sikstinska kapela

San

Neizmjerno sam te željela jučer, zato sam noćas bila s tobom - u snovima. Prekrasno - toliko te volim, o Bože, koliko te volim...

Larina pjesme

Dr. Živago, Larina pjesma, sad je moj tonac pustio pjesmu u eter...eto, pa mogu malo suze orositi i moje lice...pružam eterom radost, mir,blagoslov, Uskrs je ...

Larina pjesma

Tvoj smjeh, Lara, umro je s danom tim
Kada si ti zadnji put bila s njim.
Znam, znam, Lara, da mrziš onaj vlak
Lica kroz dim, ledeni zimski zrak.
Ti si pošla kroz snijeg , Lara,
A on u pakao vatre te,
Pamtiš li zvuk pjesme vojnika tih
I njegov glas tužan i tako tih?
Ti si pošla kroz snijeg , Lara,
A on u pakao vatre te,
Al sunčan dan vratit će drage sne ;
Vjeruj, Lara, k o prije bit će sve...

Mojoj Ljubavi !

Ljubavi!

Želim ti jutros, na naš najveći blagdan poslati riječi mira, ljubavi i sreće. Najdraže moje, toliko te volim i znam da to osjećaš. Budi dobro, neka te srećom okupa tvoja obitelj, a ja, ja ti šaljem latice proljetnog cvijeća i svoju ljubav. Volim te, moj Michelangelo i želim ti sretan i blagoslovljen Uskrs!

Sretan Uskrs !

Udahnimo proljeće, probudimo se s prirodom i živimo čineći dobro.
Dragi moji, sretan Uskrs !

Samo ti

Noćas nisam mogla spavati, unutarnji nemir. Ali postajem vrlo brzo blažena...samo se podsjetim naših zajedničkih trenutaka i osmjeh je tu. Ova ljubav me oplemenjuje. Jutros tvoja poruka, jedna, druga...radosti moja.Toliko te volim. Sunce, toplo je u mom gradu.
Uskoro će najveći blagdan. Bit ćeš kraj mene, u mislima. Netko će se čuditi kako me može preplaviti radost, a toliko si daleko. Suze, plakati...ne, pa imam ljubav, znam što je ljubav. Volim, radovat ću se svakom novom danu koji će mi donijeti titraj tebe. Volim te moj Michelangelo, beskrajno...

Razmišljanja

Mirna sam

Mirna sam...sunce...u susret Uskrsu...poslat ću ti čestitku...volim te...

Cvjetnica

I večeras na cvjetnu nedjelju napisat ću koliko te volim...moj Michelangelo...koliko te želim pored sebe, koliko želim pogledati u tvoje oči, dotaknuti tvoje usne... i napisat ću ti...


"Srž ljubavi nije pronaći savršenu osobu, nego voljeti nesavršenu osobu savršeno.
PRAVA LJUBV NEMA SRETAN ZAVRŠETAK, ONA JEDNOSTAVNO - NE PRESTAJE..."

Volim te ljubavi moja...I ova noć putuje tebi, moje misli su se dotakle ...i noćas s tvojima...čuvaj me...

Eto, saznala

Japanci brižno čuvaju svoje nasljeđe ali isto tako brižno kopiraju i usavršavaju svaki koristan izum koji se pojavi u svijetu. To obilježava njihovu, gotovo dva tisućljeća dugu, povijest. Nakon stoljetne zatvorenosti feudalnog Japana, u 19. st. Amerikanci su ih prisilili na otvaranje. Ne znam da li danas žale zbog toga. Pored ostalih dobrobiti zapadnjačke civilizacije uvedene su i vjerske slobode. Do danas su one tako razvijene da Japan sada ima oko 112 posto vjernika i neznatnu količinu nevjernika / bračnih nešto više /. Kako to?
Japancima ne predstavlja nikakav problem istovremeno biti i budist i šintoist ( shinto ili put bogova je izvorna japanska religija ) ili šintoist i kršćanin.
Vjenčaju se kao šintoisti, a kako šinto smatra smrt zlom, većinu Japanaca pokapaju po budističkom ritualu...

