"Vrisnula bih tvoje ime- ne zaboravi me". Opet sam na svom radiju, na svom poslu koji je opustio svaki djelić moga tijela, jer dok u slušalicama trepti glazba, nekako si mi najbliže, iako tako fizički daleko. Ali imam jak um, dozivam te disanjem, mislima, koracima, sjećanjima i uvijek...uvijek si tu...
"Sjeti se Barbara...bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana..." Sada ta pjesma napinje eter, jeca sjećanje na Barbaru i taj, baš taj dan... Svaki dan koji smo proveli zajedno bio je sunčani dan, svaka naša noć bila je sunčana noć i kad je kišilo nad bregima bez stida sam ti davala sebe i otvarala latice svoje duše i svoga tijela...I kao što te drage pjesme koje slušam nude pregršt stihova , tako moje srce tebi poklanja pregršt topline i iskrene ljubavi...jer...kako ne biti sretan kada shvatiš...dotakle su se linije naših života...dotakla sam tvoje ruke, tvoje lice, osmijeh, tvoje tijelo...i uvijek ću živjeti za rijetke trenutke koje možemo provesti zajedno...uvijek ću se utapati u sreći naših dodira, uvijek ću te voljeti, beskrajno ću te voljeti i u nekom drugom jutru, i u nekoj drugoj noći i u nekom drugom svemiru...beskrajno ću te voljeti Michelangelo...i danas te volim u kutiji naših snova...
Post je objavljen 06.02.2005. u 11:18 sati.