Objesi svoje kišne oblake da se osuše na suncu...trebaju i suze...treba i boljeti ponekad...jer jedino tako mogu izmjeriti ovu snagu čekanja i ljubavi koja nikada neće prestati...
A onda...kišni oblak polako klizi prema suncu ljubavi...suze nestaju, ostaje san o ljubavi. Tako je prekrasno doživjeti ljubav, tako je prekrasno osjećati pripadanje. Toliko si daleko...I dok i večeras glazba u slušalicama priča nečije ljubavne priče, mislim...što radiš...Već sam rekla kako u trenucima kada misliš na mene osjećam neko ustreptalo gušenje...telepatija...doista, napisala sam " tratinčici " kako se ništa u životu ne događa slučajno, a kao i u >Alkemičaru>...želiš li doista nešto svim srcem cijeli svemir će se urotiti da to i dobiješ...Onima koji čitaju ovaj blog predlažem i knjigu "Raznizane godine".U tvom naručju je večeras možda tvoj mlađi sin, supruga ti nešto dovikuje iz neke druge sobe, stariji sin sluša preglasno glazbu, ti razmišljaš o još jednom početku radnog tjedna, a zatim nakon što pogledaš na TV-u sve što si si odabrao, možda otvoriš našu kutiju snova i podsjetiš se moje Božićne priče...šetnje po Zagorskim bregima,i "Mora" iz kolovoza lani...otvarača za " in vino veritas" i priče o Michelangelu...Volim te...kažu...ne treba toliko često upotrebljavati ove riječi...uskoro će blagdan zaljubljenih - Valentinovo i na Valentinovo ti neću poslati riječi " volim te "...poslat ću ti stihove vječne pjesme...poslat ću ti plamen svoje duše i sigurno te noći ona će imati tvoje tijelo...on će imati moje tijelo...ali dušu ne... I na pragu još jedne noći, u smiraju još jednog dana, šaljem ti riječi od srca...od srca moj Michelangelo...
Post je objavljen 06.02.2005. u 19:55 sati.