Japanci vole biti u sjeni stoljetne šume, obavezno imaju skladište sakea ( rižine rakije ), veći dio ih ima ribnjak s tustim zlatnim ribama, uz svaki je vezana neka bajkovita priča...eto

Japanci

Koje su vjere Japanci? Malo su svi bili zatečeni kada sam im postavila to pitanje, jer i ja do sada nisam baš previše o tome razmišljala. Daleko su. Zen-budizam - što, pomozite svojim znanjem ...hvala i pusa svima...:))

Proljetnica

Sin je jučer položio ispit...super...proljeće je...mimoze u vazi...happy!!!!!!!!!!!

Žene i cigare

Britanski državnik Winston Churchill bio je strastveni pušač cigara, ajednom je prigodom to ovako objasnio : "Dobra je cigara kao lijepa žena. Prvo te zaludi njezin oblik, a zatim njen miris. Samo, čovjek nikada ne smije dopustiti da se njezin žar ugasi.

Evo Vam još zanimljivosti...

U selu na zapadu Švedske, a selo je Soersjoen, sve je spremno za veliku utrku psećih zaprega, koja se održava neprekidno od 1987. godine. Pseće zaprege, osim kao turistička atrakcija, još služe za prijevoz ljudi i tereta u snježnim predjelima. a trče aljaški haskiji i malamuti.

Moja kolegica ima malamuta, on je uživao ove zime - u hrpama snijega, a Vi?

Titanic

Arija iz Titanica na radiju - toliko te volim, a nemam ni tvoju sliku...

Vizualni užitak

Danas sam saznala kako 03.svibnja u Lisinskom gostuje Jose Antonio Rodriquez, najveći španjolski flamenco gitarist, naravno zajedno sa svojim ansamblom.
Jose je učenik velikog Paca de Lucie, a u njegovim se izvedbama osjeća sva težina i strast koju flamenco i njegova povijest nose u sebi.

I kao i blues, tako je i flamenco u španjolskoj Andaluziji iznikao iz patnje ljudi koji žive na tim andaluzijskim prostorima.
No, vrlo brzo, na sreću, postaje internacionalan, postaje prihvaćen i slavljen umjetnički oblik.
Romska, arapska, autohtona andaluzijska glazba, folklorni utjecaji - sve je to oblikovalo flamenco...pjesmu, ples i gitaru čiji izraz kazuje više od riječi.
I zato, želite li uživati u flamencu ne trebate razumijeti španjolski jezik, trebate znati pročitati pokret i doživjeti kroz ples flamenco plesačica pravi vizualni užitak, saživjeti se sa ritmom i snagom...
Voljela bih , dragi moj Michelangelo, da podjelimo taj užitak...

Ti

Onako sam lagano maknula "venecijanere" i susrela se sa snježnom mećavom. Mojoj sreći nije bilo kraja, već dugo nije bilo snijega...ha,ha.
Kavica u uredu, pa prelistavanje novina, pa telefonski poziv, eto tebe. I u tvom gradu snijeg, dobro si, a zapravo kažeš kako nisi dobro, kako ti ni ja ne mogu pomoći. Volim te, voliš me. Kada ćemo se vidjeti, kažeš ti - jednog lijepog dana, možda kada prestane ovaj snijeg. Opet tuga u tvom glasu.Osjećaš li koliko te volim? Osjećaš li da je svaka moja kretnja prepuna misli o tebi, da je svaki moj tužan trenutak manje tužan kada se sjetim tvog osmijeha i tvog dodira.
Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela. A mi, mi smo i prijatelji i ljubavnici i komedijaši i tragičari na ovoj Zemlji koja je odredila kako ćemo na njoj živjeti, kako ćemo i s kim trajati.
A ja ću ti doći, ti ćeš doći i voljet ćemo se...bit ćemo tada sami na svijetu i dovoljni sebi...volim te ljubavi, volim te moj Michelangelo.

