Vaitapu me podsjetio pa evo Vam početak jednog pisma "Pisma Ivani" - V. Tenžera...
" ...Ti me voliš, ti postojiš. Strašno mi je teško u ovoj pustoši dokazati da postoji na ovom svijetu biće koje bi se vezalo za ovako izgubljenog i zdrobljenog čovjeka. Katkad mi se čini da sam uvijek i bio samo ovakav i samo to. Time sve ostalo postaje nestvarno. Udaljava se i približava, kao varka.
U tom stravičnom odnosu osjećam te kao cvijet namijenjen da me spasi. Da me spasi tako što ću sve zaboraviti, i početi živjeti od čistog divljenja ljubičastoj tratinčici izrasloj na rubu moje istrule spodobe. To je ljubav čista. Čista kao suza. Čista kao radost.
...Iz tog umornog neba, i umornog mene, iz utrobe ovog otoka, odasvud, kao iskra iskočiš ti, i tada smo sami na trenutak, ali za vječnost, tada me ne plaši čak ni smrt, jer sam je pobjedio, oteo sam joj nešto veliko, našu ljubav, nas, tebe... "
ETO
Post je objavljen 22.02.2005. u 09:51 sati.