sikstinska kapela

nedjelja, 27.02.2005.

Samo malo

...pročitat ćeš jednom moje pjesme i osjetit ćeš da su bili nekad neki trenuci kada sam rušila i svoju volju, kada sam tražila bijeg u pjesmi, vinu, suzi...pročitat ćeš jednom moje snove i moje jave i vidjet ćeš nije ludost pisati riječi kada ih piše luda koja voli. Osjetit ćeš u mojim pjesmama duboku ljubav...
i znaš...voljela bih sada da si ovdje...SAMO MALO...da dotaknem tvoje usne i tvoje ruke...
Santiago di Compostela...sjećaš se...natječaj...dobila sam utješnu nagradu i odabrala knjigu koju već imam, kako bih je poklonila tebi...11 minuta. Kada bih sada, barem 11 minuta mogla biti s tobom bilo bi to najljepših jedanaest minuta u mom životu...znaš da sam sada na poslu i kada čujem glazbu u slušalicama ...ne....ne mogu sada više pisati, jer sada svira tvoja, slavonska... Volim te moj Michelangelo

- 08:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 25.02.2005.

Pismo leptiru

Vjerujete li u bajke...pričate li bajke, volite li ih slušati, želite ih doživjeti...
Uletili smo u nekim našim bajkama mnogo puta u krivu priču, spretno se izvlačili, nastavljali dalje šetati šumom, povremeno zalutali, pa ugledali svjetlo, pa opet zalutali. Gledali svoj odraz u jezeru, sjeli na kamen, pogledali prema nebu i čekali...Uboli se na početku naših života na vreteno, pa spokojno u dobokom snu čekali princa koji će nas na našem oltaru od ljubavi poljubiti, čekali onoga koji će razgrnuti golim rukama trnje ruža samo kako bi došao.Čekali onoga kojeg neće boljeti rane od trnja, jer će odmah zacjeliti zahvaljujući uzajamnoj ljubavi. Neki naši dječaci i djevojčice čuče uspavani u nama, namjerno smo ih stavili iza hrpe kutija u neke uglove gdje će ih pokriti prašina i mi...mi ćemo zaboraviti.
A onda samo iznenada, kao i uvijek, opet pokušavaš ući u moj život, ti, koji si jedini dotaknuo moju dušu...i što sada. Zbunjena sam u ljubavi ...ali, kako bih ti rekla...volim ga...jer bila sam "lipote gladna, jubavi žedna..."Daleko je, ali moje misli pripadaju njemu,iako se pitam danas cijeli dan, zašto sam sinoć plakala,zašto sam ga na trenutak spremila , a mislila ponovo, ponovo, ponovo...i tako godinama... na tebe. Ne, ne želim otvarati vrata...ne, ne ponovo. Baš mi je teško, jaaaako."Bitanga i princeza"...tako si govorio...uvijek...pa onda slušao jazz, pa plakao, pa me ljubio, pa rekao nemoj više...nikada...možemo li pobjeći jedno od drugog? Volim ga, znam da ga volim, iskreno, duboko, znam da nikada neće ostaviti svoju obitelj, znam da će samo u nekim trenucima ovih naših života biti moj, a onda će otići, ili ću otići ja, ali sada, danas...ja ga volim...molim te, nemoj, nemoj otvarati našu ljubav, ne ponovo, ne mogu to izdržati, jer toliko puta nas je boljelo...i leptiru moj - ti znaš da kod tvog cvrčka imaš uvijek posebno mjesto. A zašto sam počela bajkovito...jer jučer kada si nazvao prvo si pitao : "Kada si zadnji puta pročitala Palčića ?
Znam da mojim blogerima sada ništa nije jasno, ali ako vam je lakše reći ću vam - nije ni meni...Zar nam mora sve uvijek biti jasno?
I neću pisati sada tebi, pisat ću čovjeku kojeg volim, Michelangelu, koji je toliko daleko...toliko beskrajno daleko...
I znaš što - jedino me ti smiješ pitati kada sam zadnji puta čitala Palčića?




- 14:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.02.2005.

