Nikada nećeš napustiti svoju Slavoniju, kao ni ja svoj kraj...ali tko zna...možda...jednom...nekad. D. je sada pustio tu pjesmu u eter, a ja tek sada uhvatila vremena da i danas napišem koliko te volim...napišem...jer - što god radila, gdje god bila,i na radiju i kod kuće i dok kuham i vježbam sa sinom matematiku, ti si u mislima i u srcu i volim te. Naravno da to ne trebam pisati. Ali, ovako kao da si mi bliže, kao da osjetim tvoj dah, vidim tvoj osmijeh. Netko će reći, a i rekli su moji dragi blogeri koji čitaju..."tužan blog"...ne tužan, jer volim...teško mi je . Htjela bih te dotaknuti, razgovarati u ovoj sumornoj hladnoj večeri koja miriši na snijeg, razgovarati samo s tobom, ili te gledati, ili te doticati, disati našu ljubav. Da, misli mi lete. Tužan blog, ali i sretan, jer ne znam što bih da nisam upoznala ovu ljubav. Ona me oplemenjuje, daje mi poticaj da trajem, da živim ili..."tvoja ljubav briše suze moje...- hej, ljubi me, nek se pjesma NIZ SALAŠE VINE, NEK RAVNICA VIDI I NEK ČUJE SE, DOK JA SLATKO LJUBIM USNE TE..."Gdje si u ovim trenucima kada ja opijena glazbom prizivam tvoj dodir, tvoje usne i našu ljubav...Volim te i večeras moj Michelangelo..otvorit ću i večeras našu kutiju snova...šaljem svoje srce u tvoju ravnicu...
Post je objavljen 20.02.2005. u 21:04 sati.