< siječanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2012 (7)
Lipanj 2012 (28)
Svibanj 2012 (39)
Travanj 2012 (10)
Ožujak 2012 (13)
Veljača 2012 (22)
Siječanj 2012 (46)
Prosinac 2011 (44)
Studeni 2011 (105)
Listopad 2011 (67)
Rujan 2011 (57)
Kolovoz 2011 (10)
Srpanj 2011 (98)
Lipanj 2011 (57)
Svibanj 2011 (235)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga Poučne priče

poučne misli,pričice i slično

Linkovi

31.01.2012., utorak

Cjenik







“Koliko se plaća pretplata za cvrkut ptica?

Kolika je cijena zraka?

Da li se hlad drveća plaća na sat ili na metar?

Da li je cijena sunca ista i ljeti i zimi?

Da li cvijeće posebno naplaćuje gledanje, a posebno mirisanje?

Koliko vremena treba da se sagradi planina srednje veličine?

Da li je rijeka jeftinija na izvoru ili na ušću?

Izvinite, koliko ste platili što ste se rodili?

Što je besplatno?

Samo ono najveće, naljepše i najvažnije.”

D. Radović

Jednominutna besmislica(4)

Jedan propovjednik koji smatraše sebe pravednim reče:-Koji je po tvom sudu najveći grijeh na svijetu?
-Grijeh osobe koja druge ljude vidi kao grešnike,-reče učitelj.
---------------------------------------------------
Postoje zaista dvije vrste ljudskih bića:farizeji i carinici.
Kako prepoznati farizeje?
Jednostavno,oni su ti koji klasifikuju!!!
---------------------------------------------------
Sva ljudska bića su podjednako dobra ili loša, rekao je učitelj koji je mrzio koristiti te etikete.
Kako neko može izjednačiti sveca sa grešnikom?-pobunio se jedan od učenika.
Jer su svi na jednakoj udaljenosti od sunca.Zar tu udaljenost smanjuje ako neko živi na neboderu?
-------------------------------------
Učenici su sjedili na obali rijeke.
Ako padnem sa ove obale, hoću li se udaviti?-upita jedan od njih.
Nečeš, reče učitelj.-Davljenje nije uzrokovano upadanjem u vodu nego ostajanjem u njoj.
-------------------------------------

29.01.2012., nedjelja

Hladnoća vune


|

Mnogi ljudi misle da striženje ovaca pomaže životinjama koje bi inače bile opterećene s previše vune. Međutim, bez ljudskog uplitanja, ovce imaju upravo dovoljnu količinu vune da ih zaštiti od temperaturnih krajnosti. Runo predstavlja uspješnu izolaciju i od hladnoće i vućine. Prije izuma šišača, u 1000. godini p.K., jedini način za dobivanje vune bilo je čupanje tijekom sezone linjanja. Uzgajanje za stalan rast počelo je nakon pojave šišača.

Sedef i biseri




Nedavno sam svojoj supruzi kupio novi sat. Odabrao sam model sa srebrnom narukvicom i tako izbjegao kožni remen. No, kada sam došao kući, primijetio sam da osjenčana strana odaje ljubičasti sjaj. Nazvao sam trgovinu i saznao da se radi o sedefu. Vratio sam se i zamijenio sat za jednako atraktivan model bez sedefa. Taj događaj potaknuo me, iako sam bio svjestan da proizvodnja bisera i sedefa uključuje iskorištavanje životinja, da više saznam o toj temi.

Sedef je lako prepoznatljiva glatka tvar duginih boja koja tvori unutarnji sloj školjke određenih vrsta mekušaca i prekriva vanjski sloj bisera. Sastoji se od kalcijevog karbonata, kojeg izlučuju neki morski i slatkovodni mekušci, uglavnom kamenice i slatkovodne dagnje. Sedef se često sakuplja kao nusproizvod industrije morskih plodova. Primjerice, školjke petrovo uho ubijaju se zbog sedefa i mesa. Vanjski slojevi školjaka se odstranjuju da bi se došlo do svjetlucavog sedefa.

Kako se biseri prirodno formiraju u samo jednoj od nekoliko tisuća školjaka, a njihovo stvaranje može trajati i do tri godine, industrija bisera ih uzgaja usađivanjem stranog tijela u školjku. Stvaranje bisera je ubrzano tako da se školjke kirurški otvaraju, stavlja se strano tijelo kao sredstvo za razdraživanje u te životinje i potom se zatvaraju u podvodne kaveze na nekoliko mjeseci, iz kojih ih periodično podižu kako bi ih oprali mlazom vode. Slatkovodni biseri uzgajaju se umetanjem pokrovnog tkiva drugih školjkaša, a za morske bisere – uz tkivo drugih školjkaša – umeću se i kuglice, pa nema sumnje da ta stvorenja pate.

U svojoj knjizi Speciesism, Joan Dunayer piše: 'Poput svih kralježnjaka, gotovo svi bilateralno simetrični beskralježnjaci posjeduju mozak, opisan kao primarni živčani centar u glavi. Među ostalima, ovi beskralježnjaci uključuju plošnjake, gliste, insekte, mekušce, paukove i rakove. Proces umjetnog uzgajanja je, prema Vegetarian & Vegan Foundation, opisan kao iver umetnut pod kožu. Kada se biseri na kraju sakupe, stvorenje bude ili ponovno izvrgnuto novom stranom tijelu kako bi se proizveo novi biser ili, ako više nije od koristi, odbačeno.

Lee Hall, direktor organizacije Friends of Animals kaže: 'S obzirom da je dobro poznato kako su biseri rezultat iritacije školjaka, imamo dobar argument protiv njihovog korištenja. Manipulacija tim bićima dio je akvakulture, manipulacije morskih zajednica, što je običaj kojeg bi se ljudi mogli i trebali odreći. Unatoč tome, ako uđemo u bilo koju draguljarnicu, vrlo vjerojatno ćemo naći pregršt proizvoda koje sadrže bisere ili sedef, uključujući perle, prstenje, narukvice, ogrlice i satove. Sedef se također može naći na drugim mjestima, poput dijelova glazbenih instrumenata, ukrasa i namještaja. Glavni proizvođači bisera, Japan, Australija, Kina, Filipini, Indonezija i Tajland i dalje zarađuju od trgovine i svjetskog uzgoja bisera. Prema industrijskom izvješću (Izvještaj Odbora za oživljavanje industrije bisera u Emiratima, studeni 2007.) očekuje se da će do 2010. g. industrija proizvodnje bisera vrijediti tri milijarde dolara.

Čini se da ljudi imaju čudnu naviku asociranja proizvoda koji uključuju eksploataciju i okrutnost poput krzna, vune, svile i, u ovom slučaju, bisera i sedefa, sa stilom i luksuzom. Kao što je često slučaj, dostupni su brojni elegantni i raskošni predmeti koji ne uključuju okrutnost. Zašto ih veći broj ljudi ne koristi? Zašto u 21. stoljeću većina ljudi i dalje inzistira da životinje pate poradi njihovih interesa, kada je to potpuno nepotrebno?

Vrijeme je da prestanemo sudjelovati u nanošenju patnje, da našu savjest počne iritirati iskorištavanje životinja u jednakoj mjeri kao što umetnuto strano tijelo iritira školjke.

Roger Merenyi

PIJESAK I DIJETE




Na mekoj pješčanoj plaži igrao se četverogodišnji dječak puneći pijeskom svoju kanticu.
S ozbiljnim izrazom lica zario bi ruke u pijesak, stisnuo, izvukao pijesak i praznio ga u kanticu, uvijek iznova razočaran kako je tako malo pijeska ispadalo iz njegovih stisnutih šaka.
Što je on odlučnije hvatao i jače stiskao, to bi više pijeska curilo između prstiju, a manje ga stizalo u kantu.
Ne bi mu pomogao ni sav nagomilani bijes da se nije dosjetio pretvoriti dlanove u lopatice, pa je otvorenih dlanova uspijevao umetnuti mnogo više pijeska nego stisnutih šaka.

Pouka do koje je došlo ovo dijete, pouka je života.
Život je poput pijeska. Mnogo više ga stane na otvoreni dlan, nego u stisnutu šaku. Kad ga želiš uskogrudno posjedovati stišćući ga,
te s egoističkom sigurnošću zadržati obuhvaćajući ga, on upravo tada iscuri iz čvrstog stiska, te ruka ostane sablasno prazna. Samo kad primaš Život raširenih ruku i nosiš njegovo bogatstvo otvorenih dlanova u spremište vječnosti, možeš smatrati da imaš pravi imetak.
Ako si se tako poklonio Životu, osigurao si sebi veće potomstvo nego što ima pijeska na obali morskoj

MUHA I MED




Zahvaljujući svojim izuzetnim čulima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe, i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naoružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama. Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju, koji je bio u toku. I da se potom prepusti čulima da je dovedu na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomjeriti.
Ni izuzetan napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja slasti u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego štu su je napori potpuno isrcpili, bio je komentar jednog prolaznika, za čiju je mudrost bilo kasno da je primjenjuje:

“Više se muha uhvati na kašiku meda nego na sto litara sirćeta.”

