" Život se ne mjeri brojem udisaja, nego brojem trenutaka koji su vam oduzeli dah." Nemam pojma tko je to rekao, ali definitivno je u pravu. No, kada razmišljam o tebi, a rijetki su trenuci kada ne razmišljam, stalno sam bez daha. U nekoj slatkoj napetosti svojih
sjećanja, lutanja misli, dodira koji opipljivo titraju na mom tijelu i pitanja...voliš li me ? Da, samozatajnost, tvoja i moja...dva života, dvije ljubavi, dva grada. Pokušavam napisati najromantičnije pismo i otputovati , možda u Pariz. Pokušat ću to danas odraditi, iako mi nekako te natjecateljske zadane teme baš i ne idu...to je ono znaš...po diktatu...jednostavno to ne volim. Ipak, ja ću pisati tebi svaki dan najromantičnija pisma i sanjati o Sikstinskoj kapeli, Toscani, Firenzi i Michelangelu, a Pariz...možda...jednom. I svaki dan kada se probudim s misli o tebi, svaku noć kada, jer ne mogu imati tvoju sliku, poljubim imaginaciju, meni je Valentinovo, ali...znaš...kažu to je dan zaljubljenih, a ja...ja nisam zaljubljena...ja volim. Volim duboko, iskreno, toliko da boli svaka pomisao na izgubljene trenutke naših kratkih života koje smo mogli provesti zajedno. Toliko mi trebaš moja ljubavi. Hodala bih bosa po pijesku na nekoj našoj plaži, verala se na planine, gledala u Sunce, promatrala Mjesec, topila se na vrućini, smrzavala na hladnoći, ali sve bi to bilo drugačije kada bi ti bio uz mene. Danas će najhladnije biti u tvom gradu. Došla bih ugrijati te...ugrijati i voljeti. Toliko te i danas volim moj Michelangelo...
Post je objavljen 08.02.2005. u 09:29 sati.