Kabuki kazalište

Ne znam ga točno definirati , tražila sam, ali nisam baš našla stopostotno značenje, ali saznat ću. No, jedino u kabuki predstavama u Japanu ili tamo negdje okolo možete vidjeti prave samuraje, kojima su se nekada, dok su prolazili raskošno obučeni, micali svi ostali Japanci koji su prolazili ulicom.
Starih samuraja više nema, ali njihov će duh uvijek lebdjeti Japanom.
Ratnički kodeks bušido može se primjeniti i u ovoj civilizaciji. Uspješno ga primjenjuje svakodnevno veleposlanik Japana, čovjek koji je došao iz zemlje koja ima komplicirane ljude i jednostavnu zastavu , u zemlju koja ima jednostavne ljude i kompliciranu zastavu.
Nema samurajski mač, ali, ima mobitel i računalo, nema kimono, ima super modernu europsku odjeću.
No, živi po poznatoj samurajskoj izreci "Objesi svoj život na jedno mjesto", što će reći skoncentriraj se na svoj posao, odradi ga da bude savršenije odrađen od savršenog, nije važno što se događa negdje...ono što prihvatiš kao obavezu odradi inače...
Kćerka se brine o rezidenciji, a žena je ostala u Japanu skrbiti o starijima u obitelji, a i liječnica je pa radi...tamo...u Japanu. A što ja znam kako komuniciraju...mobitel, meil,blog...nije važno. Čim malo skokne doma odvest će ženu u kabuki kazalište, da vidi predstavu, i da se podsjeti kako su izgledali samuraji...

Šetnja po papiru

Dobila sam lani na Martinje Diplomu Društva za preobrazbu antialkoholičara i to sam zaslužila jer sam ispoštovala sve kriterije za dobivanje jedne takve VAŽNE diplome.A oni koji posjećuju martinjske fešte ili znaju priču o tim feštama znaju i o kakvoj je diplomi riječ.
Podsjetilo me to na neka vremena kada sviranje u gitaru na stepenicama koje su uranjale nekad više nekad manje u rijeku koja nama domaćima život znači nije bila vikend slučajnost nego svakodnevica. I tada se baš nije pilo, ispijali smo život, disali ga punim plućima, nismo imali vremena ni piti ni jesti, samo pjesma, fešta, tulum, ples...Plesala sam bosa na travi uz rijeku i shvatila da sve trave nisu iste. Ima i kopriva. A , Bože moj, zacijelile su rane na tabanima, ali ostala su lijepa sjećanja.
Tada sam saznala kada ti na tabanima naotekne nešto poput balončića da se zove plik i kad to što se zove plik pukne, onda peče...
No, htjela sam reći kako bez obzira na nekakva dosadašnja iskustva svaki dan nosi nekakvo novo saznanje o nekakvom novom pliku, o nekakvom novom puknuću, a bome, nekad te i zapeče iako kažeš sto puta...neće nikada više. Eto, zato je život zanimljiv. Zato postoji i parizer kako bismo bili sigurni da poštujemo i neka stara pravila ponašanja. A staro dobro pravilo ponašanja je jesti parizer. I eto ti ravnoteže...svaki dan nešto staro i nešto novo...

A sada malo o zaljubljenosti u Ljubav...samo je vrijeme sposobno procijeniti koliko je ljubav važna. Meni je jako važna, Ljubav ali apsolutno prema svemu... ni čokoladi ne prilazim bdw. nego s puno ljubavi, ali ljubavi prema sebi, ne prema njoj. Želim da moje nepce uživa u sladostrasnom okusu razlijeganja čokoladnih sokova. Zašto čokolada nikada nije izlivena kao cjelina, nego kao cjelina koja ima označene segmente za "otkidanje". Čokolada nas je naučila živjeti. Uzimaj kockicu po kockicu, strpljivo, svaka kockica ima jednak okus, u svakoj odrađuješ pojedinačno uživanje...a kada pojedeš sve kockice ostaje prazna folija i tražiš novu čokoladu.
Zato ja, dragi moj Michelangelo doziram naše trajanje, naše razgovore, naše susrete...ne želim se jedno jutro probuditi s praznom folijom u ruci...

I hvala mom posebnom, potrudit će se od ovog bloga napraviti i nešto vizualno prihvatljivije.

Ovo je bila jedna obična šetnja po papiru, nitko me nije zaustavljao i pozdravljao pa su misli letjele bez ograničenja. Imam li pojma što sam napisala...ne, saznat ću kad kliknem na "objavi post"...