27.01.2012., petak

Jednominutna besmislica(2)

Neko je upitao učitelja da li vjeruje u sreću.
Naravno,-odgovori on sa sjajem u oku.-Kako bi inače čovjek opisao uspjeh onih koje ne voli??
--------------------------------
------------------------
Učitelj nije štedio one koji su se predali samosažaljenju i ogorčenosti.
,,Nije ništa ako vam je nanesena nepravda",rekao je, ,,osim ako ne insistirate da to pamtite ."
------------------------------------
-------------------------------------
Svaki put kad se uvrijedite nađite kako ste pomogli onome ko vas je uvrijedio?
Može li vas iko uvrijediti ako odbijete da budete uvrijeđeni???
--------------------------------------------------------
---------------------------------------------
Ljudi se ne žele odreći svojih ljubomora,gorčina,tjeskoba i krivice jer ih te negativne emocije snabdijevaju ,,stimulansima",osjećajem da su živi-rekao je učitelj.
I ilustrovao je to:
Lokalni poštar je pošao prečicom kroz livadu na svom biciklu.Na sredini primjetio ga je bik i proganjao ga.Jadničak, jedva je stigao do ograde.
Zamalo da te stigne,zar ne?-rekao je učitelj koi je posmatrao tu scenu.
Da-rekao je stari čovjek dahčući-svaki put zamalo da me stigne.
---------------------------------------------
----------------------------------------------------------------------
Učitelj je tvrdio da svijet koji večina ljudi vidi nije stvarnost, nego ono što stvara njihova glava.
Kad je jedan učenjak došao da to ospori, učitelj je na zemlju postavio dva štapića u obliku slova T i upitao ga:-Šta vidite ovdje?
Slovo T-odgovori učenjak.
Baš kako sam i mislio -reče učitelj.-Slovo T ne postoji;To je simbol u vašoj glavi.Ovdje imate dvije odlomljene grančice u obliku štapića.
--------------------------------
-----------------------------------
Šta znači pogrešno razumijevanje:?!
Ilustracija:
Seoski kovač je našao šegrta voljnog da radi za malu platu.Odmah ga je počeo podučavati:-Kad izvadim kovinu iz vatre položiću je na nakovanj;i kad klimnem glavom ti udri po njoj čekićem.
Šegrt je učinio tačno ono što je mislio da mu je rečeno.Sljedećeg dana on je bio seoski kovač.
----
-------------------------------
Učenike je pogodilo kad su vidjeli da se učiteljevim učenjima izruguje u nacionalnom časopisu.
Učitelj nije bio uznemiren.-Može li išta biti stvarno istinito-rekao je-ako se niko tome ne smije.
----------------------------------------
-----------------------------------------------

Jednominutna besmislica

Učenik reče novopridošlom učeniku:,,Moram te upozoriti da nećeš razumjeti ni riječ od onoga što učitelj kaže ako ne budeš imao ispravan pristup."
,,Koji je ispravan pristup?""
,,Budi kao učenik koji želi da nauči strani jezik.Riječi koje on govori zvuče poznato.Ali neka te to ne zavara;one imaju potpuno strano značenje."
-----------------------------------
--------------------------------
Učitelj je znao biti vrlo kritičan kad je bilo potrebno.
Ali na opšte čudo,nikad niko nije bio ogorčen zbog njegovih ukora.Kad su ga jednom upitali o tome on reče:,,Zavisi kako se to radi.Ljudi su cvijeće-prijemljivi i otvoreni za rosu koja lagano pada ,a zatvoreni za silovitu kišu."
----------------------------------------
-----------------------------------------
Dobar način za otkrivanje vlastitih nedostataka,reče učitelj,jeste da posmatraš ono što te kod drugih ljudi iritira.
Jednom je rekao kako je njegova žena ostavila kutiju slatkiša na kuhinjskom ormariću,kako bi sat kasnije otkrila kako je kutija lagana.Cijeli donji sloj slatkiša je nestao i bio uredno složen u papirnatu kesu pored stvari nove kuharce.
Kako nije htjela da je posrami,dobrodušna žena je vratila slatkiše u kutiju i ostavila na drugo mjesto gdje neće predstavljati kušnju.
Poslije večere je kuharica objavila da napušta posao-još te iste večeri.
Zašto,šta je bilo?-upitao je učitelj.
Neću da radim za ljude koji kradu ono što je ukradeno od njih-bio je njen prkosni odgovor.
----------------------------------------------------
----------------------------------------------------------
Slijedećeg dana učitelj je nastavio priču o lopovu koji je na vratima sefa koji je htio opljačkati vidio ovakav natpis:-Molimo vas ne koristite dinamit.Ovaj sef nije zaključan.Samo okrenite ručicu.
Onog momenta kad je on okrenuo ručicu, na njega je pala vreća pjeska,cijela prostorija je osvijetljena a sirene su probudile cijelo susjedstvo.
Kad ga je učitelj posjetio u zatvoru zatekao ga je ogorčenog:Kako ću ubuduće vjerovati ijednom ljudskom biću??
-----------------------------------
---------------------------------------
Kad se gost javio dobrovoljno da opere suđe nakon večere,učitelj ga je upitao:Jesi li siguran da znaš prati suđe?
Čovjek se pobunio rekavši da je prao suđe cijelog svog života.
Učitelj reče:Ma ne sumnjam ja u tvoju sposobnost da suđe očistiš-sumnjam jedino u tvoju sposobnost da ga pereš.
Ovo je objašnjenje kasnije dao svojim učenicima:Postoje dva načina da se pere suđe.Jedan je da ga se pere kako bi ga se očistilo,drugi je da ga se pere kako bi ga se pralo.
To je još uvijek bilo nejasno,pa je dodao:Prvi način je mrtav-jer dok tvoje tijelo pere suđe,tvoj um je fiksiran da ga se očisti;drugi je živ jer ti je um tamo gdje je i tijelo.
------------------
---------------------
Otac jedne od učenica je upao u salu gdje je učitelj govorio.
Ignorišući sve prisutne povikao je na svoju kćer:Napustila si univerzitetsku karijeru da bi sjedila do nogu ove budale.Čemu te je on naučio?
Ona je ustala,smireno je izvela svog oca napolje i rekla:Boravak kod njega me je naučio nečemu što nijedan univerzitet nije mogao-da te se ne bojim i da me ne postidi tvoje sramotno ponašanje.
.

Pet slijepaca

Ispričat ću vam priču koja pokazuje kako nekad mislimo da znamo ono što znamo.

Za postizanje prave promjene u životu potrebno je gledati šire, iz druge perspektive, otvoriti se mogućnostima. Ali, treba ih i znati sagledati.


Jednog dana pet slijepaca hodajući unaokolo nabasalo je na slona. Nikad do tad nisu sreli takovg stvora.
Svaki od njih pristupio je slonu, svatko sa svoje strane. “Ah!” – uskliknuo je jedan kada je naletio na slonov bok. “Životinja koju zovu slonom je visoka i pretežito ravna, poput velikog šatora.”


Drugi je, pak, uhvatio rukama slonove kljove. “Ne, ne. Slon je dug, tvrda izvijena tijela, zaobljenog i začuđujuće oštrog pri vrhu.” Treći je naletio na jednu od prednjih nogu i zaključio da je slon definitivno poput velikog stupa, no začudno pokretljivog. Četvrti je primio slona za rep i definirao ga kao neku vrstu zmije. Peti je dograbio surlu i čvrsto povjerovao da je slon gipka obla tijela, zaobljenog i prošaranog urezima.

Stajala su tako njih petorica oko slona, svaki sa svojom jasnom percepcijom i jedinstvenim iskustvom, te započeše diskusiju o prirodi tog stvorenja.

Nakon nekog vremena jedan ili dvojica počeli su sumnjati u svoje tvrdnje, pokolebali su se da ono što su oni napipali i nije možda cjelina no samo njen dio, no ostali su počeli tako čvrsto i žustro braniti svoja uvjerenja da se raspravi nije moglo nazrijeti kraja. Možda ta diskusija još traje…


Kako ste doživjeli ovu priču? Da li ste se prepoznali u sličnoj situaciji? Što ste tada napravili i da li bi učinili drugačije nakon promišljanja o ovoj priči?

26.01.2012., četvrtak

Posao naš svagdašnji....

Priča mi prijateljica koja se upravo vratila iz Arizone, kako je vidjela sedmični Oglasnik za posao (ponuda i potražnja), težak šest i pol kilograma, debeo kao telefonski imenik Nujorka. Između njegovih korica nudi se i traži sve moguće što čovjek uopće može raditi - od bejbisitera, čišćenja bazena, pranja prozora, kuhara, informatičara, vrhunskih ekonomista, liječnika svih specijalizacija, pilota, glumaca, foto modela. Ko god hoće i želi raditi može naći nešto za svoje potrebe i kvalifikacije.

S tugom u našim dnevnim novinama pregledam Oglasnik. Prodaja svega i svačega, najviše stanova i kuća, zauzima veći dio prostora, kupovina nešto manje, a dio Oglasnika za zaposlenja staje na pola stupca. Odlučim okrenuti nekoliko telefonskih brojeva i raspitati se za poslove. "Internacionalna kompanija daje poslovnu mogućnost" - ništa detaljnije. Ukucavam jedan od tri ponuđena broja i javlja mi se pospan muški glas. "Halo, javljam se na vaš oglas, interesuje me o kakvim poslovnim mogućnostima se radi"- uslađim altom, sa baršunastim vibracijama. "Kakav oglas, šta hoćeš ti?"- ni malo ganut mojim glasovnim mogućnostima odgovara očito mamuran muškarac. "Posao, posao tražim. Javljam se na oglas. Ja sam kompjutorski operater i programer bez posla, imate li šta za mene?"- uporno se namećem. " Aha, to ti pročitala u "Večernjaku". Ma kakav kompjutor ženska glavo, kakva si koka?"