Balada o prolaznosti

...divna - Arsen Dedić

Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajući da smo
na izgubljenom brodu,
mi vikali smo : "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Postavljali smo stvari,
al opet ne zadugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Kad gubili smo život,
govorili smo : "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si "Zbogom"
govoreć "Do viđenja".

- 15:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 22.02.2005.

NOTICE:

UNDER CONSTRUCTION!!!

hosted by maxim

- 21:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Snijeg

Bože, koliko snijega? Cijelu noć je padao, pa jutros prestao, sada pada u nekoj samozatajnoj žurbi, kao da želi prekriti sve tamno, bolno i ružno. Rekao si danas - zima je, kao , normalno je da pada snijeg. Volim posebnost tvojih jednostavnih riječi. A D. slaže pjesmu na pjesmu, kao da sam mu dala popis...kužimo se, to je valjda to. E moj dragi, mislim da ću otkazati radi vremena onaj put...
...proljeće ništa ne može zaustaviti, pa ću priču prebaciti na proljeće...ne možeš zakasniti ako znaš kamo ideš...uvijek ćeš stići na vrijeme i uvijek će te čekati, onaj tko zna čekati... "Čekaj me i ja ću sigurno doći... Čekaj me i kad čekanje dosadi svakom onom tko čeka, čekaj me i kad žute kiše noći ispune tugom, čekaj me..."

- 14:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sudbina

Da li nam je sudbina u rukama čiste slučajnosti ili se, doista u životu, kako u stvari i ja mislim, ništa ne događa slučajno... Čavrljala sam sinoć
lagano sa snom...noć je željela da malo budem s njom, jer ionako sve tako brzo prolazi. Pokušala sam čitati Kafkina "Pisma Mileni", pa Tenžerina "Pisma Ivani"...Bliži mi je Kafka po sudbini, barem, za sada.
Pisati pisma znači ogoljivati se pred duhovima, što oni jedva čekaju. Napisani poljupci nikad ne stižu na svoja mjesta, nego ih na putu ispiju duhovi...tako je napisao Kafka Mileni.
Ipak, i ovi postovi su pisma i ne bojim se što će se u nekim trenucima naći i u rukama duhova...imaju čaroliju, čaroliju kojom tebe približavam sebi. Napisala sam ti nedavno kako mi nije jasno zašto imam u sebi potrebu govoriti ti sve što radim, kuda se krećem...govoriti da li mi je dobar dan ili se osjećam nespokojno i uznemireno. Možda zato što si toliko daleko. Ovaj čisti snijeg koji je prekrio jutros i tvoj i moj grad udahnuo je u mene čistoću naše ljubavi. Da li smo varalice i klaunovi, da li smo dio predstave, da li nam je netko drugi napisao scenarij i režirao pokrete ruku, misli, korake, poteze ? Imamo svoje živote, a bježimo u stvarnu iluziju. Zanosimo li se previše, bježimo li samo iz klasične trule svakodnevice ili smo se jednostavno dogodili kao ljubičasta zmija, dok su sve ostale žute , sive ili smeđe.
Ali ono što u svoj zrelosti svojih godina znam je...volim te, iskreno, duboko...


- 12:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pismo

Vaitapu me podsjetio pa evo Vam početak jednog pisma "Pisma Ivani" - V. Tenžera...

" ...Ti me voliš, ti postojiš. Strašno mi je teško u ovoj pustoši dokazati da postoji na ovom svijetu biće koje bi se vezalo za ovako izgubljenog i zdrobljenog čovjeka. Katkad mi se čini da sam uvijek i bio samo ovakav i samo to. Time sve ostalo postaje nestvarno. Udaljava se i približava, kao varka.
U tom stravičnom odnosu osjećam te kao cvijet namijenjen da me spasi. Da me spasi tako što ću sve zaboraviti, i početi živjeti od čistog divljenja ljubičastoj tratinčici izrasloj na rubu moje istrule spodobe. To je ljubav čista. Čista kao suza. Čista kao radost.
...Iz tog umornog neba, i umornog mene, iz utrobe ovog otoka, odasvud, kao iskra iskočiš ti, i tada smo sami na trenutak, ali za vječnost, tada me ne plaši čak ni smrt, jer sam je pobjedio, oteo sam joj nešto veliko, našu ljubav, nas, tebe... "

ETO

- 09:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.02.2005.