Sunce

Sunce pokušava cijelo jutro...čini mi se kao da ga vidim da se bori. Jučer je jedna gospođa rekla kako joj je već snijega na vrh glave i kako je otišla u dvorište, razgrnula snijeg i uspjela ih vidjeti...prve visibabe. Sigurno joj je bilo toplije oko srca. Znala je, kaže, da su tu negdje skrivene...visibabe...ti prvi vjesnici proljeća.
Tako smo učili onda nekad u školi o vjesnicima proljeća. Sigurna sam da sam već u nekom postu ranije napisala riječi ...proljeće ništa ne može zaustaviti, proljeće uvijek dolazi. Znam, svi se već danima pitamo - a, kada?
Oboružali smo se strpljenjem, čekamo i to je to. Mora doći, kad-tad.
A ja osim što sam oboružana raznim strpljenjima i raznim čekanjima i dalje sam oboružana papirnatim maramicama, jer ovo kihanje nikako proći. A kako bi i prošlo kada ja ne znam što znaći riječ - odležati, bolovanje i što ja znam.

A u Wellingtonu su princa Charlesa napale gole grudi, pardon, gole ispisane grudi prosvjednica, a povod je što se navodno dragi princ uvrijedio kada je vidio gole grudi aboridžanskih plesačica.
Moji kolege novinari su genijalni...ovako napisali rečenicu : "žene su svoje grudi pokazale odvojeno dok se princ rukovao..."
I ne samo rukovao, nego i čavrljao...
Dobro. Idemo dalje.
Danas sam obećala leptiru doći na kavu, ali ne mogu iz nekoliko stotina razloga. Neću više obećavati, jer sam sigurna kako će sada nos biti negdje blizu orbite. Ali sve može umrijeti, samo naša čudna povezanost nikada.Pa ako se i naljutio proći će ga.

Dragi moj Michelangelo, nisi se jučer javio, tko zna zašto? Neću analizirati, istraživati, samo ću kao i do sada čekati. I voljeti te. Prošao je jučer automobil s registracijskom oznakom tvog grada, naravno da sam tebe vidjela za upravljačem i zadrhtala. Ah, snovi, jasno da nisi bio ti, ali ETO.
Nekako sam danas manje tužna, možda zato što znam da ćemo se uskoro vidjeti...

Čuđenje

Trebali bismo se, doista , malo češće čuditi. Umjetnici to najbolje znaju, jer umjetnost je neprestano čuđenje. Čuđenjem dolazimo i do nekih odgovora. Stvaramo svoje slike, otvaramo dušu, skidamo koprenu sa svojih tajni...Borimo se sa svojim dušama okrenuti licem prema drugima. Oni misle da su naša lica neranjiva. Moje je ukočeno od čekanja. Svoje unutarnje drhtanje prenosim na svaku skrivenu misao. A u tim mislima nisi samo ti, dragi moj, u tim mislima su mnogi koji na ovaj ili onaj način grade trenutke mog života. Noćas se javio leptir, on je uvijek tu negdje, jednako tako kako sam i ja uvijek tu negdje kada on mene treba. Ali, ti se danas nisi javio, ne još...ali znam da hoćeš...jer osjećam miris radosti...

Žena

Sutra je Međunarodni dan žena. Poklonit ću vam nekoliko misli, više ili manje mudrih, više ili manje pametnih. I bdw. kada malo bolje razmislim definitivno mi je drago što sam žena, jer puno je ljepote kada spoznate što sve žena može.

Kada su oči žene zamagljene suzama, onda je muškarac taj koji ne vidi jasno. / Tournier /

Kad nas vole, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine.
Kad nas ne vole, ne opraštaju nam ništa, čak ni naše vrline. / Balzac /

Treba se oženiti takvom ženom koju bismo uzeli za prijatelja da je muškarac. / Joubert /

U svakom slučaju poštujte ženu,jer je to bila i vaša majka. / Guerazzi /

Slabosti, ime ti je žena. / Shakespeare /



Svidjelo vam se ? Da li su misli lijepe ?

Nije lijepo ono što je lijepo, već je lijepo ono što nam se sviđa - rekli su jednom, nekad, davno Talijani dok su na vilicu namotavali špagete...