"Koka? Kako mislite?"- zbunjena sam. "Ma kakve su ti dimenzije, koliko imaš godina, šta se praviš blesava?" Počinjem shvaćati o čemu se radi:" Pa imam pedesetak godina, oko 90 kg, dvoje djece, udovica,obrazovanje..."- ne uspijevam dovršiti, jer me mamurni glas posla na mjesto iz kojeg sam izašla poodavno. Toliko o Inetrnacionalnoj kompaniji. Idemo dalje. Picerija "Monako" traži dvije konobarice urbanog izgleda i lijepog ponašanja. Nadam se da se znam ponašati, a što predstavlja "urbani izgled"? Nakon kratkog razgovora jasno je da ne možeš biti "urban" ako imaš 50 i više godina i višak kilograma. Otpada i picerija. Oglas za noćnog čuvara naravno namijenjen je samo muškarcima, prodaja kozmetike mladim, atraktivnim i motorizovanim djevojkama, čuvanje djece isključivo stručnim vaspitačicama, pranje prozora u dvosobnom stanu za 50 kn, ako pristanem oribati haustor u četvorokatnici i .. ako donesem svoj deterdžent, metle i krpe.Toliko o potražnji posla.

Nešto više prostora zauzeli su u Oglasniku "ponuđači" usluga. Najviše je ponuda za kompjutorsku obradu tekstova i podataka. Sa druge strane telefonske linije javljale su mi se sve odreda mlade ženske i muške osobe, visoko obrazovane, bez posla po nekoliko godina. Svoje znanje i sposobnosti nude u ovom obliku po cijeni od tri do pet kuna za jednu stranicu kucanog teksta, ali potražnja je slaba.Ništa bolje ne prolaze ni čistači tepiha po stanovima, vodoinstalateri, stolari, prevoznici, moleri. Kažu da su ljudi zbog besparice preuzeli sve kućne poslove u svoje ruke, tako da se više ne traži stručna pomoć. Mladi, visoko obrazovani umjetnik bez perspektive u zemlji maskiranih, smiješnih, otužno zabavnih političara, došao je na ideju da ih kopira obukavši se u kostim klauna. Tako maskiran zabavlja djecu na rođendanskim proslava, zaradi neku crkavicu i dokazuje teoriju da su klauni ispod nacrtanog širokog osmjeha,najtužniji ljudi na svijetu.

A, ovih dana, iz hiljade grla čuje se pjesma "U život idu maturanti..." Sa raskošnih maturalnih balova, pravo na pretrpane Biroe za zapošljavanje... na dugo, dugo, čekanje boljih vremena.

ABORTUS - ZLOCIN !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


Zabrinuta žena je otišla kod gineko...loga i pitala ga:
- "Doktore, imam ozbiljan problem, i očajno mi treba tvoja pomoć! Imam bebu koja nije još napunila godinu dana, a ja sam opet trudna! Ne želim da imam decu tako blizu jedno drugoga!"
Doktor je rekao:
- "Dobro i šta želiš od mene sada?"
- "Želim da izvrišite abortus, da okončam ovu trudnoći i računam na vas da ćete mi pomoći!"
Doktor se zamislio, i nakon podužeg ćutanja je rekao ženi:
- "Ja imam jedno bolje rešenje za tvoj problem. Manje je opasno za tebe."
Ona se nasmešila misleći da će doktor izvršiti abortus. On je nastavio:
- "Vidiš, kako bi ti olakšali pa da nemaš dve male bebe u isto vreme o kojima ćeš voditi brigu, hajde da ubijemo ovu bebu koju držiš u rukama! Na ovaj način, čak sebi možeš priuštiti malo odmora dok se ova druga beba rodi. Ako si već naumila da ubiješ jedno dete, nije ni bitno koje. Ali na ovaj način, neće biti nikakvog rizika za tebe i tvoje zdravlje."
Žena je počela da vrišti:
- "Ne doktore!!! To je strašno!!! Pa to je zločin da ubijem dete!!!"
- "Slažem se s tobom," rekao je doktor, "ali malopre mi se činilo da je to bila najbolja solucija za tebe."
Doktor se osmehnuo jer je shvatio da je ona shvatila poentu.

On je uspeo da uveri ovu majku da nema razlike između ubistva već rođene bebe i one koja je još uvek u trbuhu. Zločin bi bio isti

24.01.2012., utorak

Junaci vlastite ulice


Ova ideja je jednostavna, a dugoročno osnažuje osjećaj zadovoljstva i samopouzdanje. Uzmite jedan poveći fascikl i počnite odlagati po sitnicu koja vas podsjeća na sve ono dobro što činite.

Koliko vam je godina? Aha, znači, još ste tu. A što je sve iza vas? Pregurali ste mnoge dobre dane, loše dane, jezive dane, uvrnute, šašave, radosne, prelijepe, dosadne… i kojekakve još. E, pa čestitajte si!



Čujete li unutrašnji glas ili nekog sa strane kako govori da se ne tapšete prejako jer biste mogli slomiti rame, recite mu/joj da prošeta. Radite najbolje kako znate, to vas je dovelo tu gdje jeste. Da, nije sve kao u A1 reklami, ali je plod vašeg truda i rada.

Jeste li ikada zastali i napravili rezime? Prije nekoliko godina, u sklopu birokratske papirologije, morala sam napisati detaljan životopis te popis svih radova. Provela sam cijelo popodne pokušavajući napraviti rekonstrukciju. Na kraju dana sam buljila u dugačkak popis. Pomislila sam: “Bože, koliko je toga!” A pola sam odavno i zaboravila.

Odvojite malo vremena i popišite sve što ste ostvarili, a srcu vam je drago. Nemojte se zaustaviti na školama koje ste završili i poslovima koje ste savladali. Izdvojite nešto posebno što ste naučili na svojoj koži. Ono vrijedno što ste pročitali. Krasni ljudi koje ste upoznali. Krajevi kroz kroje ste putovali. Obitelj koja bez vas ne bi bila to što jest. Prijatelji koje ste usrećili. Nepoznati ljudi kojim ste pomogli. Prolaznici kojima ste se smiješili. Djeca koju ste obradovali. Životinje koje ste nahranili. Psi koje ste podragali.

Izvadite deblji fascikl. Napišite na vrhu svoje ime, a unutra počnite ubacivati sva svoja dostignuća. I kompliment koji ste dobili od kolegice. I žuti list koji vam je poklonila dvogodišnja curica iz parka. Prijatelj vam je poslao e-mail zahvale što ste ga izvukli iz gabule? Isprintajte i stavite unutra. Prodavačica vam je zahvalila što ste ju upozorili da vam je previše vratila? Priložite račun. Rođendansku čestitku koja vas je ganula. Popis svih teških situacija iz kojih ste izašli. Sjetite se doživljenih brodoloma i što su vas naučili. Stavite sitnicu za svako iskustvo koje vas je oblikovalo u osobu koja ste danas. I budite ponosni na svoje životno djelo.

Na ovu jednostavnu ideju nabasala sam kod blogerice Beyond Blues. To je blog Therese Borchard koja neuvijeno govori o svojoj svakodnevnoj borbi s posljedicama teške depresije. Njoj taj fascikl služi kao pomoć u trenucima krize.

Depresiju na stranu, nitko nije posve imun na suptilne i ne tako suptilne poruke koje svakodnevno stižu s ekrana, s radija, iz novina, trgovina, pošti, banaka i kutija zobenih pahuljica. Ili iz paštete, imate li dovoljno snažan želudac za konzerve.

Okruženje u kojem živimo stalno šalje signale da nismo dovoljno dobri takvi kakvi jesmo. Kao protutežu napravite svoj fascikl samopouzdanja kojem se uvijek možete vratiti da vas podsjeti da junaci Pavlove ulice ne žive samo među listovima knjige Ferenca Molnara. U svakom trenutku dajte biljeg i doprinos svijetu u kojem živite. Bez vas ništa ne bi bilo isto. Budite na se ponosni.

Poslušaj ono što ne kažem



Nazivamo ga raznim imenima: sredstvom preživljavanja, psihopatologijom, egocentričnim egom, obrambenim mehanizmom... Pročitajte pjesmu koja opisuje mnoge bitke s lažnim ja.





Molim te, poslušaj ono što ne kažem


Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.

Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.

Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.



Tako počinje svjetlucava, ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.

Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Bila jednom jedna krava


Što bi se dogodilo kad bi odjednom nenadano ostali bez glavnog izvora prihoda? Bez, takoreći, najveće krave muzare? I kakav bi to utjecaj imalo na vaš život, stavove, običaje, navike...?


Mudrac je s učenikom hodao po svijetu. U sumrak jednog kišnog dana ušli su u planinsko selo. Učenik je krenuo prema najvećoj kući da zamoli za prenoćište.




Pri pogledu na veliku zidanu vilu mudrac se namrštio i zatražio neka mu nađe smještaj u najbjednijoj kolibici. Učeniku se stislo srce što mora tražiti siromahe da otkidaju od usta i ugoste njih dvojicu, ali nije imao puno izbora. Dugo su hodali, padao je mrak, a mudrac je bio tvrdoglav oko svega što bi naumio.



I tako su se smjestili u kolibi na kraju sela. Nikad prije nisu vidjeli tako siromašnu obitelj. Njih desetoro guralo se pod krovom koji je prokišnjavao, promrzli i u prnjama. Ipak, velikodušno su ih ugostili, dajući sve što su imali: pola čaše mlijeka.



