno-zeleni (najozbiljnije!!!) džemper na meni, 1982., a na mojoj najboljoj prijateljici vrišteće-crvene tregerice. Prigodno nam fale pojedini prednji zubi, ali nas to ne priječi u oduševljenom osmjehu. Kamera je u rukama njezine tetke iz Njemačke, a mi smo oduševljene magijom koja stvara fotografije koje odmah možeš vidjeti, sebe koju odmah možeš vidjeti, mahanja vlažnim slikicama dok ih posebno pažljivo držimo za bijele rubove. Eto, sad mislim i o tetkama iz Njemačke, bijelim rubovima i dvorištu susjedne kuće iz 1982.... Što su ti misli....
Onaj rak o kojemu sam nedavno pisala je potvrđen. Skupio se naramak nalaza u to ime. Navodno je (jer nikomu više ne vjerujem!) pravovremeno dijagnosticiran. I odmah su krenule kemoterapije. Vidjet ćemo kako će to sve ići dalje. I ne volim misliti o tomu jer je razmišljanje o raku kostiju posve besmislena aktivnost. Pustiti u kosti otrova da ubije rak, e to je posao. Zamisliš to kao neku video-igru u kojoj opako-izgledajući robusni junaci i junakinje izvode leteće kolute naprijed naoružani do zuba dok jurišaju kroz onu sredinu kostiju u kojoj se stvaraju krvna zrnca (bijela?) i masakriraju likove kojima faca izgleda kao u Borislava Škegre ili Zorana Mamića ili Jasmina Stavrosa. Idem malo čitati humoranetumor. Ako niste već, mogli bi im uplatiti i neku donaciju.
Ou jea! Godinu dana. Skoro pa sam ponosna na 12 mjeseci koji su za mnom. Ako ni zbog čega drugog, a ono radi tako netipične ustrajnosti u pothvatu hvatanju mentalnih konaca. Iako i u ovom trenutku sjedim u fotelji, s kavom, mineralnom i cigaretom pri ruci, baš kao i prije godinu dana. I skoro sam jednako beznadežan slučaj kao i onda, s tom razlikom da mi je sada to kristalno jasno, a u to sam vrijeme još gajila neku nadu. Povremeno potpisujem neke blesave ugovore sama sa sobom - uhvatim se nekog događaja u bližoj ili malo daljoj budućnosti i potpišem da ću do tada ostati živa i u komadu. Zato pazim na semaforima i pružnim prijelazima, ne naginjem se kroz prozor na devetom katu i izranjam iz mora kad mi ostane još malo zraka. Do sada sam ispoštovala 11 komada, a 12 je na snazi od prošlog tjedna. Hvatam se za male stvari i očekujem male ili nikakve pomake. Malim koracima i malim zalogajima.
Slušam Calexico, album Feast of Fire. Dok jutrom budem hodala do ureda i nazad slušat ću neku depresivnu kompilaciju koju trenutno navježbavamo. Kasnije ovog dana ću poći na svoju redovnu jazz sesiju srijedom. Udobno zavaljena i sa cigaretom u ruci, cupkat ću sinkopirano. Godinu dana kasnije sam ista ona ja iz tog vremena nesanice, beskonačnih podočnjaka i loših medicinskih nalaza, samo što besramno i u neograničenim količinama slušam samo onu glazbu koja mi se sviđa i jedem samo kad ja to hoću. I to je nešto. Ovo je jedna divna terapija i hvala svima na strpljenju. Tko zna, možda me u ne tako dalekoj budućnosti zapljusne val neobičnog veselja i strasti za životom. Možda do tada Šprajca vrate u nedjeljni dnevnik pa to bude udarna vijest! U današnje vrijeme sve je moguće.
Mali brat se vratio na drugi kraj svijeta. Prinćipesa mi je na Skypu 100 puta ponovila "ja ću ići u Tlaliju". Supermeničine su oči bile pufaste. Netko možda ima rak kostiju, ali mi nitko ne želi potvrditi. Supermen sutra ide na neki ozbiljan pregled. U međuvremenu gleda u strop. Pretpostavljam jer nisam doma da se uvjerim iz prve ruke. Ali je bio u horizontali i gledao u strop dok je Supermenica na Skypu osvajala Oscara za drugu ovogodišnju izvedbu "dobro sam iako mi je dite otišlo". Mene ne može smotati. Sinhronizirano ne spavamo. Sinhronizirano tugujemo u takvim prilikama. Njoj je neusporedivo gore. Ne žalim nikad znati iz prve ruke. Neću.
Zadnjih dana mi zvone alarmi koji su ostali programirani od prošle godine u ovo vrijeme. Stalno neki doktori i odvjetnici. Hebeni zli patuljci.
Strpljivo čekamo da prođe siječanj i veći dio veljače pa da evidentiramo još jednu godinu života i nepotrebnih iskustava. Dobra je vijest da The National u veljači objavljuje novi album, a završni financijski izvještaj tek trebam početi raditi. Spas je u stupcima i brojevima. Imam tonu nove i stare glazbe koju tek treba odslušati kako treba. Idemo polako. Hebenim zlim patuljcima usprkos. Skinut ćemo ih pogani cerek s lica.