Darius

Sva stvorenja u tropima odišu mirisom cimeta, kao da su sva začeta u divljem vrtu, među plodovima manga, papaje i vanilije. Voljeti je kao prejesti se prženog šećera ili se opiti gore spomenutim mirisima. To sam jednom napisala ili rekla, nekako slično, mom mladom prijatelju, čovjeku koji u sebi ima toliko duha da mu želim da uspije u životu, ali fakat onako kako si sam može napraviti da mu bude dobro, jer je baš faca. A čini mi se da će zbog ljubavi naučiti i štemati i krečiti i lakirati parkete. Zakon.
No, ja sam htjela reći kako mi se jako vrti, kišem, kašljem, nemam temperaturu, jer nikada nemam temperaturu, ali potrošila sam već sedam kila papirnatih maramica, ne računajući one koje sam potrošila u nesvjesnom stanju, dok sam noćas bila na relaciji između jave i sna.
O ljubavi, ne neću sada pisati o beskrajnoj ljubavi prema čovjeku koji, znam, sada sjedi u svom uredu i ako nije preopterećen poslom, razmišlja o meni. Pisat ću o tome kako je Darius uveo komentare na vijesti i baš sam sretna i volila bih da svi blogeri u našoj zemlji slože neku priču za prvi rođendan, 10. 05. Eto, završit ću sa eto, iako moj Michelangelo tu riječ izgovara najslađe na svijetu.

Voljeti te

Posebno večeras imam osjećaj kako sam usitnjena od boli čekanja. Tužna, sama u svojim čekanjima i lutanjima misli. Srce mi je nemirno, u vječnom sam traženju tebe. Da, možda bi bilo lakše tražiti nepostojeće, nego tražiti nekoga tko postoji, čije sam ruke osjetila, u čijim sam pokretima i riječima uživala, nekoga tko me volio i želio...tko me još uvijek voli i želi,a...Život priča neku svoju čudnu, usamljenu priču, priču o nekim pojedinačnim životima...o tvom životu tamo i mom životu ovdje. Prepuna sam suza, prepuna sam ljubavi, toliko te volim i toliko bih željela evo, baš sada, dpotakmuti tvoj dlan, pogledati tvoje oči...možda bismo mogli pojesti i ribice...volim te ljubavi, toliko te volim i tako mi je ponekad teško,jako teško...teško. Sada, odlazim kući kako bih opet do nekog novog jutra živjela u sjeni snova...A jednom...rasplest ću svoje snove, poljubiti te i znaš, uopće mi neće biti važno što drugi kažu, bit će mi važno voljeti te...

Takni me u dušu

Takni me u dušu,
smješkom, pogledom,
lijepom riječju...
Budi kap rose
i crveni suton
u neumornom, grubom
i pokvarenom preživljavanju...
Budi moja sjena
među stijenama,
neko staro sjećanje
što se ne zaboravlja
budi tu i
takni me u dušu...čovječe. (autor M. B.C )

Vukovi umiru sami

Od kada pratim ta sva natjecanja za pjesmu Europe prvi puta sinoć pjesma koja je meni legla na dušu dolazi do nagrade. Čini se d sam se ili ja približila mišljenju većine, ili oni mom ukusu. Moj obožavani Boris je pobjedio. Čovjek je na četiri prethodne Dore napravio pjesme da se smrzneš, ali ništa...i evo, ove godine - konačno...kažem ja - tko čeka, taj dočeka - samo strpljenja i kad-tad će biti nagrađeno.
Ako se malo prisjetimo sve Borisove pjesme sa dosadašnjih Dora postale su hitovi. Dobro - "Vukovi umiru sami" - odličan tekst,Boris je napisao tekst, super glazba i glasovi Lada...ma, meni super...bacite komentar na post. A pričalo se kako je favorit i Luka Nižetić i klapa "Nostalgija"s pjesmom Proljeće. Tek šesti, ali prvo mjesto za styling - zasluženo. Pjesma je ok, Luka je ok, klapa je ok...ali nedovoljno za pobjedu. No, ono što raduje je Lukina mladost, bit će hitova...
Inače, kada radiš posao koji ja radim moraš pratiti priču...i eto, pratila sam je...a kada budem imala više vremena napisat ću vam i " priču iza pozornice"...ta je još bolja od ove...uvijek...
I bdw. na današnji dan 1475. godine rođen je genijalni Michelangelo...a moj Michelangelo je rođen u srpnju...i ne baš tako davno....volim te, lipi moj...