Slavonijo ja sam tvoje dijete

Nikada nećeš napustiti svoju Slavoniju, kao ni ja svoj kraj...ali tko zna...možda...jednom...nekad. D. je sada pustio tu pjesmu u eter, a ja tek sada uhvatila vremena da i danas napišem koliko te volim...napišem...jer - što god radila, gdje god bila,i na radiju i kod kuće i dok kuham i vježbam sa sinom matematiku, ti si u mislima i u srcu i volim te. Naravno da to ne trebam pisati. Ali, ovako kao da si mi bliže, kao da osjetim tvoj dah, vidim tvoj osmijeh. Netko će reći, a i rekli su moji dragi blogeri koji čitaju..."tužan blog"...ne tužan, jer volim...teško mi je . Htjela bih te dotaknuti, razgovarati u ovoj sumornoj hladnoj večeri koja miriši na snijeg, razgovarati samo s tobom, ili te gledati, ili te doticati, disati našu ljubav. Da, misli mi lete. Tužan blog, ali i sretan, jer ne znam što bih da nisam upoznala ovu ljubav. Ona me oplemenjuje, daje mi poticaj da trajem, da živim ili..."tvoja ljubav briše suze moje...- hej, ljubi me, nek se pjesma NIZ SALAŠE VINE, NEK RAVNICA VIDI I NEK ČUJE SE, DOK JA SLATKO LJUBIM USNE TE..."Gdje si u ovim trenucima kada ja opijena glazbom prizivam tvoj dodir, tvoje usne i našu ljubav...Volim te i večeras moj Michelangelo..otvorit ću i večeras našu kutiju snova...šaljem svoje srce u tvoju ravnicu...

- 21:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 18.02.2005.

Dio sna

Imao si noćas , u mom snu, pogled dječaka. Sve je oko nas , u maloj svijetloj sobi, bilo čisto, nevino...a vodili smo ljubav.
Što god radili stalno je negdje lebdio tvoj sretni osmijeh. Moj san je, zapravo bio, prepun tvog osmijeha. Ne znam tumačiti snove, možda netko zna, pa će baciti komentar na post. I kako to da sam te nakon toliko vremena prvi puta sanjala. Zar sam te jučer toliko željela ?
Jedino što znam i u što sam potpuno sigurna. Volim te i voljet ću te...uvijek...uvijek ću te voljeti moj Michelangelo.

- 14:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

D - moll

Volim ovu pjesmu...

Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dodje d - moll.

Spusti se k o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama

- 11:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čudesni majstor

...tako su naslovili priču o obljetnici smrti svestranog renesansnog umjetnika Michelangela. Na današnji dan , 18. veljače 1564. godine kada je staro Dioklecijanovo kupalište pretvarao u kršćansku crkvu umro je umjetnik koji je svoju veličinu skrivao u
stalnom nezadovoljstvu i to ne s drugima nego sa samim sobom...
Donato Bramante, graditelj bazilike Sv. Petra u Rimu, preporučio je Papi da Michelangela zaposli oslikavanjem praznog stropa Sikstinske kapele. Možda na visokim skelama padne i skrha vrat ! Uslijedilo je pravo čudo. Michelangelo se četiri godine zatvorio u kapelu i sam, stalno na leđima, s pogledom prema gore, oslikao golem prostor, ostavivši svijetu veličanstveno remek djelo.

...Sinoć sam te sanjala, prvi puta...do sada nisam nikada...čudna je ta priča i nadimak koji sam ti dala...zato i pričam priču o Michelangelu, moj Michelangelo...

Svod Sikstinske kapele...beskrajno te volim...opisat ću san, ne sada, sada ću malo još razmišljati, a onda sve staviti na papir.

- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.02.2005.

Sretan rođendan, sine moj !

