Mali brat se vratio na drugi kraj svijeta. Prinćipesa mi je na Skypu 100 puta ponovila "ja ću ići u Tlaliju". Supermeničine su oči bile pufaste. Netko možda ima rak kostiju, ali mi nitko ne želi potvrditi. Supermen sutra ide na neki ozbiljan pregled. U međuvremenu gleda u strop. Pretpostavljam jer nisam doma da se uvjerim iz prve ruke. Ali je bio u horizontali i gledao u strop dok je Supermenica na Skypu osvajala Oscara za drugu ovogodišnju izvedbu "dobro sam iako mi je dite otišlo". Mene ne može smotati. Sinhronizirano ne spavamo. Sinhronizirano tugujemo u takvim prilikama. Njoj je neusporedivo gore. Ne žalim nikad znati iz prve ruke. Neću.
Zadnjih dana mi zvone alarmi koji su ostali programirani od prošle godine u ovo vrijeme. Stalno neki doktori i odvjetnici. Hebeni zli patuljci.
Strpljivo čekamo da prođe siječanj i veći dio veljače pa da evidentiramo još jednu godinu života i nepotrebnih iskustava. Dobra je vijest da The National u veljači objavljuje novi album, a završni financijski izvještaj tek trebam početi raditi. Spas je u stupcima i brojevima. Imam tonu nove i stare glazbe koju tek treba odslušati kako treba. Idemo polako. Hebenim zlim patuljcima usprkos. Skinut ćemo ih pogani cerek s lica.
Post je objavljen 16.01.2012. u 23:04 sati.