Vikend

Volim li ih ili ne...vikende...volim radi nedjelje, ali vikendima ne zoveš - nekad...nedjeljom. Želio si jučer sakriti neku unutarnju bol, poprskao si je gorčinom, vikao si prema svijetu...tko ti je nanio bol? Znam da mi to nisi mogao reći, možda sam trebala više inzistirati, ali to tada ne bih bila ja.
Govoriš mi ono što mi želiš reći, govorim ti i ono što ti želim reći.
Ipak, evo noćas, danas, posebno noćas i danas osjećam tu snagu pripadanja tebi...pripadanja u daljini. Dan je tmuran. Noćas je snježilo, jutros je sivilo naslonjeno na snježnu bjelinu unijelo u moje misli neku tugu, neku tugu tužnu, neku tugu tužnu tugaljivu...Znaš, što vrijeme više prolazi i što se više vraćam našim trenucima sve ti više pripadam. A tvoj izraz lica kada smo se našli u tvom gradu?Bio si toliko sretan...toliko sretan. Evo, plačem, možda mi treba malo suza ili malo više suza, možda trebam malo i plakati na glas, ne čuvati, ne stalno čuvati suze i tugu iza osmjeha na licu. Doći ću, vjeruj mi, doći ću ponovo u tvoj grad, šetat ćemo uz Bosut i Dunav...doći ću...jer...volim te , moj Michelangelo...

Tvoje ime

Mogu mi uzeti sve što ja imam
i mogu mi srušiti sne
i mogu me zatvoriti na godinu dana
al ne mogu ukrasti
TVOJE IME S MOJIH USANA...

Proljeće dolijeće u moju sobu
a tuga prozor zatvorila
jer ako te ikada dotaknula bol
tad znat ćeš da osmjeh je tvoj
ZA MOJ ŽIVOT ISTO ŠTO I SOL...

Nedam da te boli

Nikad ti neću moći ili znati reći ZAŠTO. Zašto te volim? I pitam se...trebam li ti objašnjavati? Jednostavno...volim te. Ne volim te - jer su tvoje oči takve boje, ne volim te - jer sam opijena tvojim tijelom, ne volim te - jer sam opijena tvojim riječima, ne volim te - jer sam opijena tvojim šarmom... Jednostavno te volim...i mislim da ti treba danas moj zagrljaj...evo zagrlit ću te...moj čovječe, jer sam osjetila u tvojim riječima bol...kad skrivaš srce znam da te nešto jako boli...
A kod Katye sam pročitala...ne zamjeri , ali ne mogu više gledati kako plačeš iza osmijeha... Nedam da te boli...

Put

Volim te. Volim tog čovjeka kilometrima udaljenog od mene. Volim štp imamo mogućnost misliti, sanjati, plakati, smijati se, hodati ravno ili se popikavati, volim što nekada na cesti ima leda, što nije uvijek suho, volim što nas život nekada opominje, sve to volim, jer je to put ka kvalitetnom trajanju. Da bi naučio obrisati nos moraš prvo kihnuti,
"moraš poljubiti puno žabaca, kao bi konačno poljubila princa". Život je traženje, hod po prašnjavom putu...ali ideš ako slijediš Svjetlost ili još bolje, ako slijediš svoj put, ne razmišljajući o tome da li je nečiji put ispravniji od tvoga. Ti želiš baš ići tim putem i to je najveće DObro. Učiniti sebi dobro, jer tada će biti dobro i svima oko tebe. Moja djeca imaju moju bezgraničnu ljubav, jer ja beskrajno volim Michelangela. Volim ga i dok razmišljam o njemu prepuna sam ljubavi, ona izvire iz svake moje riječi, iz svakog mog pokreta. Noćas dok je sin provodio noć između jave i sna, s temperaturom ili bez nje - ja sam budno pratila svaki njegov dah i bila prepuna misli o tebi, moj Michelangelo. Volim te...dotičem te mislima, kada trenutno ne mogu drugačije i volim te...beskrajno te volim...