Pune su mi oči suza, D. je pustio na radiju obje pjesme koje volim...plačem...nemam sada snage objašnjavati zašto su moje suze tako jake. Duga priča, prebolna...ali samo ću reći - prije 19 godina u deset sati i deset minuta rodilo se najdraže i najmilije biće na svijetu - moj sin. Sine, neka te vodi ljubav i ostani ono što si sada, budi svoj, budi poseban i dalje tako beskrajno iskren...Ne mogu više pisati, ali razumijet ćeš...previše je ljubavi, ali i previše patnje bilo u prošlih deset mjeseci. Polako se vraća osmjeh na tvoje lice...sretno na faksu...volim te

- 10:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.02.2005.

Anđele moj...

...sklopi oči i u tami noći pronađi svjetlo mjesečine da ti obasja snove i u njih dovede one zbog kojih se vrijedi sutra buditi...laku noć, mili moj...laku noć ljubavi...To što si daleko...ne smeta....vječna ljubav ostaje i da si na kraj svijeta...sretno ti Valentinovo moj Michelangelo...
Lagano završava moja smjena na radiju, moje srce je prepuno ljubavi za tebe i ako neću bdjeti, sanjat ću te...no, prije svega, što činim svaku večer - otvoriti našu kutiju snova i voljeti te, beskrajno te voljeti...

- 21:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Za Valentinovo


Odsutnost je za ljubav isto što i vjetar za vatru : gasi malu, a raspiruje veliku.


Jezik ljubavi je u očima...

Ljubav, ali prava . I sve će ostale vrline pasti same u krilo...

I pahuljica je kadra izbrusiti oblutak ako je vodi ruka ljubavi...

Kad se čovjek sjeti razdoblja u životu kada je volio, čini mu se da se otada ništa nije dogodilo...

Nema cijene pravoj ljubavi. Ona je skuplja od najskupljeg blaga. Ali naći je na tome svijetu, kao što kažu, uistinu je teško...

Ljubi druge, ako želiš da te ljube...

Ljubav ima suza i može suze razumijeti...

Tražiti put do ljubavi razumom, isto je što i tražiti svjetiljkom sunce...

- 19:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Crveni plamen strasti

Ponovo ti poklanjam riječi, i putovanje sebe tebi, da osjetiš moj dodir, posebno sutra...posebno na dan kada ljubav voli ljubav, kada se ljubavima poklanja ljubav, kada se voli svatko tko voli. Rasplamsala bih naš plamen, ovako još jedno čekanje...otvorit ću šampanjac i nazdraviti ljubavi, nazdraviti svemiru koji nas je spojio...ha, čitala sam danas nekakav ljubavni horoskop gdje je žena rođena u mom znaku opisana kao sfinga...žena do koje se teško dolazi...a ti si uspio...nečujno bih sada kao jesenji list pala na tvoj dlan, dotakla kapima kiše, koja jutros neumorno pada, tvoj obraz, poljubila najdraže oči...Moj kolega bira ljubavnu glazbu..." a ja se borim sama protiv sebe..." Koliko ljepote ima u ovom poslu, ali i tuge. Poklanjam ti svaki pročitani stih, a predaleko si da bi čuo moj radio i moj glas koji te doziva eterom.

" Tu sam, čista uma, svjesna svega,
Jednostavno čekam, jer ako prestanem zagrlit će me tuga. "

Toliko te volim, moj Michelangelo...

- 10:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.02.2005.

I ove dvije duše...

"Najvažnije susrete dogovore duše i prije nego se tijela sretnu." Da, to se dogodilo i nama. Svaki korak koji napravim obojen je njegovim korakom, svaka riječ ima zvuk njegovog glasa...u slučajnim prolaznicima tražim dio njega i tako dišem.
Sinoć sam opet vodila koncert i opet su mi ljudi pljeskali, unosili se u riječi koje sam izgovarala...i sada moram citirati Coelha, pa ću vam poslije reći zašo...a možda vam neću morati govoriti zašto -
" Ali ne znate što je samoća kada imate mogućnost biti sa cijelim svijetom, kada svake noći stiže poziv na neku zabavu, koktel, kazališnu premijeru..." Događa mi se, često...I Coelho nastavlja : " Još jednom ćeš cijelu noć pokušati ostaviti dojam, potrošit ćeš energiju dokazujući samom sebi kako si sposoban zavesti svijet..."
A ja maestralno zavodim svijet, maestralno rutinski, imponira mi njihovo oduševljenje...
I u tom mnoštvu, da nema moje kutije snova i tebe bila bi tako prokleto sama.
Kada sam, upoznavši tebe,rekla DA ŽIVOTU osjetila sam tvoj iskreni titraj...i nisam se prevarila.
Toliko te volim, dragi prijatelji, toliko volim njegovu toplinu i njegovu ljubav prema nogometu i njegovu ogorčenost političkom situacijom i njegov smisao za humor i njegovo konstantno "eto" i njegovu priču o alternativnom, o osjećajima na daljinu...I nikada, baš nikada neću zaboraviti svaki tvoj pokret, svaku tvoju gestu, a naravno ni ražnjiće sa sirom...živjet ću i disati za svaki naš novi trenutak i za samo naš kutak svjetlosti i mira...

