It was many and many a year ago
In a kingdom by the sea
Thet a maiden lived there who you may know
by the name od Annabel Lee
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.
I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love
I and my Annabel Lee...
Nedjelje mi to rade. Nedjelje, glazba, kava, cigarete, serije, knjige i pokoji film. Sedam melankoličnih patuljaka. Amanda Palmer i Another Year, na primjer. Maraton Gilmorica (ah, guilty pleasure... life's short, talk fast...), drugo gledanje Beginnersa (kao da jedno nije bilo dovoljno za opću egzistencijalnu krizu), malo Brune Schulza... Nedjelje me tako lako dotuku. Najlakše mi je tada umotati se u dekicu i melankolizirati u fotelji ili na trosjedu. A vrijeme neumitno prolazi. I dobre me vijesti zaobilaze u širokom luku, a one ne tako dobre pronalaze svoj put ne birajući sredstva. Subotnje i nedjeljne novine su još uvijek na stolu nepročitane.
Jedem jabuke i pijem mineralnu. Ponuda jabuka je loša zadnjih dana. Vjerojatno je bolja na tržnici, ali ja ne idem do tržnice. Prolazim pored nje svakog radnog dana, ali ne svraćam za ozbiljno. Not my cup of tea, iako su tržnice općenito uzevši sjajan izum. Tržnice su za ozbiljne kuharice i ljude koje ozbiljno zanimaju lokalna događanja. Kako ne spadam ni u jednu od navedenih skupina, moji su odlasci na tržnicu ograničeni isključivo na kupovinu cvijeća u zadnji tren (tulipaaaniiii!!!) ili egzotične nabavke rabarbare. Ali redovito razmišljam o tomu kako su tržnice super dok prolazim i divim se bojama i oblicima, a nikad se ne sjetim kupiti neke suvisle jabuke. Ove koje trenutno trošim su potpuno nesuvisle. Što je loše jer su jabuke dobra terapija za melankolična stanja. Barem mislim da jesu jer, kako napisah ranije, nemam odgovarajuće jabuke za provjeru teorije.
U jednoj epizodi od milijun koje sam pogledala zadnja dva dana, junakinja se treba udati za sasvim pristojnog tipa (sav je idealan zet svakoj majci) i na nekom tulumu koji treba glumiti djevojačku večer počne krizirati (potaknuta nekom patetičnom pričom) i nazove prijatelja/bivšeg da ga obavijesti o skoroj udaji. I što je on pita? "Kakva mu je kolekcija CD-a?"! U idućih minutu i pol jasno je da tu nema sreće. Naravno da je naša junakinja zbrisala glavom bez obzira. Naravno da je to bila jedina dobra odluka. Naravno da je svaka majka bila nesretna jer je zbrisala od savršenog zeta svakoj majci. Ali jednostavno ne možeš biti u ozbiljnoj vezi s nekim tko sluša Enyu. Za ozbiljno sluša. Ne možeš.
Post je objavljen 15.01.2012. u 15:52 sati.