Posebno večeras imam osjećaj kako sam usitnjena od boli čekanja. Tužna, sama u svojim čekanjima i lutanjima misli. Srce mi je nemirno, u vječnom sam traženju tebe. Da, možda bi bilo lakše tražiti nepostojeće, nego tražiti nekoga tko postoji, čije sam ruke osjetila, u čijim sam pokretima i riječima uživala, nekoga tko me volio i želio...tko me još uvijek voli i želi,a...Život priča neku svoju čudnu, usamljenu priču, priču o nekim pojedinačnim životima...o tvom životu tamo i mom životu ovdje. Prepuna sam suza, prepuna sam ljubavi, toliko te volim i toliko bih željela evo, baš sada, dpotakmuti tvoj dlan, pogledati tvoje oči...možda bismo mogli pojesti i ribice...volim te ljubavi, toliko te volim i tako mi je ponekad teško,jako teško...teško. Sada, odlazim kući kako bih opet do nekog novog jutra živjela u sjeni snova...A jednom...rasplest ću svoje snove, poljubiti te i znaš, uopće mi neće biti važno što drugi kažu, bit će mi važno voljeti te...
Post je objavljen 06.03.2005. u 21:43 sati.