It was many and many a year ago
In a kingdom by the sea
Thet a maiden lived there who you may know
by the name od Annabel Lee
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.
I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love
I and my Annabel Lee...
Nedjelje mi to rade. Nedjelje, glazba, kava, cigarete, serije, knjige i pokoji film. Sedam melankoličnih patuljaka. Amanda Palmer i Another Year, na primjer. Maraton Gilmorica (ah, guilty pleasure... life's short, talk fast...), drugo gledanje Beginnersa (kao da jedno nije bilo dovoljno za opću egzistencijalnu krizu), malo Brune Schulza... Nedjelje me tako lako dotuku. Najlakše mi je tada umotati se u dekicu i melankolizirati u fotelji ili na trosjedu. A vrijeme neumitno prolazi. I dobre me vijesti zaobilaze u širokom luku, a one ne tako dobre pronalaze svoj put ne birajući sredstva. Subotnje i nedjeljne novine su još uvijek na stolu nepročitane.
Jedem jabuke i pijem mineralnu. Ponuda jabuka je loša zadnjih dana. Vjerojatno je bolja na tržnici, ali ja ne idem do tržnice. Prolazim pored nje svakog radnog dana, ali ne svraćam za ozbiljno. Not my cup of tea, iako su tržnice općenito uzevši sjajan izum. Tržnice su za ozbiljne kuharice i ljude koje ozbiljno zanimaju lokalna događanja. Kako ne spadam ni u jednu od navedenih skupina, moji su odlasci na tržnicu ograničeni isključivo na kupovinu cvijeća u zadnji tren (tulipaaaniiii!!!) ili egzotične nabavke rabarbare. Ali redovito razmišljam o tomu kako su tržnice super dok prolazim i divim se bojama i oblicima, a nikad se ne sjetim kupiti neke suvisle jabuke. Ove koje trenutno trošim su potpuno nesuvisle. Što je loše jer su jabuke dobra terapija za melankolična stanja. Barem mislim da jesu jer, kako napisah ranije, nemam odgovarajuće jabuke za provjeru teorije.
U jednoj epizodi od milijun koje sam pogledala zadnja dva dana, junakinja se treba udati za sasvim pristojnog tipa (sav je idealan zet svakoj majci) i na nekom tulumu koji treba glumiti djevojačku večer počne krizirati (potaknuta nekom patetičnom pričom) i nazove prijatelja/bivšeg da ga obavijesti o skoroj udaji. I što je on pita? "Kakva mu je kolekcija CD-a?"! U idućih minutu i pol jasno je da tu nema sreće. Naravno da je naša junakinja zbrisala glavom bez obzira. Naravno da je to bila jedina dobra odluka. Naravno da je svaka majka bila nesretna jer je zbrisala od savršenog zeta svakoj majci. Ali jednostavno ne možeš biti u ozbiljnoj vezi s nekim tko sluša Enyu. Za ozbiljno sluša. Ne možeš.
Postalo mi je jasno da trenutno najbolje funkcioniram sama. Možda ne najbolje, to ostavlja pogrešan dojam, prije najmirnije. Konačno mi se razbistrilo doma - 10 dana sveopćeg zajedništva, bujica rečenica i emocija skinula mi je mrenu. I can see clearly now. Supermenica je to (narafski) uočila prije mene. Za nju je to (narafski) čisti poremećaj i povod zabrinutosti. Ja sam odahnula. Jasno mi je da opsesivna nastojanja za okupljanjem nekih dragih ljudi nisu gotovo nimalo pomogla u krpanju te bizarne rupčage koju zadnjih godinu dana imam u glavi. I samo je do mene. Rijetki bljeskovi bliskosti s drugim osobama koje prepoznajem dok prebirem proteklih 12 mjeseci, samo potvrđuju tvrdnju s početka. Čovjek možda i jest društveno biće, ali ova je čovjekica iskreno i konstruktivno društvena svakog cca 15 četvrtka u godini. Ostalih dana pokušava društvom zavarati demone koji huču i fijuču iz i kroz rupčagu u glavi. Embrace your demons, I say.
Uhvatila bih se tako u nekim nedjeljama popodne kako razmišljam kad sam zadnji put razgovarala s drugom osobom. Prije dva dana? Tri? Je li to normalno? Je li to dobro? Tko me od dragih ljudi nazvao u proteklih tjedan dana, a da mi nije uzvraćao neodgovoreni poziv? Stalno ja nešto smetam. I onda to pretjerano analiziranje svih oblika interakcije s drugima... Ne treba mi to. I nije pitanje tko je kriv za to, jer uopće nije riječ o krivnji. Riječ je samo o mom forsiranju nečega što ne ide, što nije stvarno i održivo. Jer se na meni prokleto jasno vidi da varam, radim nešto naučeno i običajno pokušavajući pripitomiti ili barem ukrotiti demone. I stalno smišljam neku novu zanimaciju kojom ću svoju pozornost odvući na drugu stranu. A zapravo mi se ništa ne da. Samo bih spavala, iako prezirem spavanje. Stalno mi se spava. Mogu prespavati čitav vikend, ali se razbuđujem na silu i hladnom vodom jer imam strašnu grižnju savjesti. A samo bih spavala.