Učenik je pokušavao zapodjenuti razgovor, no svaki put bi ga prekinuo netko od obitelj, zabrinut za njihovo jedino blago: mršavu kravicu. Je li dobro? Da se nije prehladila? Treba li joj još sijena? Je li žedna? Nedostaje li joj pažnje? Čiji je red da ju pazi? Noć je brzo prošla u brizi oko kravice.



Drugo jutro, na odlasku, mudrac je uljudno zahvalio domaćinima. Zatim je izvukao nož i zaklao kravu. Prestravljena obitelj udarila je u vrisku, a užasnuti učenik odvukao mudraca, u strahu da ih obojicu ne pretuku. "Zašto si to napravio? Što će sada, jadni? Umrijet će od gladi bez kravice!" Mudrac je samo slegnuo ramenima i nastavio koračati prema novim pustolovinama.



Nakon deset godina, ponovno su se našli u istom planinskom selu. Mudrac je naložio učeniku da ih opet smjesti kod one iste obitelji. Rezignirani učenik je odgovorio: "A je li'? Sigurno su poginuli od neimaštine."



Stigavši na kraj sela, zatekli su ogromnu kuću. Dvorište je bilo lijepo uređeno. U njemu su se igrala zdrava, zadovoljna i sita djeca. Učenik je potražio domaćina i sa strahom pitao što se dogodilo s obitelji kojoj je neki luđak zaklao kravu.



"Kada bismo ga bar mogli naći, da mu zahvalimo!", rekao je domaćin. "Gubitak krave bila je najbolja stvar koja nam se ikada dogodila. Glad nas je natjerala da počnemo razmišljati kako preživjeti, i od tada nam je tako dobro krenulo da smo postali nabogatija obitelj u selu."

Sanjajte velike snove



Stvaranje velikog sna ne zahtijeva ništa više energije od stvaranja malog sna. Često je razlika između uspješnih i neuspješnih samo u tome što su uspješne osobe jednostavno sanjale veće snove.

Želim vas potaknuti da ni na koji način ne ograničavate svoju viziju. Neka bude što veća!

U tome vam može pomoći ova vježba, osmišljena kako bi vam pomogla da razjasnite svoju viziju i ono što želite imati, činiti i postati.
Fraktal Red Silk Jelena Korenčić



Počnite tako što ćete pustiti opuštajuću glazbu i sjesti u ugodno okružje gdje vas neće ometati. Zatim zatvorite oči i zamislite slike vašeg idealnog života, kakav bi bio kada bi mogao biti točno onakav kakvog ga želite u svakoj od slijedećih kategorija:

1. Zamislite svoj idealni posao ili karijeru
Gdje radite? Što radite? S kim radite? Kakve klijente ili kupce imate? Je li to vlastita tvrtka? Koliko zarađujete mjesečno, godišnje? Kakav vam je protok novca? Koliko novca imate ušteđeno i uloženo?

2. Kako vam izgleda dom?
Gdje se nalazi? Kakav ima pogled? Kakvo je dvorište, vrt? Koje su boje zidovi? Kako izgleda namještaj? Vise li slike na zidovima? Prošetajte po svom savršenom domu, obratite pažnju na to kako se osjećate, ima li kakvih zvukova, mirisa?

3. Nakon toga se usredotočite na slobodno vrijeme, vrijeme za razonodu
Što radite s obitelji i prijateljima u slobodno vrijeme? Kojim se hobijima bavite? Na kakve odmore idete? Kako se zabavljate?

4. Odredite idealnu viziju svog tijela i tjelesnog zdravlja
Jeste li zdravi? Vježbate li, jedete li zdravu hranu, pijete li dovoljno vode? Jeste li puni životne snage i energije?

5. Nakon toga prijeđite na idealnu viziju odnosa sa svojim partnerom, djecom, obitelji
Kako izgleda vaš odnos? Pružaju li vam ljubav, potporu, snagu, a vi njima? Tko su vam prijatelji? Kako se zbog tih prijateljstava osjećate? Kakve stvari činite zajedno?

6. Što je s osobnim područjima vašeg života?
Usavršavate li se? Idete li na radionice iz osobnog razvoja? Želite li naučiti strani jezik? Svirate li neki instrument? Pohađate li satove slikanja, fotografije i slično? Putujete li u druge zemlje?

7. Naposljetku se usredotočite na društvo, zajednicu u kojoj živite
Kakve se vrste društvenih djelatnosti odvijaju? Bavite li se dobrotvornim radom? Što činite da biste pomogli drugima i ostavili trag? Koliko često sudjelujete u tim aktivnostima?

Primjetite nove prilike

Bilo bi idealno da zapišete sve odgovore i svaki dan čitate viziju koju ste zapisali. Dopisujte sve što vam padne napamet tijekom sljedećih dana, svaki detalj. Otkrit ćete da će vizija postajati sve jasnija, snažnija i ostvarljivija. Fokusirajući se na to što želite, počet ćete primjećivati prilike koje vam se ukazuju, a na koje do sada niste obraćali pažnju.

Uživajte u vježbi.

23.01.2012., ponedjeljak

citati....

"Tvoj kriterij, tvoja sloboda, tvoja neovisnost i povećanje tvoje odgovornosti dolaze s tvojim procesom odrastanja. Ti odlučuješ hoćeš li biti odrastao ili ćeš ostati dijete."
Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču
-----------------------------------

citati....

" Ono što se, naprotiv, meni događa u mojim rijetkim trenutcima radosti,
ono što je meni slast, doživljaj, ekstaza i ushićenje, to svijet poznaje,
traži i voli jedino u pjesništvu, a život to drži poremećenim. "
Hermann Hesse, Stepski vuk

OKOVANI SLON

Pronašla sam svoju omiljenu priču.......dijelim je sa vama.




Iz knjige 'Ispričat ću ti priču', Jorge Bucay

Kada sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage...Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga , kolac je bio malen komadić drva jedva nekoliko centimetara u zemlji. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životnja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi lanca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži ? Zašto ne pobjegne ?
Netko mi je od odraslih objasnio da je to zato jer je slon bio istreniran. Postavio sam pitanje : 'Ako je istreniran, zašto su ga vezali ?'
Ne sjećam se da sam dobio smislen odgovor.
Prije nekoliko godina sam otkrio, da je netko na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor :

Cirkuski slon ne bježi zato što je za sličan kolac vezan još od kada je bio malen.

Siguran sam da se malen slonić, trudio i mučio da se oslobodi, i unatoč svojim naporima nije u tome uspio, jer je kolac tada bio prečvrst za njega.
Zamislio sam ga kako je svakog dana pokušavao, i potom bi iscrpljen zaspao, sve dok jednog, za njegov život užasnog dana, nije prihvatio nemoć i prepustio se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu, ne bježi jer misli da ne može.
Najgore je što nikada više nije ozbiljno preispitao to sjećanje...
Nikada, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu...
Tako ti je to, ... Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu.Živimo misleći da 'ne možemo' učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli.Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću
moći.
Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca.
Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo:
Ne mogu i nikad neću ni moći."
Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem... Svim srcem!"

22.01.2012., nedjelja

Jednom je, kažu, živio kipar koji je isklesao kip našega Gospodina. Ljudi su izdaleka dolazili da ga vide – prikazivao je Krista u svoj snazi i blagosti. Obilazili bi oko kipa, pokušavajući uhvatiti njegovu krasotu, gledajući ga sad iz ovoga, sad iz onog kuta. Njegova im je veličanstvenost ipak nekako izmicala, dok naposljetku nisu pitali samog kipara. A on bi svaki put neizostavno odgovorio: “Samo je jedan kut iz kojega se ovaj kip može istinski vidjeti. Trebate kleknuti.”

20.01.2012., petak

Đačka zakletva iz 1914


Zaklinjem se da neću
uništavati drveće, gaziti cveće.
Obećvam da neću pljuvati na pod u školi, u kući, ili na putu.
Dajem reč da neću kvariti ograde, ni nanositi kvar građevinama.
Nikada neću bacati hartije ili ma kakvo đubre po ulici.
Biću uvek učtiv, štitiću ptice, braniću tuđu svojinu
onako kako bih želeo da drugi brane moju.
Obećavam da ću biti iskren i pošten građanin.

18.01.2012., srijeda

Učimo od dikobraza(ježa)

Za hladnoga dana grupa dikobraza stisne se sasvim blizu da se zaštite vlastitom toplinom. Na početku im je bilo dobro, ali malom potom počnu osjećati tuđe bodlje pa budu prisiljeni udaljiti se kako ne bi osjećali bol. Potom ih potreba za toplinom opet nagna da se približe pa se opet udalje i tako se neprestano bacakaju amo-tamo gonjeni dvjema nevoljama. Mane, navike, ponašanja ili zahtjevi drugih, to su bodlje, svatko ima svoje. Ali neki su dikobrazi u stanju proizvesti puno vlastite topline i ti uspiju naći pravu udaljenost od drugih.

Dikobrazova dilema


Ovaj pojam se još zove i Ježeva dilema (na engleskom: Hedgehog's dilemma ili Porcupine dilemma). Ježevi po zimi se približavaju jedni drugima da podijele toplinu. No kada to postignu, ne mogu izbjeći da povrijede jedan drugog sa svojim oštrim bodljama. To je analogija o bliskosti između ljudi.

Čovjek u ogledalu

Možemo prevariti cijeli svijet a da nitko ne posumnja.

Ali voljela bih sresti onoga tko je prevario

Njemu recite - nisam kriv.
Pa ga pogledajte u oči.
Nije upalilo, zar ne?