- 10:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ti

Stvaramo planove za budućnost, pa nas sadašnjost često iznenadi.Zato treba živjeti za trenutak...Srela sam muškarca i zavoljela ga. Imamo li budućnost...ne, ne vjerujem....samo zajedničke trenutke, povremeno i želim da me ti trenuci ostave bez daha, jer ga neizmjerno volim. Isto tako, kako je rekao moj prijatelj D.- zar nije lijepo probuditi se s mišlju da negdje ispod istog neba diše čovjek kojeg voliš...i navečer kada otvorim na trenutak našu kutiju snova...i uvijek kada mi je teško...misao o njemu čini život lepršavijim...a tako mi je teško...toliko boli u meni, ali i ljubavi... Sada bih te ,moj Michelangelo, lagano dotaknula, sjela na obalu neke rijeke, mora, jezera, bilo gdje, gledala u vatru slučajno upaljenu, šutjela...i šutjeti s tobom je ljubav...i doticati je ljubav i samo misliti je ljubav... I ne bojim se...ne mogu se bojati oceana u koji sam zaronila dragovoljno...strah me može samo sputati...
Doći ću u tvoj grad udaljen oko četiri sata vožnje od mog samo da te vidim...ne moraš me dotaknuti, ne moraš me poljubiti, ne moram ti dati svoje tijelo...doći ću jer želim vidjeti tvoje oči, osjetiti miris tijela koje me dovelo do neslućenih visina i slušati riječi čovjeka koji voli ženu...

- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Imaš samo jedan život

Neće mi zamjeriti naravno "lonelygirl" što i na svoj blog stavljam ovu pjesmu...jer pjesma priča priču dublju od najdublje dubine....

Imaš samo jedan život

Učini od njega što možeš.
Ima tamnih i svijetlih dana.
Učini iz toga što možeš.
Imaš samo jedan život.
Ne prihvatiš li ga, više nemaš život.

Noć ne može biti tako tamna
da ne bi nigdje bilo ni jedne male zvijezde.
Pustinja ne može biti toliko bezutješna
da nigdje ne bude ni jedne male oaze.
Negdje nam još uvijek ostaje malo radosti.
Ima cvijeća koje cvate samo zimi.

- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.02.2005.

Jedanaest minuta

Jedina od, u Hrvatskoj, prevedenih knjiga Paula Coelha, koju do sada nisam pročitala...ali eto je sada u čitanju. Noćas, nekakva upala grla, pa nisam spavala,zato je moja draga knjiga uvijek tu...negdje...
Knjige prizivaju stvarnost, "zbog njih mogu sanjati"...putovati prema nekom svom izvoru.
" Premda je moj cilj shvaćanje ljubavi, i premda patim zbog osoba kojima sam predala svoje srce, uvidjela sam da oni koji su dotaknuli moju dušu nisu uspjeli probuditi moje tijelo, a oni koji su dirali moje tijelo nisu dospjeli do moje duše..." piše u Cohelovih 11 minuta.
Čovjek često donese pogrešnu odluku, no greške su jedini način djelovanja. Ako želimo biti vjerni drugima, moramo prije svega biti vjerni sebi. Tražimo li istinsku ljubav moramo se prije umoriti od osrednjih ljubavi koje srećemo. Nitko nije vlasnik ničega, sve je iluzija. Onaj tko je već izgubio nešto što je smatrao sigurnim, na kraju nauči da mu ništa ne pripada. I ako mi ništa ne pripada živjet ću kao da je danas prvi ili posljednji dan u mom životu.
I zato neću razmišljati o tvom domu, o tvojoj obitelji, razmišljat ću samo o nama u trenucima kada smo MI, jer tada ćeš biti u potpunosti moj i ja tvoja.
Prvi puta sam skupila hrabrost, kada sam upoznala tebe ( a upoznavala sam mnoge ), da životu kažem DA, prvi puta nisam odbila, no to se moralo osjetiti, to je bilo drugačije strujanje i zato sam rekla ...da - životu. Zato sam rekla DA ovoj ljubavi koja mi u hladnim danima grije srce. I ne volim te samo jedanaest minuta, jednostavno te volim u svoj istini zrele , odrasle žene i čuvam te, čuvam te kao najsjajniji dragulj moga ovozemaljskoga postojanja....

- 10:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 09.02.2005.

Tvoj glas

Sve više te volim....sve više te osjećam pored sebe, kako bi rekao "vaitapu" gledamo zajedno izloge, ispijamo kavu, držimo se za ruke, a noću prekrivaš moje tijelo poljupcima i pitaš me jednom, dvaput...pa non - stop...da li ti je hladno?
Ispijao si kavu i pričao, rekao dođi...doći ću, voljet ćemo se, zaboraviti na sve i usredotočiti se na najdivniji osjećaj na svijetu...na ljubav...iskrenu i vječnu, samo našu...LJUBAV.
Dotakni me i sada svojim usnama, pomiluj kosu, nazdravit ćemo naš susret čašom crnog jer ...in vino veritas...a ti...ti si moja istina...i danas te volim moj Michelangelo...
i

- 14:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 08.02.2005.

Gdje Dunav ljubi nebo

Priča iz sna pod jastucima
vino i dim u poljupcima,
i miris lješnjaka,
nebo plave boje indiga,
i ti i ja,
čini mi se da sam
sve to sanjala.

POKAŽI MI GDJE DUNAV LJUBI NEBO,
O, ZAŠTO SMO SADA TOLIKO DALEKO,
PROBUDI ME JA MRZIM OVE NOĆI,
POŽELI ME I SA ANĐELIMA DOĐI.

Umotaj me, i sakrij me od svega,
zadrži sjećanja,
zaštiti me i opet nešto slaži...

- 13:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Lutanja misli

" Život se ne mjeri brojem udisaja, nego brojem trenutaka koji su vam oduzeli dah." Nemam pojma tko je to rekao, ali definitivno je u pravu. No, kada razmišljam o tebi, a rijetki su trenuci kada ne razmišljam, stalno sam bez daha. U nekoj slatkoj napetosti svojih
sjećanja, lutanja misli, dodira koji opipljivo titraju na mom tijelu i pitanja...voliš li me ? Da, samozatajnost, tvoja i moja...dva života, dvije ljubavi, dva grada. Pokušavam napisati najromantičnije pismo i otputovati , možda u Pariz. Pokušat ću to danas odraditi, iako mi nekako te natjecateljske zadane teme baš i ne idu...to je ono znaš...po diktatu...jednostavno to ne volim. Ipak, ja ću pisati tebi svaki dan najromantičnija pisma i sanjati o Sikstinskoj kapeli, Toscani, Firenzi i Michelangelu, a Pariz...možda...jednom. I svaki dan kada se probudim s misli o tebi, svaku noć kada, jer ne mogu imati tvoju sliku, poljubim imaginaciju, meni je Valentinovo, ali...znaš...kažu to je dan zaljubljenih, a ja...ja nisam zaljubljena...ja volim. Volim duboko, iskreno, toliko da boli svaka pomisao na izgubljene trenutke naših kratkih života koje smo mogli provesti zajedno. Toliko mi trebaš moja ljubavi. Hodala bih bosa po pijesku na nekoj našoj plaži, verala se na planine, gledala u Sunce, promatrala Mjesec, topila se na vrućini, smrzavala na hladnoći, ali sve bi to bilo drugačije kada bi ti bio uz mene. Danas će najhladnije biti u tvom gradu. Došla bih ugrijati te...ugrijati i voljeti. Toliko te i danas volim moj Michelangelo...

