Ou jea! Godinu dana. Skoro pa sam ponosna na 12 mjeseci koji su za mnom. Ako ni zbog čega drugog, a ono radi tako netipične ustrajnosti u pothvatu hvatanju mentalnih konaca. Iako i u ovom trenutku sjedim u fotelji, s kavom, mineralnom i cigaretom pri ruci, baš kao i prije godinu dana. I skoro sam jednako beznadežan slučaj kao i onda, s tom razlikom da mi je sada to kristalno jasno, a u to sam vrijeme još gajila neku nadu. Povremeno potpisujem neke blesave ugovore sama sa sobom - uhvatim se nekog događaja u bližoj ili malo daljoj budućnosti i potpišem da ću do tada ostati živa i u komadu. Zato pazim na semaforima i pružnim prijelazima, ne naginjem se kroz prozor na devetom katu i izranjam iz mora kad mi ostane još malo zraka. Do sada sam ispoštovala 11 komada, a 12 je na snazi od prošlog tjedna. Hvatam se za male stvari i očekujem male ili nikakve pomake. Malim koracima i malim zalogajima.
Slušam Calexico, album Feast of Fire. Dok jutrom budem hodala do ureda i nazad slušat ću neku depresivnu kompilaciju koju trenutno navježbavamo. Kasnije ovog dana ću poći na svoju redovnu jazz sesiju srijedom. Udobno zavaljena i sa cigaretom u ruci, cupkat ću sinkopirano. Godinu dana kasnije sam ista ona ja iz tog vremena nesanice, beskonačnih podočnjaka i loših medicinskih nalaza, samo što besramno i u neograničenim količinama slušam samo onu glazbu koja mi se sviđa i jedem samo kad ja to hoću. I to je nešto. Ovo je jedna divna terapija i hvala svima na strpljenju. Tko zna, možda me u ne tako dalekoj budućnosti zapljusne val neobičnog veselja i strasti za životom. Možda do tada Šprajca vrate u nedjeljni dnevnik pa to bude udarna vijest! U današnje vrijeme sve je moguće.
Post je objavljen 18.01.2012. u 00:15 sati.