Njemu recite - ono što ne znaju, ne boli ih.
I ugledat ćete ranjene oči koje boli.

Sve što činite, sebi činite.
Svaka laž, kao bumerang se vrati.
Svaka ružna, oštra riječ, zapara prvo vaše srce.
A isto tako lijepa riječ prvo oplemeni ono otkud je i potekla.

I ništa ne možete sakriti čovjeku u ogledalu, sve vidi, sve zna i sve osjeća!
I šta vrijedi ako vas čitav svijet voli i cijeni jer ste ga malo zavarali, ako čovjek u ogledalu pati jer zna da ste ga iznevjerili.

Ostanite vjerni čovjeku u ogledalu, da ne spuštate pogled, kako pred njim tako onda i pred cijelim svijetom.

I sve što trebate, imati ćete, jer u biti, čovjek kad ima ljubav, kad ima čisto srce, tako mu malo treba a čini mu se da posjeduje čitav svemir.!!!

I zato, idite, ako već niste, izmirite se sa čovjekom u ogledalu, i onda obratite pažnju: zar vam oči odjedanput nemaju ljepšu boju?

Godišnja doba


Bio jednom jedan čovjek koji je imao četiri sina. Želio je da njegovi sinovi nauče da ne smiju suditi o stvarima i događajima suviše brzo. I tako, poslao je svakog sina, jednog za drugim u potragu za stablom kruške koje se nalazilo daleko od njihova doma. Prvi sin je otišao u zimu, drugi sin u proljeće, treći je otišao u ljeto, a najmlađi sin je otišao u jesen.


Kada su se svi vratili natrag, otac ih je pozvao zajedno da mu opišu što su vidjeli.

Prvi sin je rekao da je drvo bilo ružno, savijeno i uvrnuto.

Drugi sin je rekao da je drvo bilo prekriveno sa zelenim pupoljcima i da je puno obećanja.

Treći sin se nije složio s predhodnim pričama. Rekao je da je drvo bilo prepuno cvijeća koje je mirisalo tako ugodno i izgledalo predivno, bilo je to nešto najljupkije što je ikada vidio.

Posljednji sin se nije složio ni s jednim od predhodne trojice. Rekao je da je drvo bilo u jeku zrelosti, otežalo od plodova, puno života i ispunjenosti.

Otac je potom objasnio sinovima da su svi u pravu, zato što je svatko od njih ponaosob vidio samo jednu sezonu u životu drveta. Rekao je sinovima da ne mogu suditi o drvetu ili o osobi, samo na temelju jedne sezone. Rekao im je da bit njihovog postojanja, zadovoljstva, radosti i ljubavi koja dolazi od tog života, može biti mjerena jedino na kraju, kada se sve sezone života zaokruže.

Ako odustanete kada je zima, propustiti ćete obećanja proljeća, ljepotu ljeta, i ispunjenost jeseni. Ne dozovolite da bol jedne sezone uništi radost i zadovoljstvo svih ostalih doba. Ne sudite o životu na osnovi jedne teške sezone.

Ustrajte tijekom teških faza u životu i bolja vremena će sigurno doći u svoje vrijeme

Stablo i drvosječa



Drvosječa i njegovi pomoćnici obilazili su šumu u potrazi za građevinskim materijalom. Opazili su golemo stablo, toliko veliko da ga petorica muškaraca nisu mogla opasati držeći se za ruke i toliko visoko da dodiruje oblake.
Ne gubimo vrijeme na ovo stablo, rekao je glavni drvosječa. Bit će nam potrebno mnogo vremena da ga posiječemo. Poželimo li izraditi čamac, ovo je deblo toliko teško da bi čamac potonuo. Odlučimo li ga upotrijebiti za krov, zidovi će morati biti jako debeli.
Skupina je nastavila svojim putem. Jedan od pomoćnika je dobacio:
- Tako veliko stablo, a ne služi ničemu!
Griješiš, rekao je glavni drvosječa. To je stablo na vlastiti način slijedilo svoju sudbinu. Da je poput drugih, posjekli bismo ga. Ali, budući da je imalo hrabrosti biti drugačije, još će dugo ostati živo i snažno.

Dva tenora


Ovo je priča za koju je možda čulo tek nekoliko ljudi…
Radi se o dvojici od tri tenora – Luciano Pavarotti, Placido Domingo i José Carreras – koji su uskomešali svijet svojim zajedničkim pjevanjem.
Čak i oni koji nikada nisu posjetili Španjolsku, znaju za sukob Katalonaca i Madrižana, od kada se Katalonci bore za autonomiju od dominantne Španjolske s centrom u Madridu. Tako se dogodilo da je Placido Domingo Madrižanin, a José Carreras Katalonac.
Zbog političkih razloga, 1984. godine Carreras i Domingo postali su neprijatelji.
Budući da su bili vrlo popularni i viđeni po cijelom svijetu, obojica su u svojim ugovorima napisali da će nastupiti samo ako onaj drugi nije pozvan.
Godine 1987. Carreras se sreo s većim neprijateljem od svog rivala Placida Dominga. Iznenadila ga je strašna dijagnoza: leukemija!!! Njegova borba protiv bolesti bila je bolna. Imao je brojne tretmane. Pored transplantacije koštane srži, transfuzije krvi su ga primorale da jednom mjesečno putuje u SAD. Nesposobnost za rad i visoki troškovi ovih putovanja i medicinskih tretmana iscrpili su njegove financije.
Pri kraju svojih financijskih mogućnosti, otkrio je u Madridu fondaciju čija je jedina svrha bila podržavanje tretmana bolesnika od leukemije. Zahvaljujući podršci “Hermosa” fondacije, Carreras je pobijedio bolest i vratio se pjevanju. Još jednom je postigao uzvišen i zaslužen položaj i pokušao se priključiti fondaciji.
Čitajući njihove propise otkrio je da je osnivač, najveći ulagač i predsjednik fondacije bio Placido Domingo. Kasnije je otkrio da je Domingo osnovao ovu organizaciju da mu pomogne u liječenju, ali je htio ostati anoniman kako ga ne bi ponizio zbog prihvaćanja pomoći od “neprijatelja”.
Najdirljiviji dio ove priče je, ipak, njihov susret…
Iznenadivši Dominga prilikom jednog njegovog nastupa u Madridu, Carreras je prekinuo njegov nastup, ponizno kleknuo na koljena, zamolio za oproštaj i javno mu zahvalio. Domingo mu je pomogao da ustane i srdačnim zagrljajem započelo je veliko prijateljstvo.
U jednom intervjuu reporter je upitao Dominga zašto je osnovao “Fondaciju Hermosa” i pomogao “neprijatelju” i jedinom umjetniku koji mu je bio konkurencija.
Njegov je odgovor bio kratak i jasan: “Ne možemo si dopustiti da izgubimo takav glas.“
Ovo je istinita priča koja treba poslužiti kao primjer i inspiracija.
Sljedeći put kad vidiš zvijezdu koja pada znaj, u svom srcu, da je to duša nekoga tko je postigao cilj davanja svoje ljubavi drugima.

17.01.2012., utorak

Olovka piše srcem


Postoji jedna knjiga kojoj se stalno vracam,kad mi je potrebna radosti,podrska i iskrenost koja nam svima fali.To su oni prvi koraci saznavanja, o ovome svetu i nama samima,mozda nas podsete, da jos postoji ono ,sto smo zaboravili ili nismo u stanju da vidimo,jer mislimo da smo to prerasli a pitanje je?
U svakom slucaju da se podsetimo!

HRABROST SRCE

Hrabrost je kad neko vikne BA Srce nam sluzi kad se uplasimo
a ovaj se ne uplasi da se pipnemo za njega
nego ga pogleda samo onako. da li smo jos zivi.

Hrabrost je lovac u cizmama Srce je mnogo lomljivo
i vuk u sesiru. pa moras ponovo da ostris olovku.

Hrabrost je kada ja mog tatu hrabrim SREDNJI
da cu drugi put biti dobar
pa da me ne bije. Kad oljustis bananu
pa jedes sredinu.
CVECAR
SMANJITI
Cvecar je jedan covek
sto cveta u basti. Smanjis leti pantalone
pa ides u gacama.
Cvecar je zivo bice
sto sedi u cvecu. Smanje se sve haljine
a pre ti nisu bile male.
To je sto meni kazu
da sam cvecka. SAZALJENJE

SUMA Kad neko odlazi i place
zato sto mora tako.
Suma je mnozina drveca
ono sto mase granama PRAVDA
pa te strah
u sumi je sve gusto Pravda je jedna prava linija
suma je tamo gde zecevi pravda je kad stojis uspravno.
begaju nizbrdo
suma je mesto gde rastu POCETAK I KRAJ
drvece i vukovi.
Pocetak je kad sam se ja rodio
Suma je a kraja nema.
pola bice
pola predmet PODLAC
jer drvo
ne moze da hoda Podlac je kad sutnes nesto bos
a lisce a ono bio kamen.
moze da leti.
LAKOMOST
CEMU SLUZI SUMA
Lakomost je kad velika kosa padne
Da niko ne sme da ulazi u nju pa odnese lako most.
da strasno susti
da veverice idu po njoj
da se sumar seta i da se oznoji. BEZ GLAVE SI GOTOV

UNUK Glava je jedna glavna stvar
iz nje pamet dobijamo.
I unuk je neki covek
to je dete od dedine snaje. Sa glavom sve zapamtims
da ne moras da pitas posle
Unuk je od moga dede otac moj
pa sam ja njemu unuk. Glava je sprava za mislenje
ona nam sluzi za govor
Unuk je mozda tu se reci pretvaraju u recenice.
po sina sin na dedu.
ZAVIST
Unuk sam ja
kad odem na selo. Zavist je kada te zaviju sa zavojem.Olovka

15.01.2012., nedjelja

Snaga volje



Malu seosku školu grejala je starinska, trbušasta gvozdena peć na ugalj. Jednog su dečaka zadužili da rano svakog jutra dođe u školu naložiti vatru kako bi se učionica zagrejala pre dolaska učitelja i ostalih učenika.

Jednoga su jutra našli školu u plamenu. Onesveštenog su dečaka izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem delu tela imao je teške opekotine pa su ga odvezli u obližnju bolnicu.

Na pola pri svesti ležeći na postelji, dečak je jedva mogao čuti šta su govorili doktor i njegova majka. Doktor je majci rekao da će joj sin sigurno umreti što je zapravo najbolje za njega jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji deo tela.

No, hrabri dečak nije želeo umreti. Odlučio je da da preživi.
I zaista, na zaprepaštenje doktora, preživeo je. Kad je prošla smrtna opasnost, ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je rečeno da bi možda bilo bolje da je dečak umro, jer kako mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem delu tela, biće osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama.

Opet je hrabri dečak odlučio. On neće biti bogalj.

On će prohodati. No, na nesreću, od struka naniže nije ništa osećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.

Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge, ali on ih uopšte nije osećao niti je mogao njima upravljati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila.
Kad nije ležao, bio je u invalidskim kolicima.
Jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svež vazduh. Ovaj put, umesto da kao i obično samo sedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom.
Uspeo se dovući do bele ograde koja je uokvirivala imanje. Uz velike napore uspo se uspraviti uz ogradu. Malo-pomalo počeo se vući duž ograde, odlučan da prohoda. Otada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želeo je u svojim nogama probuditi život.
Konačno je zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspie naprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i trčati.

Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Posle se na fakultetu uspeo pridružiti atletskom timu.
A onda je taj mladić, koji nije trebao preživeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smeo nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke – taj je isti hrabri mladić, dr. Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu oborio svetski rekord u trci na 1500 metara.

PAS KOJI ŠEĆE PO VODI (čudesnost stvorenoga svijeta)




Pošao lovac sa svojim novim psom u pokusni lov. Loveći, pogodio je patku koja je pala u jezero. Pas je odšetao po vodi, zgrabio patku i donio je svom gospodaru.
Čovjek je ostao bez daha. Pogodio je još jednu patku. I ponovno, dok je u nevjerici trljao oči, pas se odšetao po vodi i donio patku.

Jedva povjerovavši što je vidio, idućeg je dana pozvao svog susjeda u lov. I ponovno bi svaki put, kad bi on ili njegov susjed pogodili patku, pas išao po vodi i pticu donio pred lovce. Čovjek nije ništa rekao. Niti susjed. Napokon, ne mogavši se više uzdržati, progunđa: “Jesi li na mom psu opazio nešto neobično?”
Susjed je zamišljeno trljao bradu. “Da”, rekne napokon. “Kad bolje promislim vidim da taj pasji sin ne zna plivati.”
ČUDESA POSTOJE SAMO ZA ONE KOJI SE ZNAJU DIVITI.

14.01.2012., subota

Naš život preko Noine arke



1. Ne propusti brod, ne kasni!

2. Svi smo mi na istom brodu!

3. Planiraj! Nije kišilo kad je Noa gradio arku!

4. Budi u formi! kad ćeš imati 600 godina netko te može pitati da napraviš nešto veliko!

5. Ne slušaj kritičare, završi posao koji si započeo!

6. Gradi svoju budućnost na visokom!

7. Sigurnosti radi, putuj u paru.

8. Brzina nije uvijek prednost. Puževi su bili na brodu s panterama.

9. Kad si pod stresom, plutaj!

10. Zapamti, arku su gradili amateri; Titanik profesionalci!

11. Oluja ti ne može ništa kad si s Bogom, negdje te uvijek čeka duga.

Kako se može radovati trpljenju?



Nama to sve izgleda jasno. Znamo da se trpjeti mora. To smo toliko puta rekli drugima koji trpe. To su i drugi nama toliko puta rekli kad smo mi morali trpjeti: «Što se može. Trpjeti se mora.» Ali radovati se trpljenju, nije li to malo previše?

Svaka čast trpljenju, ali mi to ne bismo kad ne bismo morali. Kako se Pavao može tome radovati? Pavao je vizionar, prorok, čovjek duboko prožet Božjim duhom. On gleda u budućnost, vidi plodove kojih ne će biti bez trpljenja. Zato se on raduje čak i trpljenju koje nije ni ugodno ni lako. Nije on nikakav mazohist. Njegovo trpljenje ima smisla. Nismo li i sami iskusili koliko možemo pretrpjeti kad znamo za što trpimo, kad imamo pred sobom neki velik cilj?

Što je sve majka u stanju podnijeti za dijete koje voli, za njegovu sreću i dobro! Što podnose toliki mučenici za svoje uvjerenje, za svoje stavove, počevši od domoljuba pa do kršćanskih mučenika!
Trpljenje rađa bisere

Ima jedna veoma lijepa bajka o trpljenju koja potječe od stanovnika otoka Južnoga mora u Oceaniji.

Velika kap rose, kaže ta bajka, pala je s lista rascvjetalog stabla u more. Osjetila se izgubljenom u ogromnim morskim valovima. Svakog trenutka mogla se raspasti i nestati.

Najedanput je začula neki glas: «Brzo, dođi u moju kuću! Tu si sigurna!» Bio je to glas jedne školjke. I kap rose posluša, uđe, a školjka sklopi svoje ljuske. Kap rose se osjeti pritješnjenom, u tami, i stala je u sebi tužno razmišljati: nikad više ne ću se zasjati u svim divnim bojama kao duga, obasjana sunčanim zrakama. Ovdje sam sigurna, ali nisam slobodna. Svoj je jad kap rose povjerila toj staroj iskusnoj školjci. A ona joj odgovori: «Ako se budeš prkosno opirala svojoj sudbini, uvijek ćeš tako nemoćno osjećati bol. Ali ako to prihvatiš i budeš strpljiva, bit će ti lakše pri srcu.» A onda je tajanstveno dodala: «Onda ćeš biti iznutra sve tvrđa. Jednoga dana bit ćeš tisuću puta vrjednija i veća nego što si bila kad si ušla ovamo.»

Kap rose je uzdahnula, ali je poslušala. Postajala je sve mirnija i čvršća i osjetila je da u njoj nešto raste i daje joj snagu. A onda je jednog dana kroz otvor školjke ugledala djevojačku ruku, ruku skupljačice školjaka. Školjka je otvorena, a djevojka je sva razdragana pokazivala svojim prijateljicama divan krupan biser koji se na njezinu dlanu, obasjan sunčanim zrakama, prelijevao u svim duginim bojama. Od kapi rose postao je dragocjen biser!

Voliš li me zaista?




Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe.

On me upitao: ”Voliš li me?”
Odgovorio sam: ”Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!”

Zatim je pitao: ”Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?”
Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ”To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.”

Tada je Gospodin rekao: ”Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?”
Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:”Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.”

Nadalje me Gospodin pitao: ”Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?”
Kako bi mogao bilo što čuti ako bi bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ”To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.”

Zatim je Gospodin ponovno pitao: ”Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?”
Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ”Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.”

No Gospodin je opet pitao: ”Voliš li me zaista?”
S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ”Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!” Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali…

Bog me je upitao: ”ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?”
Odgovorio sam: ”Jer sam samo čovjek i nisam savršen.”

“Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?”
Odgovorile su samo suze.

Gospodin je nastavio: ” Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?”
Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.

”Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?”
Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.

”Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.”

”VOLIŠ LI ME ZAISTA?”

Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerovatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?

Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ”Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.”
Gospodin je odgovorio: ”To je moja milost, dijete moje.”
Upitao sam: ”Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?”

Gospodin je odgovorio: ”Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.”

Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ”Koliko ti mene voliš?
Koliko???Pročitaj!Ivan 3:16

Moliti bez prestanka



U vrijeme pustinjskih otaca postojala je sekta mesilijanaca. Naglašavali su pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički rad neprikladnim za monaha.
Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.

Starac ih upita: “Čime se bavite?”
Oni odgovoriše: “Ni prstom se ne dotičemo nikakvog posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka.”

Na to im starac reče: “Jedete li vi?”
Oni odvrate: “Dakako da jedemo”.
On im kaže: “I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli umjesto vas?”
I opet im reče: “Zar vi ne spavate?”
Oni odgovore: “Naravno da spavamo.”
A starac će na to: “I dok vi spavate, tko moli mjesto vas?” Na to nisu znali odgovoriti.

On im reče: “Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju i radim što treba. Pri tom govorim:”Smiluj mi se Bože i po milosrđu svome oprosti moje grijehe.”
Tada ih upita: “Zar to nije molitva?”
Oni odgovoriše: “Naravno da jest.”
Tada im on reče: “Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj tko je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim.

10.01.2012., utorak

Stepenice na putu prema sreći

Nerijetko se zapitam dajem li Bogu priliku da mi ukaže na vlastite pogreške ili bježim od svojih pogrešaka, bježim od onoga što bi mi glas savjesti mogao predbaciti? Zanemarujem li Božja upozorenja? Zar ne mogu izdvojiti malo vremena za Boga i poslušati u tišini što mi želi reći? Želim se promijeniti! To ne mogu bez Njegove milosti, ali ni On to ne može učiniti bez mene.

"Mi trebamo postati promjena koju očekujemo da vidimo u svijetu"
Danas biram ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe. Danas biram slobodu!

09.01.2012., ponedjeljak

Djeca su dragocjen dar od Boga

Kada žena rodi dijete,
Tada nosi na svijet život nov,
To dijete roditelji znajte,
Velik je dar i blagoslov,
Taj poklon daje vam Jehova,Od njega život svaki izvire,
Kroz život on vas mudro vodi,
Da djeci pouku pružate.
Djeca su dar dragocjen vrijedan,
Na brigu vama povjeren,
Kada ih učite o Bogu,
Najljepši dar im dajete.
Svaka zapovjed od Boga,
Prvo vama mora u srcu bit,
Da biste djeci svojoj mogli,
Put Božji vi pokazati.
I svaki dan nek oni uče,
Jehovu ljubit,njemu služiti,
Jer tad će on vas mudro vodit,
Da djeci pouku pružate.
Djeca su dar,dragocjen,vrijedan
Na brigu vama povjerena,
Kada ih učite o Bogu

http://www.youtube.com/watch?v=JwxVySu7eEc

Robert Falgam - neobicne misli o obicnim stvarima



Sve sto treba da znam naucio sam jos u vrticu

Svakog proleca, tokom mnogih godina, imao sam zadatak da napisem svoju licnu izjavu o tome u sta verujem: moj moto. Kada sam bio mladji, taj dokument je imao mnogo stranica; trudio sam se da sve spomenem, pazio da mi nista ne promakne. Dokument temeljan i opsiran kao presude Vrhovnog suda, kao da se recima mogu resiti svi egzistencijalni sukobi.
Poslednjih godina moj moto je postao kraci – ponekad je cinican, ponekad komican, ponekad obicno intoniran – ali pisem ga i dalje. Nedavno sam pokusao da sustinu svojih uverenja sazmem na samo jednu stranicu i napisem jednostavnim recima, mada svestan da to podrazumeva vrlo naivni idealizam.
To nadahnuce, da budem sto sazetiji, doslo mi je na benzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila napunio sam do vrha visokooktanskim gorivom super de luks. Moja stara krntija nije, medjutim, mogla da ga svari i dobila je napad – motor je neprekidno kasljucao i gasio se na raskrsnicama, podrigivao na nizbrdicama. Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previse visokosadrzajnih informacija, i ja cu dobiti napad, egzistencijalne vrste: kasljucati i gasiti se na raskrsnicama gde treba doneti zivotne odluke, jer uvek – ili znam previse ili premalo. Zivot nije izlet.
Tada sam shvatio da vec znam vecinu onoga sto smatram vaznim za smisleni zivot – i da uopste nije komplikovano. Ja znam. I znam odavno. Medjutim, i ziveti tako – to je vec druga stvar. Evo dakle, ovo je moj moto:
sve sto treba da znam o tome kako treba ziveti, sta raditi i kakav biti, naucio sam jos u vrticu. Mudrost me nije cekala na vrhu planine, na kraju drugog uspona skolovanja, nego se krila u pesku decjeg igralista. A evo sta sam tamo naucio:
Sve podeli sa drugima.
Igraj posteno.
Ne muci ljude.
Svaku stvar vrati gde si je nasao.
Pocisti za sobom.
Ne uzimaj ono sto nije tvoje.
Kada nekoga povredis, izvini mu se.
Peri ruke pre jela.
Pusti vodu u toaletu.
Topli keks i hladno mleko su zdravi.
Zivi uravnotezeno: malo uci, malo razmisljaj, crtaj, slikaj, pevaj i plesi, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslepodneva odspavaj.
Kad izadjes u svet, budi oprezan u saobracaju, drzi se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga.
Ne zaboravi da cudo postoji. Seti se semenke u plasticnoj casici: koren je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, niko ne zna zasto i kako, ali tako je sa svima nama.
Zlatne ribice, hrcci, beli misevi, cak i semenke iz plasticne casice – jednom moraju da umru. I mi cemo.
A zatim se setite svojih prvih slikovnica i prve reci koju smo naucili – najvece i najvaznije od svih reci – vidi.
Sve sto treba da znate sadrzano je negde u ovom spisku. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav zivot.
Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teske, odrasle i zvucne reci i primenite na zivot svoje porodice, posao, drzavnu politiku, svet u kome zivomo – i videcete da ce pravilo ostati jasno, tacno i cvrsto. Zamislite, koliko bi bolji bio nas svet kada bismo svi – citav svet – oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mleka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve drzave pridrzavale pravila da svaku stvar vrate tamo gde su je i nasle i da pociste nered za sobom.

Kao sto je istina, ma koliko smo vec odrasli, da je, kad izadjemo u svet, najbolje drzati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga.

05.01.2012., četvrtak

Način davanja...

Jednom sam bio u Victoriji i vidio sam veoma veliku
kuću. Rekli su mi da je to banka i da bijeli ljudi tu
stavljaju svoj novac na čuvanje i da vremenom dobivaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke, ali
kada imamo mnogo novca ili pokrivača, mi ih dajemo
drugim Indijancima, i s vremenom to im donosi korist
i naša srca se osjećaju dobro.
Naš način davanja je naša banka.
Poglavica Maquinna, Nootka (sun)

SMEJAĆU SE CELOM SVETU



Smejaću se celom svetu.
Nijedno živo biće ne može da se smeje osim čoveka. Drveće može da krvari kad je ranjeno, životinje da cvile od bola ili gladi, ali ja imam dar smejanja i mogu da ga koristim kad god to zaželim. Ubuduće ću negovati običaj smejanja.
Smejaću se i lakše ću moći da svarim neke stvari; smejaću se i olakšaću sebi teret; smejaću se i život će mi se produžiti, jer je to tajna dugovečnosti, a koju ja sada posedujem.
Smejaću se celom svetu.
Najviše od svega, smejaću se sebi, jer je čovek najsmešniji kad sebe uzima suviše ozbiljno. Nikada neću upasti u tu klopku uma. Jer i ako sam ja najveće čudo prirode, zar nisam ipak samo obično zrnce koje bacaju vetrovi vremena? Da li ja stvarno znam odakle dolazim i kuda idem? Neće li moja briga zbog ovog dana izgledati besmislena za deset godina? Zašto bih dozvolio da me danas uznemiravaju sitni događaji? Šta može da se desi do zalaska sunca što ne bi izgledalo beznačajno u reci vekova?
Smejaću se celom svetu.
A kako da se smejem kad se suočim sa čovekom ili delom koji me toliko vređaju da mi teraju suze na oči ili mami psovke? Vežbaću sebe da izgovaram četiri reči sve dok one ne postanu tako jaka navika da će se javljati u mom umu kada god dobro raspoloženje preti da me napusti. Ove reči, prenošene od davnina, nosiće me kroz svaku nevolju i održati mi život u ravnoteži. Ove četiri reči su: “I TO ĆE PROĆI.”
Smejaću se celom svetu.
Sve zemaljske stvari će proći. Kad mi srce oteža od patnje, tešiću se da će i to proći; kada sam ushićen uspehom, upozoriću sebe da će i to proći; kad me ščepa siromaštvo, reći ću sebi da će i to proći; kada me optereti bogatstvo, reći ću sebi da će i to proći. Da, zaista, gde je onaj što je gradio piramide? Zar nije i on pokopan u njihovom kamenju? Neće li i piramida jednog dana isto biti zakopana ispod peska? Ako sve stvari prolaze, zašto bih se ja brinuo za današnji dan?
Smejaću se celom svetu.
Obojiću ovaj dan smehom, uramiću ovu noć pesmom. Nikada neću raditi da bih bio srećan. Bolje da budem suviše zaposlen da bih imao vremena za tugu. Uživaću današnju sreću danas. To nije zrno da se drži u kutiji. To nije vino da se čuva u flaši. Ona se ne može sačuvati za sutra. Ona se mora sijati i ubrati istog dana, i ja ću to raditi, od danas pa nadalje.
Smejaću se celom svetu.
Mojim smehom sve će stvari biti smanjene na svoju pravu veličinu. Smejaću se svojim neuspesima i oni će nestati u oblacima novih snova. Smejaću se svojim uspeesima i oni će se skupiti do njihove istinske vrednosti. Smejaću se zlu i ono će umreti neiskušano. Smejaću se dobroti i ona će uspevati u izobilju. Svaki dan biće trijumf samo ako moji osmesi izmame osmehe od drugih, a ja to radim iz sebičnosti, jer oni na koje se mrštim su oni koji ne kupuju moju robu.
Smejaću se celom svetu.
Odsada ću liti samo suze od znoja, jer suze od tuge, kajanja, ili razočarenja nemaju vrednost na tržištu, dok svaki osmejeh može da se zameni za zlato i svaka ljubazna riječ, izgovorena iz mog srca, može da sagradi dvorac.
Nikada neću dozvoliti sebi da postanem tako nestrpljiv, toliko mudar, toliko dostojanstven, toliko moćan, pa da zaboravim kako da se smejem sebi i svom svetu. U ovome ću uvek ostati kao dete, jer jedino mi je kao detetu data sposobnost da gledam naviše u nekoga. Nikada neću prerasti svoj krevet.
Smejaću se celom svetu.
I sve dok mogu da se smejem neću biti siromašan. Ovo je, dakle, jedan od najvećih poklona prirode, i ja ga neću proćerdati. Samo smehom i srećom mogu postati istinski uspešan. Samo uz smeh i sreću mogu da uživam plodove svoga rada. Da nije tako, bolje bi bilo ne uspeti, jer je sreća vino koje pojačava ukus jelu. Da bih uživao u uspehu moram imati sreću, a smeh će biti devojka koja me služi.
BIĆU SREĆAN.
BIĆU USPEŠAN.

A GDE TI JE OSMEH? – Savremena priča za ozbiljne ljude



Visoko negde u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluvo selo. Gluvo, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluvi, već zato što su bili gluvi za ostatak sveta.
Ljudi u tom selu živeli su kao jedinstvena porodica. Mladi su poštovali starije, muževi su cenili supruge.
U njihovom govoru nisu postojale reči kao: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim rečima. Stanovnici tog sela rađali su se sa osmehom, i od prvog do poslednjeg dana njihovih života, sa usana im nije silazio taj široki osmeh.
Muževi su im bili muževni, a žene – ženstvene. Deca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, pentrali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku. Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su deca naučila jako mnogo od njih. I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati.
I stari i mladi, živeli su u harmoniji sa Prirodom. Uveče bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmehe zvezdama. Svako bi izabrao svoju zvezdu na nebu i pričao sa njom. Od zvezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svetovima. I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe.
Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovek i reče:
- Ja sam učitelj.
Svi se ljudi obradovaše pridošlici. I nemalo zatim, poveriše mu svoju decu sa nadom da će im deca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira.
Učitelj je započeo sa svojim učenjem. No kako je vreme teklo, svi su počeli primećivati kako su se deca počela polako menjati, kao da su bila zamenjena sa nekom drugom decom. Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih. Naučili su se ismejavanju, lažnim i lukavim osmesima. Sa njihovih lica kao da su bili izbrisani pređašnji osmesi, na koje su svi u selu navikli.
Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama reč ‘loše’ nije ni postojala kod njih. Imali su poverenja u učitelja i iskreno su verovali da su to nova znanja i umeća koja im je učitelj doneo iz drugog dela sveta.
Prošlo je nekoliko godina. Deca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promenio. Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom. Postali su nepoverljivi i predostrožni jedni prema drugima. Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka. Svako od njih izgubio je svoju zvezdu na nebu.
Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, kompjuteri, mobilni telefoni, iznikle auto-garaže. Ljudi su izgubili svoje široke osmehe, ali su zato zadobili cinične kikote.
A učitelj, koji još uvek nije naučio da se smeje, posmatrao je sve to sa ponosom i pomislio: U ZABAČENOM PLANINSKOM SELU NAJZAD SAM USPEO DA PRIKLJUČIM OVE DIVLJAKE MODERNOJ CIVILIZACIJI.


NE STAJ, KRENI DALJE!



Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođes do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede.
Biće ti tesko da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budes bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće jos gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruše na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš cist kao izvorska voda, za razliku od njih koji
će zauvek udisati prašinu prosečnosti.

Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekuješ napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavređuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga smatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.

Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice, čak i kao laz, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obecanja, a jos lakse ih neispunjavaju. Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, vec po rečima iza kojih stojimo.

Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.

MOĆ REČI



Jednom kad je Majstor govorio o hipnotičkoj moći reči neko iz pozadine povika:
“Pričaš besmislice! Ako kažem Bog, Bog, Bog, hoće li me to učiniti božanskim? A ako kažem Greh, Greh, Greh, hoće li me to učiniti zlim?”
“Sedi, kopile jedno!”, reče Majstor.
Čovek se je toliko razbjesnio da mu je trebalo vremena da povrati govor. Tada je prosuo kišu uvreda na Majstora.
Majstor, pokajnički, reče: “Oprostite gospodine, zaneo sam se. Istinski se izvinjavam za svoju neoprostivu omašku.”
Čovek se odmah smiri.
“Pa, eto vam odgovora: trebala je samo jedna reč da pobesnite i još jedna da vas smiri.”, reče Majstor.
***
“Jednominutna besmislica” – Antoni de Melo

Vreme je da izbacite NE iz Ne mogu



Skoro sam uzeo parče papira i podelio ga u dve kolone: „Da osobe“ i „Ne osobe“. Onda sam počeo da razmišljam o svima koje poznajem i zapisao njihova imena u odgovarajuću kolonu. Malo je reći da sam bio šokiran kada sam video kolika je „NE“ kolona.
Ovo su bili ljudi koji bi poverovali kada bi čuli nekoga da kaže „Ne možeš to uraditi“. Sledeće što su govorili je „To se ne može uraditi“, i njihova negativnost je uticala na živote ljudi koji ih okružuju.
Ako bi vaši prijatelji sastavili takvu listu, u kojoj bi se koloni vaše ime našlo? Da li vas prijatelji vide kao optimističnu, pozitivnu osobu punu entuzijazma, ili veruju da vidite više problema nego rešenja?
Vreme je da izbacite NE iz Nemogu. Vi ste samo jednu odluku udaljeni od reagovanja nadom umesto strahom, sa ohrabrenjem umesto kritike, sa verom umesto nevere. Izbor je na vama.
„Reći ću vam jednu stvar o optimistima, čak i kada stvari ne ispadnu dobro, oni su sigurni da će se poboljšati“ ~Frank Hughes

Nauk o životu!

"Pogledajte sasušeni travnjak usred žarkog leta. Izgleda beživotno, jalovo, bez traga podsećanja na bujno i sočno zelenilo proleća...

Pogledajte isti travnjak nekoliko dana posle obilnih kiša: zelena, sveža trava buja bez traga sećanja na sušu i jalovost minulih dana. Život kao da je oduvek i zauvek tu.

Tako i čovek duboko potonuo u beznađe, osećanja suvih i otvrdlih bez ljubavi - dodirnut nenadanom ljubavlju trenutno procveta bez prisenka sećanja na ledenu utrnulost minulih dana.

Biti kao travnjak - uvek spreman na novi početak - to je

01.01.2012., nedjelja

mudrosti..

Noću na nebu vidimo puno zvijezda, a kada
izađe Sunce više ih ne vidimo. Da li zato možemo reći
da po danu nema zvijezda?
Zato, čovječe, ne govori da nema Boga, ako ne
vidiš Svemogućega u danima svog neznanja.
----------------------------------
Moramo izbjegavati nalaženje izlika za svoje slabosti.
Ako nam nečije ponašanje smeta, to nije pogreška
druge osobe, već naša vlastita slabost. Moramo
dovoljno razviti unutarnju snagu da spriječimo da
zbog gluposti drugih ljudi i sami radimo gluposti.
Podlegnemo li slabosti, to znači da nismo dovoljno
odlučni. Trebamo prestati krivnju svaljivati na druge i
učiniti što je potrebno da ojačamo
-------------------------------------------

ABORIDŽINI


Aboridžini su u prošlosti bili lutajući narod.
Osim onoga što su nosili na sebi ili u rukama,
ništa nisu posjedovali.
Aboridžini se nisu vezivali za predmete. Hranu
nisu nalazili slučajno. Najprije bi je zatražili, zatim
očekivali da se pojavi, a kad bi se pojavila zahvaljivali
su što god to bilo. Dan su započinjali molitvom
zahvalnosti onom Jednom.
Zahvaljivali su za novi dan, za sebe, prijatelje i
čitav svijet. Kad bi tražili nešto posebno govorili su:
“Ako je to za moje najviše dobro i najviše dobro
cjelokupnog života.”
Sporazumijevali su se telepatijom. To je bilo
moguće jer su imali otvorene umove, nisu imali
skrivene misli, niti su lagali, bili su isključivo
dobronamjerni. Govorili su srcem ili mentalno. Glas su
koristili za pjevanje, proslave i liječenje. Živjeli su
skladno, podržavali jedan drugoga, cijenili se
međusobno i otkrivali svoje talente. Proslavljali su
napredak nekog člana u talentima i mudrosti.
Poznavali su mnoge aspekte psihologije. Znali su
važnost učenja od prošlosti i događaja, a odbacivali su
osuđivanje. Znali su da je važno voljeti samoga sebe
kako bi mogli voljeti druge.
Znali su da je svatko od nas tamo gdje zaslužuje
biti: kad se uzmu u obzir sve naše odluke u prošlosti i
naša sadašnja slobodna volja.
Nastojali su svaki dan biti bolji ljudi. Poštivali su
druge ljude, životinje, biljke i blagoslivljali ih. Sve što
im se događalo prihvaćali su sa zahvalnošću. Vjerovali
su da u svakomu od nas živi duh - vječno biće. Znali
su da bolesti nastaju kao rezultat loših odnosa, krivih uvjerenja, potisnutog straha, pomanjkanje vjere u
Stvoritelja...
Svi članovi zajednice pomagali su djeci da se
usavršavaju i napreduju. Odrasli ljudi nisu gubili
osjećaj za dječju radost. U igri nije bilo natjecanja, niti
pobjednika i gubitnika - samo zabava za sve.
Vjerovali su da se svaki čovjek može promijeniti
ako to odluči. I da na druge utječemo jedino putem
vlastitog života i načina na koji djelujemo.
Nazivali su se: Veliki lovac na kamenje, Majstor
oruđar, Iscjelitelj, Majstorica švelja, Žena duh,
Čuvarica tajni, Pripovjedačica priča, Veliki glazbenik...
Razmislimo kakvi su ljudi oni koji su Aboridžine
nazivali divljacima.