Volim li ih ili ne...vikende...volim radi nedjelje, ali vikendima ne zoveš - nekad...nedjeljom. Želio si jučer sakriti neku unutarnju bol, poprskao si je gorčinom, vikao si prema svijetu...tko ti je nanio bol? Znam da mi to nisi mogao reći, možda sam trebala više inzistirati, ali to tada ne bih bila ja.
Govoriš mi ono što mi želiš reći, govorim ti i ono što ti želim reći.
Ipak, evo noćas, danas, posebno noćas i danas osjećam tu snagu pripadanja tebi...pripadanja u daljini. Dan je tmuran. Noćas je snježilo, jutros je sivilo naslonjeno na snježnu bjelinu unijelo u moje misli neku tugu, neku tugu tužnu, neku tugu tužnu tugaljivu...Znaš, što vrijeme više prolazi i što se više vraćam našim trenucima sve ti više pripadam. A tvoj izraz lica kada smo se našli u tvom gradu?Bio si toliko sretan...toliko sretan. Evo, plačem, možda mi treba malo suza ili malo više suza, možda trebam malo i plakati na glas, ne čuvati, ne stalno čuvati suze i tugu iza osmjeha na licu. Doći ću, vjeruj mi, doći ću ponovo u tvoj grad, šetat ćemo uz Bosut i Dunav...doći ću...jer...volim te , moj Michelangelo...
Post je objavljen 04.03.2005. u 14:26 sati.