Sa svih strana stižu dobronamjerni savjeti. I sama sam sklona davanju savjeta koje nitko nije tražio. Trebala bih ovo ili ono. Bilo bi dobro kada bih ovo ili ono. Trebala bih pronaći neku ozbiljniju zanimaciju, nešto što će mi pojesti vrijeme. Pronaći hobi ili neku strast za životom. Trenutno mi se ne da. Trenutno mi je naporno i zamorno oprati kosu, složiti salatu ili skuhati juhu od svega. I prekovremeno i neplaćeno ponavljam kako mi je sve baš super i sve me nešto veseli i baš mi je ok svijet i svemir oko mene. Umorna sam. Sad sam i službeno i javno umorna od svega toga. Jedino što me ne umara je ušuškivanje u stanu i slušanje glazbe. I zurenje u vazda istu točku negdje ispred, gdje je nekad bilo nešto sasvim drugo.
Nisam u onoj fazi kad me brine globalno zatopljenje ili propast Eura, hoće li ili ne nova Vlada uspjeti nešto pokrenuti ili geometrijska progresija otvaranja otkupnih stanica za zlato. Nope. Zapravo me baš briga za sve to. Recikliram, koristim štedne žarulje i stalno gasim svjetla kud god dođem, trudim se ne kupovati hranu koja je stigla s drugih kontinenata i pješačim, redovito izlazim na izbore, informiram se na svemoguće načine i čupam se iz dužničkog ropstva kako znam i umijem, a svejedno se ništa ne mijenja. Ljudima oko sebe već idem na živce sa svojim stalnim zanovijetanjem oko općeg dobra i kako nas koče sitni osobni interesi i skrivene agende. Sad mi je dosta. Barem na neko vrijeme. Radite i živite kako hoćete. Kukajte i kršite ruke pogleda uprtog prema Markovom trgu ili Briselu, Vatikanu ili Meki, meni je zapravo sasvim svejedno.
Čitam danas u novinama o pogibiji jednog vozača taxija u Osijeku. Nije ovo prevelik grad. Kad sam pročitala koliko je imao godina i da mu je supruga na privremenom radu u Italiji, znala sam koji je. Koristim taxi kad vučem neke kofere/torbe i kad prijeti opasnost od pogibije na visokim petama. Nekoliko puta me vozio baš taj čovjek. Koji je poginuo jer mu je pijana budaletina s moćnim autom oduzela prednost u novogodišnjoj noći. A čovjek je časno i ponosno radio posao koji su mnogi ostavili jer im je bio prenaporan, neljudski i opasan. A on je radio jer je trebao posao. Jer ima obitelj koje je on važan dio. Bio. Ma kakve veze onda ima propast Eura ili Milanovićev Mr. Hyde u liku Čačića?! Kad čovjeka koji udara noćnu smjenu usmrti pijana balava budaletina koja sjeda za upravljač? Koje pravde sad tu može biti? Sunce mu šareno, ja bih momentalno reaktivirala Goli otok i poslala ga neka tuca kamen na +45 stupnjeva. Za početak. Predlažem akcije po školama, ma po vrtićima odmah! Neka dovedu članove obitelji onih koji su ubijeni u prometnim nesrećama koje su skrivili pijani vozači. Neka prikazuju fotografije smrskanih auta i krv koja se razlijeva na sve strane. Neka vide taj očaj, tu nemoć i bijes da im to bude prva slika pred očima kad s novom vozačkom u ruci i ključevima tatinog/maminog auta pomisle da su besmrtni/nepogrešivi i smiju pijani voziti. I neka im to bljesne pred očima svaki put do kraja života kad vide čašu alkohola. Svima. I meni ako ikad pomislim voziti.
Sjeća li itko više ovih imena: Hrvoje Žužić (sa 22 godine i 2,15 promila alkohola u krvi i BMW-om koji je vozio 111 na sat ubio je 19-godišnju Ružicu Pavić. Osuđen na 5 godina, pušten nakon 4.), Mislav Mamić (osuđen na 2 (dvije!!!) godine zatvora jer je u veljači 2008. godine sa 1,59 promila ubio Vjekoslava Švigira), Mario Petek (2009. pijan izazvao sudar u kojem je poginuo Dražen Bočki . U krvi je imao 1,88 promila alkohola. 2002. zbog prebrze vožnje usmrtio Gorana Čolića i zbog godina osuđen na uvjetnu kaznu.)...? Moglo bi se tako nabrajati dugo u noć. I mi ćemo čitati i zabrinuto klimati. I neće se ništa dogoditi ili promijeniti. Kakvo hebeno globalno zatopljenje?! Neće nas stići dotući klimatske promjene. Poubijat će nas besmrtni i nepogrešivi ljudi.
| < | siječanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre