Jutros sam mislila o tomu kako trebam poslije posla otići pogledati neke cipele za hodanje One prošle su se raspale nakon dva mjeseca. Postolar ih je proglasio nepopravljivima. Ja sam se ljutila mjesec dana, a one su i dalje nepopravljive. Iako su bile super udobne i fine za hodanje. Poslije posla više nisam mislila o novim cipelama. Mislila sam na kavu s Jecom-štrebericom koja mora dovršiti magistarsku radnju u roku od mjesec dana. Pile smo kavu i vrlo malo pričale o radnji. Onda sam mislila na junk food. Trenutno mislim kako bi bilo dobro ugasiti računalo i malo čitati. Čitam "Koliko istine čovjek treba?" Rudigera Safranskog (Naklada Ljevak, Zagreb, 2010). U knjizi čitam rečenice kao
Moramo, dakle, biti "izvan sebe" da bismo si mogli postaviti pitanje o vlastitoj istini.... ili
Uvjeren je (Rousseau) da je socijalizacija čovjeka istrgnula iz njegova instinktom bogata i nepromišljanog samobitka...
... jadu možemo pobjeći odmah, trebamo samo ponovno pronaći sebe....
Knjige kao i ljudi dolaze onda kada ih trebaš, kada od njih ili iz njih nešto trebaš naučiti ili ponoviti naučeno.
U utorak su objavljeni datumi ovogodišnjeg Terraneo festivala. Time je službeno potvrđeno moje tvrdoglavo preživljavanje do 10. kolovoza. Poslije mi je svejedno. I nemam pojma kako ću to izvesti, ali o tomu ću misliti nekom drugom zgodom. Sad mislim o čitanju i usklađivanju prihodovne i rashodovne strane nekog izvještaja. Pomalo i o hopsanju po festivalu. I kako ćemo se opet svi okupiti u istom sastavu, samo još nabrijaniji jer znamo koliko dobroga nas čeka. Zurenju u morsku pučinu i buri na Terra stageu... Uf-uf-puf-i-pant! Brzo će to doći, mantram.
Stigla je moja Polaroid kamera. U subotu će stići i "filmovi" za nju. Onda ću čekati neke Polaroid-trenutke za okidanje skupocjenih fotki. Ima da se svi junaci na slikicama smiju od uha do drugog uha! Makar i obnevidjeli u pijanstvu ili narko-izmaglici. Na svim polaroidima koje imam sam dječje nacerena i poziram kako danas više nisam sposobna. I svi će morati nositi odjeću živih boja jer takva najbolje izgleda na polaroidima. Besmisleno bockavi, smaragdno-zeleni (najozbiljnije!!!) džemper na meni, 1982., a na mojoj najboljoj prijateljici vrišteće-crvene tregerice. Prigodno nam fale pojedini prednji zubi, ali nas to ne priječi u oduševljenom osmjehu. Kamera je u rukama njezine tetke iz Njemačke, a mi smo oduševljene magijom koja stvara fotografije koje odmah možeš vidjeti, sebe koju odmah možeš vidjeti, mahanja vlažnim slikicama dok ih posebno pažljivo držimo za bijele rubove. Eto, sad mislim i o tetkama iz Njemačke, bijelim rubovima i dvorištu susjedne kuće iz 1982.... Što su ti misli....
Onaj rak o kojemu sam nedavno pisala je potvrđen. Skupio se naramak nalaza u to ime. Navodno je (jer nikomu više ne vjerujem!) pravovremeno dijagnosticiran. I odmah su krenule kemoterapije. Vidjet ćemo kako će to sve ići dalje. I ne volim misliti o tomu jer je razmišljanje o raku kostiju posve besmislena aktivnost. Pustiti u kosti otrova da ubije rak, e to je posao. Zamisliš to kao neku video-igru u kojoj opako-izgledajući robusni junaci i junakinje izvode leteće kolute naprijed naoružani do zuba dok jurišaju kroz onu sredinu kostiju u kojoj se stvaraju krvna zrnca (bijela?) i masakriraju likove kojima faca izgleda kao u Borislava Škegre ili Zorana Mamića ili Jasmina Stavrosa. Idem malo čitati humoranetumor. Ako niste već, mogli bi im uplatiti i neku donaciju.
Post je objavljen 26.01.2012. u 22:00 sati.