Onako sam lagano maknula "venecijanere" i susrela se sa snježnom mećavom. Mojoj sreći nije bilo kraja, već dugo nije bilo snijega...ha,ha.
Kavica u uredu, pa prelistavanje novina, pa telefonski poziv, eto tebe. I u tvom gradu snijeg, dobro si, a zapravo kažeš kako nisi dobro, kako ti ni ja ne mogu pomoći. Volim te, voliš me. Kada ćemo se vidjeti, kažeš ti - jednog lijepog dana, možda kada prestane ovaj snijeg. Opet tuga u tvom glasu.Osjećaš li koliko te volim? Osjećaš li da je svaka moja kretnja prepuna misli o tebi, da je svaki moj tužan trenutak manje tužan kada se sjetim tvog osmijeha i tvog dodira.
Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela. A mi, mi smo i prijatelji i ljubavnici i komedijaši i tragičari na ovoj Zemlji koja je odredila kako ćemo na njoj živjeti, kako ćemo i s kim trajati.
A ja ću ti doći, ti ćeš doći i voljet ćemo se...bit ćemo tada sami na svijetu i dovoljni sebi...volim te ljubavi, volim te moj Michelangelo.
Post je objavljen 10.03.2005. u 08:49 sati.