Sunce
Sunce pokušava cijelo jutro...čini mi se kao da ga vidim da se bori. Jučer je jedna gospođa rekla kako joj je već snijega na vrh glave i kako je otišla u dvorište, razgrnula snijeg i uspjela ih vidjeti...prve visibabe. Sigurno joj je bilo toplije oko srca. Znala je, kaže, da su tu negdje skrivene...visibabe...ti prvi vjesnici proljeća.
Tako smo učili onda nekad u školi o vjesnicima proljeća. Sigurna sam da sam već u nekom postu ranije napisala riječi ...proljeće ništa ne može zaustaviti, proljeće uvijek dolazi. Znam, svi se već danima pitamo - a, kada?
Oboružali smo se strpljenjem, čekamo i to je to. Mora doći, kad-tad.
A ja osim što sam oboružana raznim strpljenjima i raznim čekanjima i dalje sam oboružana papirnatim maramicama, jer ovo kihanje nikako proći. A kako bi i prošlo kada ja ne znam što znaći riječ - odležati, bolovanje i što ja znam.
A u Wellingtonu su princa Charlesa napale gole grudi, pardon, gole ispisane grudi prosvjednica, a povod je što se navodno dragi princ uvrijedio kada je vidio gole grudi aboridžanskih plesačica.
Moji kolege novinari su genijalni...ovako napisali rečenicu : "žene su svoje grudi pokazale odvojeno dok se princ rukovao..."
I ne samo rukovao, nego i čavrljao...
Dobro. Idemo dalje.
Danas sam obećala leptiru doći na kavu, ali ne mogu iz nekoliko stotina razloga. Neću više obećavati, jer sam sigurna kako će sada nos biti negdje blizu orbite. Ali sve može umrijeti, samo naša čudna povezanost nikada.Pa ako se i naljutio proći će ga.
Dragi moj Michelangelo, nisi se jučer javio, tko zna zašto? Neću analizirati, istraživati, samo ću kao i do sada čekati. I voljeti te. Prošao je jučer automobil s registracijskom oznakom tvog grada, naravno da sam tebe vidjela za upravljačem i zadrhtala. Ah, snovi, jasno da nisi bio ti, ali ETO.
Nekako sam danas manje tužna, možda zato što znam da ćemo se uskoro vidjeti...
|