Ali neću se prestati trovati. Bilo bi besmisleno nakon toliko uloženog truda i razvijanja ovisnosti. Nitko me nije prisilio na cigarete. Bio je to moj izbor, sad već jako davno da se jedva mogu i prisjetiti jesu li moje prve cigarete bile crni Ronhill (Prestige, ako se ne varam) ili nešto drugo. Bila je to ljubav na prvi dim i prvu nesvjesticu. Ako ostavim po strani sve ozbiljne zdravstvene rizike (kojih sa, aha, svjesna), uživanje u duhanskom dimu mi je donijelo neka zanimljiva iskustva. A i neke zanimljive ljude u život. Jer istina je da se brbljiva i zanimljiva ekipa uvijek okuplja u prostoru za pušače. Priča se zapodijeva spontano i uvijek je živo. Trošimo taj svoj ozbiljno katranom nagriženi život najbolje što znamo. Pogotovo zadnjih godina od kako su nas počeli geotizirati. Društveni se izopćenici drže zajedno. Da ne spominjem one šepave ulete s "imaš cigaretu/vatre?" koji su desetljećima bili najbezbolniji ledolomac. Čak i u freakin' USA u kojoj su pušači u istom rangu s višestrukim ubojicama nejači, najzanimljivije/zabavnije/veselije ljude sam upoznala dok sam po konferencijskim i iniim centrima tražila pepeljaru na otvorenom. Što bih sad trebala, pod pauzom uzeti svoj komadić udomljene dimljene alge iz organskog uzgoja i čekati da naleti netko jednako nastran? I don't think so.
Nisam bezobzirna, kako se počesto imputira svim uživateljima duhana. Poštujem pravila koja je nametnula država ili koja su uveli neki moji prijatelji/poznanici proglasivši svoje domove smoke-free zonama. Neću dimiti u blizini sitne dječice. Jednako tako očekujem da se u mom prostoru poštuju moja pravila i ne frkće se u mom općem smjeru kad zavaljena u fotelju pripalim nikotinski štapić. Da mi nije bilo otrova ne znam kako bih preživjela zadnjih godinu dana. Zato me ljuti kad nepušačke horde kreću u osvetničke pohode, žedni moje nikotizirane krvi. Uvaljuju mi se u ekipu umotanu u dimnu zavjesu i kašlju/caju, mašu, otvaraju prozore/vrata i žugaju. Drugovi dragi, nitko vas nije zvao. Moje je iskustvo takvo da su mi se u nikotinsko društvo uvijek pokušavali infiltrirati nepušači željni društva, ali vazda spremni i motivirani držati govore o štetnosti cigareta. I džaba sva uvjeravanja da svi sve znamo, ali biramo svoj otrov i svoje zadimljene razgovore glede&unatoč. Uzalud nam svi pokušaji. Uvijek su padale teške riječi i povišeni tonovi sijevali k'o sablje kad bi nam Zlata ili netko treći krenuo otvarati prozor dok vani pingvini stoje u redu za čaj.
Svi ti revnosni preodgajatelji koji ne razumiju da bez cigarete to više nije to. Postoji glazba koja jednostavno traži cigaretu. Ili više njih. Kako bih uopće moga sjediti svake srijede u jazz klubu i slušati Caravan bez nezdrave dimne koprene? Ili se predati gospodinu Waitsu i glasu natopljenom u burbon bez cigarete? I don't think so... Zato pozdrav gospodinu ministru zdravstva, istog onog sustava u kojemu me na hitno snimanje štitanječe naručuju za pola godine, a za MR sa 10 mjeseci zakašnjenja. Odhebite od mene, u troskocima ili malim koracima, meni je svejedno. Ja ću i dalje birati svoj otrov. I sama plaćati, kao i za sve svoje druge otrove, previsoku cijenu.
Post je objavljen 30.01.2012. u 22:33 sati.