- 09:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.02.2005.

Riječi od srca

Objesi svoje kišne oblake da se osuše na suncu...trebaju i suze...treba i boljeti ponekad...jer jedino tako mogu izmjeriti ovu snagu čekanja i ljubavi koja nikada neće prestati...
A onda...kišni oblak polako klizi prema suncu ljubavi...suze nestaju, ostaje san o ljubavi. Tako je prekrasno doživjeti ljubav, tako je prekrasno osjećati pripadanje. Toliko si daleko...I dok i večeras glazba u slušalicama priča nečije ljubavne priče, mislim...što radiš...Već sam rekla kako u trenucima kada misliš na mene osjećam neko ustreptalo gušenje...telepatija...doista, napisala sam " tratinčici " kako se ništa u životu ne događa slučajno, a kao i u >Alkemičaru>...želiš li doista nešto svim srcem cijeli svemir će se urotiti da to i dobiješ...Onima koji čitaju ovaj blog predlažem i knjigu "Raznizane godine".U tvom naručju je večeras možda tvoj mlađi sin, supruga ti nešto dovikuje iz neke druge sobe, stariji sin sluša preglasno glazbu, ti razmišljaš o još jednom početku radnog tjedna, a zatim nakon što pogledaš na TV-u sve što si si odabrao, možda otvoriš našu kutiju snova i podsjetiš se moje Božićne priče...šetnje po Zagorskim bregima,i "Mora" iz kolovoza lani...otvarača za " in vino veritas" i priče o Michelangelu...Volim te...kažu...ne treba toliko često upotrebljavati ove riječi...uskoro će blagdan zaljubljenih - Valentinovo i na Valentinovo ti neću poslati riječi " volim te "...poslat ću ti stihove vječne pjesme...poslat ću ti plamen svoje duše i sigurno te noći ona će imati tvoje tijelo...on će imati moje tijelo...ali dušu ne... I na pragu još jedne noći, u smiraju još jednog dana, šaljem ti riječi od srca...od srca moj Michelangelo...

- 19:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

sjeti se

"Vrisnula bih tvoje ime- ne zaboravi me". Opet sam na svom radiju, na svom poslu koji je opustio svaki djelić moga tijela, jer dok u slušalicama trepti glazba, nekako si mi najbliže, iako tako fizički daleko. Ali imam jak um, dozivam te disanjem, mislima, koracima, sjećanjima i uvijek...uvijek si tu...
"Sjeti se Barbara...bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana..." Sada ta pjesma napinje eter, jeca sjećanje na Barbaru i taj, baš taj dan... Svaki dan koji smo proveli zajedno bio je sunčani dan, svaka naša noć bila je sunčana noć i kad je kišilo nad bregima bez stida sam ti davala sebe i otvarala latice svoje duše i svoga tijela...I kao što te drage pjesme koje slušam nude pregršt stihova , tako moje srce tebi poklanja pregršt topline i iskrene ljubavi...jer...kako ne biti sretan kada shvatiš...dotakle su se linije naših života...dotakla sam tvoje ruke, tvoje lice, osmijeh, tvoje tijelo...i uvijek ću živjeti za rijetke trenutke koje možemo provesti zajedno...uvijek ću se utapati u sreći naših dodira, uvijek ću te voljeti, beskrajno ću te voljeti i u nekom drugom jutru, i u nekoj drugoj noći i u nekom drugom svemiru...beskrajno ću te voljeti Michelangelo...i danas te volim u kutiji naših snova...

- 11:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 01.02.2005.

Wish You Were Here

So, so you thinkyou can tell Heaven from Hell
Blue skies from pain
Can you tell a green field from a cold steel rail?
A smile from a veil?
Do you think you can tell?

And did they get you to trade your heroes for ghosts?
Hot ashes for trees?
Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change?
And did you exchange a walk on part in the war
for a lead role in a cage?

How I wish, how I wish you were here
We re just two lost souls swimming in a fish bowl
year after year
Running over the some old ground
What have we found?
The same old fears
Wish you were here

/ Pink Floyd, 1975. /

Toliko te želim pored sebe....

- 14:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #